Retro atletika
- 6. studenoga 2014.
- #art déco — #atletika — #Flora Hofman — #Jelena Stanojević — #Otto Antonini — #Renata Čabrijan — #retro — #Veljko Narančić — #Vera Neferović — #Vera Romanić — #Zulejka Stefanini-Tućan
Dok sa zadržanim dahom gledamo nastupe atletskih junaka na Svjetskim prvenstvima ili čekamo Blankin skok, istražili smo fragment navika Hrvata u individualnim sportovima tridesetih godina. Povijest je to koja ne liječi ružne ozljede poput Blankine, ali pruža lijep osjećaj da je težnja za vrhom desetljećima velik motivator.
Piše
Kristian Benić
Najreklamiranija robna marka tridesetih godina u lifestyle magazinima, uz prašak za pranje rublja Radion, svakako je bila Nivea. Osim široko primjenjivanog apeliranja na žensku težnju za ‘mladenačkom ljepotom’, Nivea je među prvima plasirala reklame kozmetičkih proizvoda za muškarce, pa se tako ranih tridesetih u tisku mogla vidjeti grafika mišićavog i atletski građenog muškarca uz geslo ‘Nivea ulje – za šport i masažu‘.
Gledano s aspekta paradigme kulturalne povijesti kroz jednu banalnu reklamu, otkrivena je slojevita karakteristika mentaliteta tridesetih – želja za fizičkim skladom bavljenjem sportom. Doista, upravo je vrijeme u kojem je dominirao art déco donijelo sazrijevanje ili pionirsku domaću emancipaciju niza sportova ‘uvezenih’ sa Zapada, prvenstveno Engleske. Gimnastičke i atletske discipline, skijanje, golf, čak i kriket činili su životni stil.
Atletika
Nogomet je tridesetih bio najpopularniji sport te su narodne mase na stadione privlačili klubovi poput zagrebačke Concordije i varaždinske Slavije. Ipak, nogomet je imao status aktivnosti za širu javnost, dok su individualne discipline čuvale antički osjećaj sportske vrline. Grafičko uređenje revija, pogotovo onih namijenjenih građanstvu poput Svijeta, samom pozicijom fotografija sa sportskih događanja zorno svjedoče o ‘hijerarhiji’ sportova – gimnastika, atletika i tenis prednjače, dok je nogomet u drugom planu.
Djelatnost atletičara bila je vezana uglavnom uz postojeće ‘športske’ klubove, no nije bila isključivo profesionalne prirode. To nije bila prepreka tome da Kraljevina SHS, odnosno Jugoslavija ima svoje predstavnike na Olimpijskim igrama na kojima je atletika imala status ‘kraljice’. Sudbina bacača diska i kugle Veljka Narančića je ilustrativna – iako zanimanjem stomatolog, Narančić je nastupao na Olimpijadi u Parizu 1924, Los Angelesu 1932. i Berlinu 1936, a put u L.A. čak je dijelom financirao iz svog džepa!
Prava parada domaćih atletičara odvijala se u kolovozu 1934. godine, kada su u Zagrebu održane V. balkanske igre, tada prvi put organizirane izvan Atene kao manifestacija na kojoj su se natjecali predstavnici Turske, Grčke, Jugoslavije, Bugarske i Rumunjske. Događaj je pratila široka marketinška kampanja izražena kroz medijske napise, ali i promocije nošenjem parola po ulicama Zagreba! ‘Reprezentacija naše države, svjesna svoje dužnosti, polazi u tu borbu sa svom ozbiljnošću ispravnih sportista. Na maksimirskom stadionu sastaju se predstavnici borbene mladosti sudjelujućih nacija, da ponosno uzdignu svoje pobjedničke zastave’, pisalo je. Kulturološki je zanimljiva i činjenica da se pobjednike ili predstavnike slobodno nazivalo Balkancima, što nije bila ideološki optužujuća karakteristika, već oznaka identiteta.
Pozicija žene u sportu i društvu općenito redefinirala se i kroz atletiku. Na famoznoj Olimpijadi u Berlinu 1936. godine, za koju je, uzgred rečeno, baklju s obzirom na prijetnje prilikom prolaska kroz Jugoslaviju morala čuvati vojska, nastupila je prvi put i ženska atletska reprezentacija u sastavu Vera Neferović, Zulejka Stefanini-Tućan, Jelena Stanojević, Flora Hofman, Renata Čabrijan i Vera Romanić.
Luksuzni Antonini
U razdoblju art décoa snažan utjecaj na sportske aktivnosti i vježbanje činila su ‘sokolska’ društva formirana spojem interesa za sport, tjelovježbu, nacionalna pitanja i kulturu. Sokol Kraljevine Jugoslavije imao je 1932. godine 150.000 članova! Najpopularniji sport među ‘sokolima’ bila je gimnastika, pa su upravo njihovi predstavnici branili čast zemlje na međuratnim Olimpijskim igrama. Uz ‘sokole’ su vezana i neobična kolektivna događanja poput tzv. svesokolskih sletova praćenih širokim spektrom aktivnosti, od šetnji gradom uz manifestaciju sposobnosti do predstava na stadionima praćenih specifičnom koreografijom i scenografijom. Osim umjetnosti igre tijela, i sami plakati za sletove predstavljali su umjetnička djela s obzirom da su ih izrađivali poznati umjetnici poput Joze Kljakovića i Pavla Gavranića.
Samu elitu sportske ponude predstavljale su aktivnosti obično vezane uz život bogatog sloja Ujedinjenog Kraljevstva – tenis, golf, konjaništvo, kriket… Njihovoj promociji vjerojatno je najviše doprinio genijalni Otto Antonini, koji je svojim ilustracijama u siromašno društvo prenosio duh elegancije i luksuza. Tako se na naslovnici Svijeta našla njegova ilustracija tenisača Gjorgjea Dungyerskog, dobitnika kraljevskog pokala Karađorđevića, prvaka Jugoslavije na I. međunarodnom lawn-turniru održanom u Zagrebu 1926. godine na terenima HAŠK-ova igrališta u Maksimiru. Sam Antonini najviše je cijenio golf te je čak bio članom Golf-kluba Zagreb s igralištem u maksimirskom perivoju, čiji su prizori sačuvani na plakatima kluba!
Nakon ove nekolicine ‘flash’ crtica u prošlost koju više ne prosuđujemo na temelju sjećanja možemo zaključiti da bogata povijest sporta na cijelom ex-yu prostoru tek čeka djela koja bi primijenila suvremene metodološke spoznaje povijesne znanosti i pružile izazovno štivo interdisciplinarnog karaktera. Dotad osnovan izvor ostaju djela nedavno, nažalost, preminulog Zdenka Jajčevića, koja pružaju dobar izvor faktografije, ali im nedostaje šira kulturološka razina pristupa sportskim fenomenima. Iskreno, i strašno nervira to što su upravo analize perioda art décoa, vremena u kojem sport postaje dio životnog stila, često svedene na puku analizu napete relacije odnosa Srbi/Hrvati. Idemo dalje, ne?