Kuckate li kakvim starim pisaćim strojem – Knjigu? Onu koja će promijeniti naš i vaš svijet? Ili tek u već prepun rokovnik bilježite ideje, rečenice za remek-djelo koje tek trebate objaviti? Ako sve to činite, ili se tek spremate postati književnikom, svakako pročitajte naš vodič za pisce-početnike!

Tri su stvari esencijalne za pisca: talent, upornost i znanje. Talent ili imate ili nemate. To je svojstvo s kojim se rađate. No čak i ako vam ga manjka, a upornost i znanje su na vašoj strani, nemate problema. Kod upornosti vam ne možemo pomoći ako si ne pomognete sami i to je jednostavno tako. A znanje? To bi trebalo biti najlakše. Naprosto trebate slijediti nekoliko osnovnih pravila. Do tih pravila možete doći tako da se zamaskirani u sivi baloner (piščev must have komad odjeće) uputite u neku od birtija, obitavalište pisaca, i sramežljivo, između gutljaja Cappyja, upijate tajne Velikog Umijeća Pisanja. Naravno, ako ne možete pronaći sivi baloner svoje veličine, postoji i alternativa.

U ovom tekstu nudimo nekoliko rješenja za pisce-početnike ili za one koji još uvijek nisu pronašli način kako da “izađu iz ormara”. Imate li ambicije baviti se pisanjem profesionalno ili samo usputno – svejedno je – pisanju valja prionuti s uvijek istom ozbiljnošću. Kad ste shvatili da imate dovoljno talenta, volje, želje i upornosti, trebate još samo riješiti problem (ne)znanja, jer pisanje se, kao i bilo koje drugo umijeće, uči. Znanje se stječe prije svega čitanjem, a onda potom i pisanjem, vježbom. U tome vam uvelike mogu pomoći književne radionice, kojih u Hrvatskoj u posljednje vrijeme ima sve više, a učinjen je i važan proboj na tržištu knjiga, gdje je objavljenja prva knjiga o teoriji pisanja kod nas (“Radionica pisanja fikcije”). Ono što, na posljetku, napišemo, valja i nekome predočiti, dobiti konstruktivnu kritiku, prijavljivati i slati svoja djela na književne natječaje – samim time graditi si ime, kako biste se jednoga dana što lakše mogli probiti do izdavača.

Josip Novaković: “Radionica pisanja fikcije”

Svi oni kojima je previše izdvojiti par stotina (a i više) kuna za tečaj kreativnog pisanja, ili im (kao pravim budućim piscima) manjka socijalnih vještina i ugodno se osjećaju samo kad pišu u mraku svoje sobe, na tržištu je ponuđena prava mala poslastica – knjiga “Radionica pisanja fikcije” (Algoritam), američkog profesora književnosti i pisca s hrvatskim korijenima – Josipa Novakovića. Knjiga je supstitucija za klasične tečajeve pisanja, a kako navodi autor, inače redovni profesor kreativnog pisanja na Penn State Universitiyju, polaznici njegovog knjiškog tečaja osnove pisanja svladat će za najviše dva mjeseca.

“Fiction writer’s workshop“, kako je originalni naziv knjige koja se koristi na mnogim američkim studijima književnosti, sastoji se od nekoliko cjelina u kojima Novaković nudi “temeljni uvid u elemente fikcije” i opisuje “kako ti elementi djeluju te kako ih se može upotrijebiti u pisanju“. Poslije svake cjeline nalazi se dvanaest vježbi. Kroz svaki se element prolazi polaganim tempom, a ono što Novaković navodi kao najvažniju stepenicu na putu prema spisateljskoj karijeri jest stvaranje navike svakodnevnog pisanja. Neovisno o raspoloženju ili inspiraciji, osoba koja želi da njezini zapisi budu ukoričeni na policama knjižara, mora dnevno barem dva sata posvetiti pisanju.

Budućim piscima to ne bi trebao biti velik problem jer ih Novaković već u prvoj rečenici svoje knjige upozorava da “dobar pisac mora posjedovati paradoksalnu osobinu da bude društveni samotnjak”. Prema njegovoj teoriji (i teoriji Marcela Prousta), pisac mora napustiti svoje prijatelje kako bi uistinu bio s njima; dok o njima razmišlja i piše, komunicira na mnogo temeljitiji i uzbudljiviji način. Novaković potiče pisce da “kradu iz kolijevke”, odnosno da materijale crpe iz svog djetinjstva. Da “pljačkaju grobove”, odnosno da prepričavaju priče iz života svojih predaka te da “kradu iz knjiga”. Nemojte plagirati druge autore, navodi Novaković, nego pišite varijacije na temu.

Ipak, oko njegove su se knjige i prije objavljivanja lomila koplja. Neki književnici i profesori smatraju da je knjiga nepogodna za Europu. Njihova je teza da postoje razlike u mentalitetu između Sjeverne Amerike i Europe, počevši od obrazovnog sustava. Nadalje, koncept kreativnog pisanja koji Novaković opisuje u potpunosti je prilagođen američkom shvaćanju književnosti – kao industrije – nasuprot europskom viđenju umjetničkog izričaja. Na kraju se postavlja pitanje: zašto u Hrvatskoj školovati pisce, kad većina njih ionako neće moći živjeti od pisanja?

Autori ovog članka slažu se da polaženje ovog ili bilo kojeg drugog tečaja pisanja piscu može donijeti isključivo korist. Kako? Prvenstveno se radi o stvaranju navike pisanja. Disciplina i rutina nešto su što se kroz dva mjeseca praćenja ove knjige i vježbanja uz nju svakako pojavi. No, kao što i Novaković kaže – sve je na piscima. Nitko neće raditi umjesto njih. Bez obzira na to koliko su talentirani.

Primjeri savjeta iz knjige

“Upravo je nevjerojatno kolikim piscima nedostaje hrabrosti. Razumljiva je trema koncertnog pijanista. On se ne može vratiti i popraviti pasaž u kojem je zabrljao. Činjenica da se u svakoj priči možete vratiti i izbaciti slabe dijelove i proširiti jake, morala bi vas ohrabriti dok pišete. Stoga se nemojte osvrtati sve dok ne završite.”

“Vrlo često pisac konstruira priču kao zagonetku, a da ne otkriva što se događa. Ne kažem da nije dopušteno pisati kompleksne priče, ali postoji razlika između kompleksnog i kompliciranog. Nešto što je jednostavno može postati komplicirano zbog nejasne prezentacije. Iznad svega nastojte biti jasni i pokazati što se u priči događa. Priča mora otkrivati, a ne prikriti ono što se dogodilo.”

“Savjet Marka Twaina: prekrižite sve pridjeve i priloge u priči. Pročitajte je da vidite jeste li time što izgubili. Vratite one pridjeve koji su vam nužno potrebni.”

Radionice kreativnog pisanja

Radionice kreativnog pisanja konačno su se i kod nas iz opskurnih spominjanja preselile u stvarnost. Zašto je to značajno? Zato što su upravo radionice najbolje mjesto za izučavanje zanata pisanja i istovremeno mjesto na kojem se mogu iz prve ruke dobiti povratne informacije. Radionica ima svakojakih: od radionica pisanja proze, poezije, scenarija, pa do specijaliziranijih radionica pisanja žanrovske fikcije. Da biste bili u tijeku, pronašli radionicu koja vam najviše odgovara i na vrijeme se uključili u nju, najbolje je da redovito pratite neka od sljedećih web odredišta, na kojima ćete zasigurno naći nešto što vas zanima…

Booksa periodički organizira radionice pisanja proze pod vodstvom poznatog književnika i profesora hrvatskoga jezika Zorana Ferića.

Palunko redovito organizira besplatne radionice pisanja scenarija, koje su pojedincima pomogle da započnu svoju karijeru ili se počnu školovati za nju, a društvo ljubitelja znanstvene fantastike SFera iz Zagreba već godinama uspješno organizira radionice pisanja žanrovske fikcije.

Za radionice koje se pojavljuju s vremena na vrijeme najbolje je pratiti sljedeće adrese: www.net.hr/infocentar/ i www.culturenet.hr

Ako ste za online radionicu spremni još i platiti, naći ćete ih doista živi svijet.

Književni natječaji

Da biste se probili i među masom ljudi koji se amaterski ili profesionalno bave pisanjem istaknuli svoje ime – najlakši način nije, ne biste vjerovali, svoje remek-djelo (ako je u pitanju roman) ili remek-djela (ako se radi o pričama) poslati na sve adrese izdavača kojih ste se uspjeli domoći i čekati da vam se netko od njih javi. Vjerujte, velike su šanse da neće. Da biste se isprofilirali, mnogo je korisnije da svoje radove objavite nekoliko puta na različitim mjestima (u zbornicima, časopisima, zbirkama), za što je pak potrebno pratiti književne natječaje, i dakako – slati na njih. Kvaliteta je, naravno, ono što će vas izdići iznad ostalih, ali važna je i kvantiteta. Mladog pisca koji još nikada nije objavljivao niti mu je stručno oko ikad pregledalo tekst, svaki će urednik promatrati sumnjičavo – zaslužio on to ili ne.

Da biste pronašli književne natječaje trebate – isto kao što je slučaj s radionicama pisanja – pratiti određena web odredišta, koja su poprilično ažurna u prikupljanju i distribuiranju takvih informacija. Culturenet i info-stranice Net-hr-a i ovdje su vam najveći prijatelji, a naći ćete ih najčešće i na Forum.hr-u.

Jednom kad učinite svoje ime prepoznatljivim i možda osvojite koju nagradu, objavljivanje knjige postat će – ako ne lakše, a onda barem realnije.

Pisdarije: Pisci o pisanju i objavljivanju

Svi će se pisci složiti u jednom: vjerojatno najvažnija odlika koju pisac mora posjedovati je, ponovili smo već tisuću puta, ustrajnost. Ni talent nije toliko važan, jer bez ustrajnosti u pisanju – za talentom ionako nema prevelike potrebe. “Ne možete reći: ‘Danas neću pisati’, jer će se taj izgovor protegnuti na nekoliko dana, pa na nekoliko mjeseci”, rekla je Dorothy C. Fontana, “a potom… više niste pisac, već samo netko tko sanja o tome da postane pisac.” I Stephen King se zalaže za upornost: “Ponekad morate ustrajati onda kada vam se baš i ne da. A ponekad vam sasvim dobro ide onda kada vam se čini da je jedino što uspijevate razbacivanje govana iz sjedećeg položaja.” A ako pitate Jacka Londona, nema izvlačenja na nedostatak inspiracije: “Ne možete čekati da inspiracija stigne, morate krenuti po nju s toljagom u ruci.”

Što se same tehnike pisanja tiče, i za nju je ključna upornost: “Ja ustanem ujutro, mučim pisaći stroj dok ne počne vrištati i tada stanem”, riječi su Clarencea Budingtona Kellanda. Za P. G. Wodehousea stvar je još jednostavnija: “Samo sjednem za pisaći stroj i neko vrijeme psujem.” A William Gibson nam otkriva formulu za ustrajnost koja bi se mogla primijeniti i na druge profesije: “Morate naučiti prevladati svoj sasvim prirodan i primjeren osjećaj gađenja spram vlastitog posla.”

Urednik, ključna osoba u objavljivanju knjige

Poznati će pisci mladim i nadobudnim piscima uvijek rado udijeliti koji savjet. “Kada ste u nedoumici”, poručuje Raymond Chandler, “neka kroz vrata uđe čovjek s pištoljem.” J. Michael Straczynski ima i teoriju za napredne: “Kada ste u nedoumici, neka nešto eksplodira.” Mickey Spillane je praktičan: “Prvo poglavlje prodaje knjigu. Posljednje poglavlje prodaje sljedeću knjigu.” “Pisanje je znatno jednostavnije”, kaže Sholem Asch, “ako imate što za reći”, a s njim se slaže John Gardner: “Pisati roman je isto što i zaputiti se na otvoreno more u čamcu. Puno pomaže ako imate kartu i ucrtan kurs.” I, na posljetku, najvažniji savjet Elmorea Leonarda nadobudnim piscima: “Kada pišete, nastojte izostaviti one dijelove koje čitatelji preskaču.”

Čitav proces pisanja i objavljivanja knjige, prema Winstonu Churchillu, izgleda ovako: “Pisanje knjige je avantura. Ispočetka je igračka i zabava. Onda postane ljubavnica, pa gospodarica, a potom tiranin. U posljednjoj fazi, taman kad ste se pomirili sa svojim položajem roba, ubijete čudovište i zavitlate ga prema publici.”

Ključna osoba u objavljivanju knjige – i možda najvažnija osoba nakon samog autora je – urednik. Dobar je urednik često nemilosrdan, pa nije ni čudno što ih povelik broj pisaca ne štedi. “Put prema neznanju popločan je dobrim urednicima”, rekao je George Bernard Shaw. Ni T. S. Eliot nije im bio naklonjeniji: “Neki su urednici propali pisci”, pa dodaje: “no isto su i pojedini pisci.” Gene Fowler je najradikalniji: “Urednik bi trebao imati brata svodnika, kako bi se imao na koga ugledati.”

No da pisci ipak barem u jednoj fazi osjećaju strahopoštovanje prema urednicima dokazuju riječi Kena Randa: “Urednici nas izluđuju. Prilikom predaje rukopisa gotovo pobožno puzimo pred njima, a kad nas odbiju ogorčeno ih psujemo.” Za tu vrstu strahopoštovanja Ellen Datlow nudi dobar savjet: “Nikad se nemojte ispovraćati na urednika.”

Nakon pisca i urednika – važan je i izdavač. Charles Caleb Colton je rekao: “Tri su najveće poteškoće svakog autora: pisati ono što je vrijedno objavljivanja, pronaći poštene ljude koji će to objaviti i naći razumne ljude koji će to pročitati.” Izdavače pisci neće kuditi, jer ipak su oni ti koji izbacuju konačan proizvod, ali će se složiti da u pisanju baš i nema kruha. “Nikada nisam sumnjao u svoje sposobnosti”, rekao je Cormac McCarthy. “Znao sam da mogu pisati. Trebao sam samo pronaći način da usput i jedem.” A Jules Renard sve to zaokružuje pozitivnom mišlju: “Pisanje je jedina profesija zbog koje te nitko ne smatra blesavim ako ništa ne zarađuješ.”

Kako prebroditi spisateljsku blokadu, tj. kako se pokrenuti s mrtve točke?

Spisateljska blokada zapravo ne postoji. Barem ne u smislu da pisac sjedne pred prazan list papira ili prazan ekran i bulji u njega nesposoban smisliti ijednu jedinu rečenicu, ijednu jedinu misao. Kad bi se tako nešto nekome dogodilo – bi li se mogao više nazivati piscem?

Da, svi se mi pišući kad-tad zaletimo u zid, naiđemo na neku prepreku koju ne znamo prijeći ili zapnemo, zablokiramo, ne znajući kako i kamo dalje. Ili jednostavno ne znamo kako krenuti s pričom. Ali ti zastoji nisu nepremostivi i ne treba ih tako promatrati: to nisu barikade na putu našeg spisateljskog postignuća, već rupe u kolniku koje valja zaobići ili samo preko njih prijeći.

Kad sjednete s namjerom da pišete i iznenada shvatite da zapravo ne znate što biste rekli, nemojte odustati i krenuti pospremati stan ili prati suđe, već se zatvrdoglavite i pišite. Pišite bilo što, uđite u đir, što dulje budete gnjavili olovku ili tipkovnicu, sve će vam više ideja padati na pamet. Pa čak i ako na kraju sve napisano bacite i krenete pisati nešto što vam ima smisla – ništa niste izgubili, već ste, dapače, na dobitku.

Ako ste u situaciji da ste zapeli na nekom dijelu priče i nikako ga ne uspijevate izbaciti iz sebe na zadovoljavajući način, ni to nije vrijeme za očajavanje i proglašavanje spisateljske blokade. Za dobre se stvari ionako vrijedi malo pomučiti, zar ne? Jedno od mogućih rješenja je da ostavite to što sada pišete i krenete pisati nešto drugo. Još bolje, zadajte si vježbu: napišite dva-tri odlomka na temu kojom se nikad prije niste bavili ili na način na koji inače ne pišete – pokušajte zamijeniti točku gledišta iz koje pišete ili pišite iz pozicije osobe vama suprotnog spola. Pokušajte pisati iz pozicije lika koji je slijep ili cijelu jednu priču napišite u obliku dijaloga. Te i slične vježbe naći ćete na mnogim web stranicama i u brojnim knjigama o pisanju. One će vam pomoći da oslobodite um, da malo proširite način na koji razmišljate, a u konačnici – dobit ćete i mnogo novih ideja o tome kako krenuti dalje s mjesta na kojem ste zapeli.

U svakom slučaju nemojte se predati i zaključiti da ćete pričekati dok “blokada” ne prođe, jer neće proći sama od sebe.

Izdavaštvo: kad ne ide tradicionalno, pokušajte nešto novo

Izdavanje knjige piscu je katkad veća muka od pisanja. Ako se može pobjeći od tradicionalnih i mukotrpnih tehnika objavljivanja u nakladničkim kućama, zašto to ne biste probali? Lulu je, primjerice, online servis na kojem je, između ostalog, moguće prodavati vlastite elektroničke knjige, ali i tiskati i prodavati obične knjige. U ponudi se mogu naći i neki domaći autori – primjerice, zbirku pjesama “Povratak Golgoti” Nikole Stjelje moguće je kupiti u papirnatom izdanju za 5,34 dolara, a downloadati za nula dolara.

Svoju knjigu možete objaviti i sami, bez posrednika, no tada ćete sami snositi sve troškove, a na vama će biti i cjelokupna papirologija, priprema, izvedba te na kraju i distribucija knjige. Tekstovi na temu objavljivanja, ali i prodaje knjige, koje je za Bestseler napisao Darko Macan, odličan su vodič za svakoga tko se pomišlja upustiti u pustolovinu izdavanja knjiga (http://skrati.net/macan1, http://skrati.net/macan2, http://skrati.net/macan3).

Svoju knjigu možete i kod nas objaviti elektronički, na stranicama Društva za promicanje književnosti na novim medijima. Pojedini autori bilježe vrlo velik broj čitatelja, koji se često broje i u tisućama.