Pogledao sam film na videokaseti i preživio
- 9. siječnja 2017.
- #VHS — #videokaseta
Videokaseta je nekad bila kraljica kućne filmske zabave. Videoteke su nekad bile mjesto u kojima se petkom navečer znala stvoriti poprilična gužva. U današnje vrijeme mnogima sve to djeluje kao drevna prošlost, dok pripadnici mlađih generacija vjerojatno uopće nemaju predodžbu o videokaseti i što je ona nekad značila filmoljupcima.
Digitalno doba donijelo je neke nove formate, poput (već relativno zastarjelog) DVD-a, Blu-raya i najnovijeg Ultra HD Blu-raya, a mnogi su se već odavno odrekli fizičkih medija te u svom domu konzumiraju filmove putem digitalnih videoteka, streaming servisa, ali i ilegalnih torrenta. Videokaseta je otišla u ropotarnicu povijesti, ostavši simbol vremena kada nam filmovi nisu bili instantno nadohvat ruke, ali smo možda malo više cijenili iskustvo samoga gledanja, jer osim kina i televizije drugog izbora nismo imali.
I sam pripadam (vjerojatno posljednjoj) generaciji koja je stasala uz legendarni VHS i moram priznati da ga se nisam tako brzo odrekao. Prije desetak godina još uvijek sam znao povremeno gledati videokasete, premda su DVD-ovi već tada grabili prema svome vrhuncu. Ipak, praktičnost i kvaliteta novih medija na kraju je presudila i videorekorder je završio zaboravljen u nekom mračnom i prašnjavom kutku roditeljskoga doma.
Međutim, to nije bio njegov potpuni kraj. U posljednje sam vrijeme često razmišljao kako bi bilo zgodno ponovno osposobiti stari uređaj i pogledati neki film na videokaseti – tek tako, radi štosa i prisjećanja nekih drugih vremena. Provođenje blagdana kod roditelja (koji ionako čuvaju sve moje stare stvari) pokazalo se kao idealna prilika za moj mali retro eksperiment.
Prvi korak je bio izvući videorekorder na svjetlo dana i pronaći SCART priključak. Ništa lakše. Kako bi iskustvo gledanja filma na VHS-u bilo potpuno, odlučio sam priključiti uređaj na stari CRT televizor koji je također godinama čamio nezamijećen u skrivenom kutku sobe, prekriven svime i svačime.
Nakon desetak minuta čišćenja prašine i petljanja po kablovima i priključcima sve je bilo spremno za moj filmofilski povratak u prošlost. Stare videokasete sam ionako gotovo sve sačuvao, tako da izbora nije manjkalo. Međutim, tu je nastao i najveći problem: koji naslov iz arhaične kolekcije pogledati?
Matrix? Hm, taj film ću ipak radije gledati u što boljoj kvaliteti, a ako me sjećanje ne vara, kaseta je puna smetnji zadnjih pola sata. Ionako, virtualne dogodovštine Nea i ekipe znam gotovo napamet. Možda Svemirske vojnike? Ipak ne, to je još jedan od filmova koje sam pogledao toliko puta da ih mogu odvrtjeti u glavi. Odustao sam i od tko zna kojeg po redu gledanja Vriska, Ljudi u crnom i Gladijatora, odlučivši se u konačnici za Sanjivu dolinu Tima Burtona, naslov koji mi je jako drag, ali najmanje svjež u pamćenju.
U redu, ubacujem kasetu u uređaj, pritišćem “play” i u trenu se vraćam u neka davna vremena… Ne, nisam još počeo gledati film jer me dočekala – odjavna špica! Naravno, vrpcu je trebalo premotati, ali kome bi to odmah palo na pamet u današnje vrijeme?
Nakon par minuta (ne baš ugodnog) zujanja, kaseta je premotana, a kokice i dekica su spremni. Međutim, trebalo je najprije premotati još početnih petnaestak minuta reklama za brdo zaboravljenih filmova s kraja 90-ih – i već tada sam doživio blagi šok zbog (ne)kvalitete slike, ali i zvuka. Možeš ti to, govorim samome sebi, pa ipak si odrastao na videokasetama.
Vruuum, vruuum, škljoc, škljoc… Evo me kako u drugom desetljeću 21. stoljeća uz pomoć zastarjele tehnologije iz 20. stoljeća gledam film čija se radnja odvija krajem 18. stoljeća. Retro na nekoliko razina.
Johnny Depp stigao je u Sanjivu dolinu u kojoj se događaju jako neobične stvari, poput npr. mutnjikave slike, “razlivenih” boja, povremenih bijelih točkica i crta preko ekrana, a istovremeno sve je prikazano u 4:3 formatu. Dodatan bonus su ružni “uglati” titlovi (u nedostatku boljeg izraza) na koje sam dosad bio potpuno zaboravio. Pravo je čudo da nisu žute boje.
Trebalo mi je dvadesetak minuta da se priviknem na “čari” gledanja videokasete i konačno uživim u radnju filma. Christopher Walken kao bezglavi jahač ionako odvlači pažnju od svega. U konačnici se tako pokazalo kako su priča i likovi jači od većine tehničkih nedostataka, i u tome leži prava moć filma kao medija.
Međutim, primijetio sam i jednu zanimljivu stvar: bez obzira na sve nesavršenosti i mane, VHS donosi življu i topliju filmsku sliku, dajući joj svojevrsnu “organsku” notu, što pak nije slučaj kod ispoliranih digitalnih formata. Istovremeno, činilo mi se kako su kontrasti i crna boja izraženiji i prirodniji, ali, ako se ne varam, tome ipak ponajprije pridonosi katodni ekran.
Johnny Depp i Christina Ricci na kraju su napustili Sanjivu dolinu, a ja sam sve tehnološke relikte vratio u kutke u kojima sam ih pronašao, zadovoljan što sam bez većih problema uspio “preživjeti” staromodno iskustvo gledanja filma. Kasetu ipak nisam premotao. Do neke sljedeće analogne avanture.