Jedan od fenomena našega doba je binge-watching – maratonsko gledanje nekoliko epizoda jedne serije za redom. U doba prije interneta, gledatelji su između pojedinih epizoda čekali tjedan dana na sljedeću. Serije su bile proizvod koji se konzumirao polako i postupno, kroz duži period vremena. Ipak, sam pojam binge-watchinga potječe iz kasnih devedesetih, kada se koristio za uzastopno gledanje nekoliko epizoda serije na DVD-u. Dolaskom širokopojasnog interneta, ilegalnog skidanja i on-demand servisa kao što su Netflix i Hulu, binge-watching je postao globalni fenomen i sasvim uobičajeni način gledanja serija.

Netflix je usvojio poseban model ispucavanja čitave sezone jedne serije, omogućivši publici da sama odluči želi li gledati epizodu po epizodu ili zasjesti pred ekran i odgledati čitavu sezonu u jednom vikendu. Osim binge vs. epizodnog gledanja, postoji i razlika između toga gledamo li seriju dok je aktualna ili gledamo nešto nakon što je ostatak svijeta već davno odgledao. Svi imamo manje-više iskustva sa svim ovim načinima gledanja, no koje su njihove prednosti i mane?

Spoiler alert

Ako ste se zakačili za neku seriju dosta kasnije od ostatka svijeta, problem koji bi mogao vrlo ozbiljno ugroziti vaš odnos s dotičnom serijom je opasnost od spoilera. Na putu prema dolje bila je serija koju sam otkrila možda dvije, tri sezone kasnije nego što se emitirala. Dok sam tek ulazila u cijelu priču, svi oko mene su već mrzili likove koji su mi i dalje bili simpatični i ne jednom sam morala napustiti prostoriju dok se pričalo o seriji. Internetom sam se kretala vrlo oprezno, izbjegavajući stranice i portale kao što su Buzzfeed, Mashable i slični – u strahu da mi ne iskoči spoiler. Sve je kulminiralo emitiranjem zadnje epizode (od koje sam bila udaljena dvije sezone).

Nekoliko dana nakon njezina emitiranja svakodnevica mi se pretvorila u Minesweeper igricu: izbjegavala sam internet, ljude, tiskovine – sve dok se ne slegne prašina koju je podiglo finale serije. Nakon nekoliko dana, misleći da je najgore prošlo, naivno sam otišla na Tumblr na kojem me dočekalo stotinjak gifova koji su u dvije sekunde satrali sav moj trud. Srećom, ne gledamo serije kako bi doznali finale, kao što se utakmice valjda ne gledaju ni samo radi konačnog rezultata. Ipak, spoiler je spoiler i ostatak serije sam odgledala s istim u primozgu.

Gdje su svi?

Drugi problem zakašnjeloga gledanja je što je to pomalo usamljena aktivnost. Dok je čitav svijet pričao o seriji Žica, ja sam mislila da se serija bavi nekakvim kriminalcima i inspektorima i sasvim me bolila briga za nju. Moj dio mikrokozmosa brujio je o seriji, profesori su je citirali na predavanjima, izašao je čitav broj Zareza posvećen istoj… Dvije godine nakon što je serija završila, naletjela sam na nju u noćnom terminu kanala HRT3, kada se isti tek pokrenuo. Pogledala sam oko pet epizoda u komadu, u istom položaju u kojem me zatekla najavna špica prve epizode. Navukla sam se, otkrila “u čemu je štos” i bila spremna s čitavim svijetom podijeliti svoje veliko otkriće koje je glasilo: “Žica je j**** genijalna serija”.

Samo, zamisli, nisam imala s kime podijeliti svoj entuzijazam. Tko je volio Žicu, nije mogao uskočiti na spori vlakić mog početnog entuzijazma, a neki su se već zakačili za neke nove serije i slabo se sjećali imena likova. Bila sam spremna satima pričati o Omaru i projectsima, ali ti razgovori su već bili vođeni, tamo negdje u dalekoj prošlosti dok sam ja gledala tko zna što. Možda Kako sam upoznao vašu majku.

Zašto ja ovo uopće gledam?

Kod binge-watchinga često se dogodi da opsesivno gledamo neku seriju, a da nam zapravo nije sasvim jasno zašto to radimo. Usred neke apsolventske krize koju je obilježavao sve veći radijus u kojem sam se izvan stana kretala u trenirci, provela sam tjedan dana na razvučenom kauču okružena ostacima hrane gledajući Kako sam upoznao vašu majku. Što god mislili o kasnijim sezonama serije (posebno zadnjoj, o kojoj valjda svi zajedno mislimo sve najgore), serija je bila zabavna i lagana i baš ono što jedan depresivni i besposlen apsolvent traži od života.

Kasnije sam od mnogo ljudi čula da su imali vrlo slično iskustvo s nekom serijom, kada su se jednostavno zatvorili doma i pustili da plavičasta svjetlost ekrana ispere problem od kojeg su već u tom trenutku bježali (prekid, nezaposlenost, quarter-life crisis). Serija u tom trenutku postane oblik terapije. I zaista: kada je serija završila, bila sam u stanju trenirku zamijeniti tek nešto boljim trapericama i izaći iz stana među ljude, škiljeći iziritirano na dnevnu svjetlost.

Feed them to the lions

Nove navike gledanja serija i Netflixov model prikazivanja utječu i na način na koji tvorci serija kroje i slažu materijal. Stari model tjednog emitiranja omogućavao je tvorcima serije da se (često pod pritiskom televizijskih kuća) upuste u preinake ovisno o feedbacku gledatelja. Pad gledateljstva nerijetko je značio neki malo snažniji mamac na kraju epizode, neki neočekivani zaplet ili sličnu doskočicu kako bi se ponovno osvojila gledateljska srca. Pred kraj sezone, kada bi u zraku visila opasnost od ukidanja serije, znalo je doći do nezapamćenih vratolomija kakve apsolutno nitko nije očekivao, samo kako bi se izvršio pritisak na televizijsku kuću da produži seriju za barem još jednu sezonu. Tko je gledao Twin Peaks sjeća se zadnje epizode i zna kako takva gladijatorska situacija može biti okrutna i pogubna za scenarij i razvoj priče.

Model ispucavanja čitave sezone odjednom scenaristima garantira neku sigurnost i daje im mogućnost da priču na miru razviju u skladu s njezinim unutarnjim mehanizmima, neovisno o tome hoće li nakon epizode publika pokazati palac gore ili dolje. Srećom za Twin Peaks i njegove fanove: uskoro stiže nova sezona koja će nam, nadamo se, isprati gorak okus zadnje epizode.

Radosti i jadi gledanja u stvarnom vremenu

Gledanje serije epizodu po epizodu, u korak s njezinim stvarnim emitiranjem, sa sobom nosi i prednosti i mane. Vjerojatno najveća prednost je što smo na “pulsu pop-kulture”, odnosno spremni konzumirati sve popratne sadržaje na internetu, komentirati seriju s gledateljima, strepiti nad produženjem sezone.

Takvim polaganim gledanjem, serija nas prati kroz duže vrijeme, što može učvrstiti našu vezu sa serijom. Upravo zato je gledanje finalne epizode serije Dva metra pod zemljom (koja se nerijetko navodi kao jedno od najbolje izvedenih finala neke serije u povijesti televizije) za mene bilo kao 72 minute oproštajnog grljenja na nekoj željezničkoj platformi. Mislim da sam ne samo plakala, već i ridala.

S druge strane, sporo konzumiranje serije može razvodniti naš interes. Jednog dana se slučajno sjetiš neke serije na koju si naprosto zaboravio iako ti se nije posebno zamjerila (Downton Abbey, gledam u tebe) ili seriju prestanemo gledati jer smo ju prerasli. Prvu epizodu Dawson’s Creeka pogledala sam u osnovnoj školi, no za zadnju nisam ni najmanje marila jer sam išla u treći srednje, gledala Dva metra pod zemljom i Dawsonovu ekipu smatrala superjadnom. To što likovi “stare”, a njihovi problemi postepeno prelaze iz tinejdžerskih u probleme odraslih, nikada nikoga nije uspjelo zavarati.

Gledanje u korak s vremenom pruža i slatki osjećaj odgode i iščekivanja nove sezone omiljene serije. A kolačić je uvijek najukusniji ako ste na njega morali čekati.