Književnica, urednica i prevoditeljica Milena Benini jedno je od najpoznatijih pera hrvatske spekulativne fikcije, a nedavno je objavila i novi roman fantastike Zmajska zora. To nam je bio zgodan povod da s nagrađivanom autoricom popričamo o pisanju, stanju na domaćoj žanrovskoj sceni, ali i utjecaju digitalnih formata i medija na književnost. Naravno, dotakli smo se malo i distopijskih tema, jer, eto, takva su vremena…

Novi roman Zmajska zora već je neko vrijeme “vani”. O čemu je riječ u knjizi i otkuda je potekla inspiracija za nju?

Taj je roman na određeni način posljedica moje fasciniranosti istarskom mitologijom, i Istrom općenito. Na početku je trebao samo biti priča o vještici istarskog podrijetla koja dolazi u staru domaju i tamo otkriva neke neočekivane istine o sebi. Ali imala sam tu sreću da sam mogla mjesec dana proboraviti u Istri, u pazinskoj Kući za pisce, i tamo sam shvatila da u pazinskoj jami mora živjeti zmaj. I kao svaki zmaj, i on je zauzeo podosta mjesta, pa je tako nastala Zmajska zora. U biti je to priča o tome kako se određujemo, kako odlučujemo tko smo i što smo, ali i o toleranciji i o tome kako sudimo o drugima. I da, ima unutra i mačaka.

Inspiracija nije jedino pogonsko sredstvo

Kako zapravo u Vašem slučaju izgleda proces pisanja? Koliko ima istine u onoj klišeiziranoj slici pisca koji u gluho doba noći gleda u prazan “papir” i očajnički čeka nalet kreativnog nadahnuća?

Baš sam neki dan vidjela jednu krasnu izreku: “Čekati inspiraciju da biste počeli pisati je kao čekati avion na kolodvoru”. Naleti kreativnog nadahnuća su svakako pozitivna stvar, ali oslanjati se samo na njih je nepouzdano. Pisanje je posao i mora ga se tako prihvatiti da bi se nešto postiglo. A inspiracija onda dolazi u nekim trenucima i pomaže, no nikako nije jedino pogonsko sredstvo (kava je, na primjer, puno važnija!).

Detaljnije govoreći, kad se radi o romanima, proces je puno drugačiji nego kod kratkih priča, ja volim imati podrobni sinopsis prije nego što krenem na samo pisanje, što kod kraćih stvari nije potrebno, a uvijek je, naravno, neizbježan dio procesa i revizija, revizija i revizija, po mogućnosti uz povratne informacije s više strana. No u svemu je uvijek najvažnija upornost, i redovitost, a sve ostalo su sitnice. Ja recimo često pišem uz glazbu, i zna mi se dogoditi da uz neki tekst ostavim samo dvije-tri pjesme da se vrte u neprekidnoj petlji, pa ih onda poslije godinama ne mogu slušati.

Postoji li neka tema koju biste jako željeli obraditi u svojim djelima, a još niste imali prilike?

Uvijek postoji još nešto. Kao i, mislim, većina pisaca, obično imam problem s viškom ideja i manjkom vremena. Ali prednost pisanja, u odnosu na druge oblike izražavanja, jest što je tehnički relativno jednostavno, pa ako me baš jako uhvati želja da pišem o nečemu, obično to mogu ostvariti dosta brzo.

Pišete još od vremena legendarnog Siriusa, dobro poznajete domaću žanrovsku scenu i dugo ste aktivni na njoj. Kakvo je njeno stanje danas i što zapravo znači biti pisac spekulativne fikcije u Hrvatskoj 2017. godine?

Bolovati od pretjeranog optimizma, vjerojatno. Ali biti pisac bilo čega u Hrvatskoj je danas znak pretjeranog optimizma. S jedne strane, zapravo, moram reći da je situacija unutar žanra zapanjujuće dobra: objavljuje se više nego u doba Siriusa, mislim da smo u odnosu na broj stanovnika rekorderi po broju konvencija, tako da je s te strane stanje i te kako pozitivno. S druge strane, problem je što žanr uvijek može dohvatiti samo jedan dio tržišta, a naše je opće tržište knjigama u potpunom rasulu. U tom smislu, situacija je katastrofalna, pogotovo nakon propasti Algoritma, jer su se mali nakladnici našli u gotovo nemogućim uvjetima, gorim nego ikad, rekla bih, i bit će jako teško izvući se iz toga.

Istovremeno, svjedoci smo političke situacije — ne samo kod nas, nego i u svijetu — kakvu se ni jedan futuristički pisac ne bi usudio zamisliti prije samo nekoliko godina, tako da materijala ima i više nego dovoljno. Kako će to ljudi iskoristiti, i hoće li imati priliku negdje objaviti to što smisle, ostaje da se vidi, ali rekla bih da će budućnost sigurno biti zanimljiva. Možda u smislu one kineske kletve, “dabogda živio u zanimljivim vremenima”, ali pisci SF-a su vrlo otporni, pa će, nadajmo se, i ta zanimljiva vremena uspjeti nekako preživjeti.

Digitalni kanali važni su za sve pisce

Nisu Vam strani digitalni formati i svojedobno ste na svom blogu objavljivali roman u nastavcima (Svećenica mjeseca), koji je poslije dobio i tiskano izdanje. U kojoj mjeri su danas digitalni kanali i e-izdavaštvo važni za afirmaciju žanrovskih autora?

Mislim da je “digitalija” jako važna ne samo za žanrovske autore, nego za sve. S obzirom na to da u klasičnim medijima ima sve manje prostora za kulturu, na primjer, postojanje portala i blogova posvećenih književnosti dragocjeno je za održavanje kakvog-takvog kritičkog prostora. U preobilju naslova koji se objavljuju gotovo svakodnevno — mislim pri tome sveukupno, ne samo kod nas — bilo bi gotovo nemoguće pratiti sve zanimljive stvari bez pomoći takvih mjesta. Kod nas je to sve također prisutno, čini mi se, iako naravno u donekle manjoj mjeri, ali svakako je važno.

A i elektroničke knjige su neprocjenjive: iako i dalje muku mučim s nedostatkom polica, kao i svaki knjigoljubac, e-izdanja mi omogućuju da to ipak bar donekle držim pod kontrolom. Gledano pak iz perspektive autora, mislim da je mogućnost izravne komunikacije s čitateljima jako pozitivna, a naravno, zanimljive su i mogućnosti za samoizdavaštvo, kao i još za sada po mome nedovoljno iskorištene mogućnosti pripovijedanja koje ne bi bilo samo linearno, koje bi do kraja iskoristilo sve što se danas može učiniti s pričama. Na određeni način se to već događa — kroz neke kompjuterske igre, na primjer, ili ono što se u Japanu zove “vizualni romani”, ali mislim da tu ima još puno potencijala koje ćemo tek otkriti.

Po Vašem mišljenju, je li SF dio mainstream književnosti ili egzistira u svojevrsnom žanrovskom getu? Imaju li takve podjele danas uopće više smisla?

Kod takvih pitanja uvijek volim citirati anegdotu od prije nekoliko godina, kad je BBC pravio anketu među javnim osobama oko književnosti. Jedna njihova voditeljica izjavila je da voli čitati sve, a jedino što stvarno ne voli i nikad ne čita je SF, a onda, kad su je pitali koja joj je najdraža knjiga, odgovorila je 1984. Georgea Orwella. I to je zapravo jedini mogući odgovor na to pitanje: SF je oduvijek bio dio mainstreama, samo što neki ljudi imaju tu predodžbu koja otprilike glasi ‘ako je dobro, sigurno nije SF’. Sličan problem pojavljuje se i s drugim žanrovima, no istina je da su spekulativna fikcija i ljubići još uvijek najdalje od nekog općeg priznanja i prihvaćanja, još uvijek ih se često doživljava kao nešto nedovoljno ozbiljno i relevantno. Iskreno, meni su znatno manje zanimljive beskonačne priče o sveučilišnim profesorima koji prolaze krizu srednjih godina, ali zapravo, mislim da je najpametnije svakog pustiti da čita ono što ga zanima i veseli.

Koji su vam najdraži pisci, bez obzira na žanrovsku pripadnost, i zašto ih volite čitati?

Koliko prostora točno imamo? 🙂 Evo, da počnem izvan žanra: Boris Vian, francuski pisac koji je bio predivno lud i savršeno je baratao jezikom, a imala sam tu sreću da sam prevela čak tri njegove knjige na hrvatski. Zatim Ursula K. Le Guin, koja nadilazi bilo kakve žanrovske podjele, a piše tako prekrasno da bih čitala i njene popise za kupovinu. Pa Michael Moorcock, za kojeg je Neil Gaiman rekao da je kao “sunce, zemlja i zrak” za sve nas koji se bavimo spekulativnom fikcijom. Terry Pratchett, nenadmašan i nedohvatan. China Mieville, često tako težak i zgusnut da ga je naporno pratiti, ali na kraju se taj napor uvijek isplati. Pa iz jednog drugog žanra, krimića, Louise Penny, kanadska autorica čije su knjige prekrasno meditativne. Također u krimiću, Natsuo Kirino, japanska književnica koja ima potpuno sumanute ideje, savršen smisao za crni humor, i fantastično oko za karakterizaciju. Ima ih još puno, ali evo, tu ću stati.

Orwell vs. Huxley

Jedno možda teško pitanje: kada biste nekome tko se prvi put susreće sa spekulativnom fikcijom trebali preporučiti samo jednu SF, jednu horor i jednu fantasy knjigu, koji bi to naslovi bili i zašto?

To bi u velikoj mjeri ovisilo od toga kakva je osoba u pitanju. Kod fantasyja bih vjerojatno išla na Pratchetta, jer je tako univerzalan. Kod SF-a je već puno teže: ima ljudi koji naprosto ne žele čitati futurizam, ide im to na živce, pa bih njima dala u ruke Chinu Mievillea, a onima koji traže akciju vjerojatno nekog Asimova poput Čeličnih pećina. A što se horora tiče, rekla bih im da pitaju nekog drugog. 🙂

I za kraj, jedna distopijska dilema: živimo li danas u Orwellovoj 1984. ili u Huxleyjevom Vrlom novom svijetu?

Haha. Puno smo bliže Huxleyju, rekla bih, iako je u zadnjih godinu-dvije krenulo nešto malo prema Orwellu. No Orwell je reagirao na staljinističku Rusiju, a to je pristup koji je bitno drugačiji, bitno otvoreniji u svom teroru nego što je slučaj kod Huxleyja. Ljudi se češće pozivaju na Orwella jer je on tako… Pa, jednostavan. Idealan za doba Trumpa. Huxleyjeva distopija je puno prepredenija, i puno se ranije pojavila, tako da je imala više vremena ukopati se. Ne da je to imalo pozitivno, da se razumijemo, ali kako stvari kreću, možemo se samo nadati da nećemo zaći dublje u distopijsku književnost. Nedavno sam vidjela jednu knjižaru koja je izvjesila natpis: “Knjige iz žanra distopije prebačene su na police sa suvremenim događanjima.” I to je vrlo neugodno blizu istini…