“Ideš danas na one svoje svemirce?” ili “Što vi mali zeleni radite svakog utorka na sastancima” – ovako najčešće članovi obitelji i neupućeni prijatelji pokušavaju zapodjenuti razgovor s tim čudnim ljudskim bićima koja se u slobodno vrijeme bave različitim aktivnostima vezanima za znanstvenu fantastiku, fantasy i njima slične žanrove. Oni su ljubitelji SF-a i pripadaju SF fandomu – skupu fanova koje veže zajednička ljubav prema SF-u – izvana naizgled sasvim obični ljudi, a iznutra … pa opet, sasvim obični ljudi, koji žele svoje slobodno vrijeme iskoristiti na aktivan i zabavan način. Ljudi kojima su organiziranje konvencija i raznih drugih druženja, održavanje radionica pisanja i objavljivanje knjiga – hobi kojim upotpunjuju život.

U Hrvatskoj organizirani SF fandom ima tradiciju dugu preko 30 godina, a uz brojne aktivne klubove, društva i udruge, u raznim se dijelovima zemlje održava nekoliko velikih SF konvencija. Najstarija udruga u Hrvatskoj je Društvo za znanstvenu fantastiku SFera, osnovana 1976. godine u Zagrebu, a najstarija konvencija je zagrebački SFeraKon.  Uhvatili smo nekoliko organizatora SFeraKona – između obavljanja svakodnevnih obaveza i odrađivanja zadataka vezanih uz organizaciju konvencije – i priupitali ih par pitanja o njihovom “vanzemaljskom” hobiju. Najviše nas je zanimalo zašto se u svoje slobodno vrijeme dušom i tijelom posvećuju organizaciji tako kompleksnog i zahtjevnog poduhvata kao što je konvencija. Što ih to motivira da se iz godine u godinu iscrpljuju kako bi se neki drugi ljudi mogli zabavljati?

“Motivacija je kao i za svaki hobi”, kaže jednostavno Petra Bulić, tajnica društva SFera. “Zbog čega netko potroši 10.000 radnih sati na izradu svog motora i još 5.000 sati o tome razgovara s kolegama bajkerima? Zbog čega uostalom ljudi volontiraju u bilo kojoj sferi društvenog života? Radite nešto što vam nije svakodnevni posao, upoznajete mnogo novih ljudi s kojima vjerojatno dijelite prilično sličan pogled na svijet i nakon svega imate onaj dobar osjećaj ponosa da ste napravili nešto dobro, da ste na neki način doprinijeli društvu jer ste svojevoljno napravili nešto što niste trebali i nitko vas nije tjerao.” 

Vanja cijelu stvar uopće ne vidi kao rad. “Družimo se, nešto zajedno stvaramo, lijepo nam je”, kaže Mirko Karas predsjednik SFere i slaže se da je u pozadini svega upravo zabava: “Bavljenje stvarima koje me zanimaju, želja da se posao dobro odradi, uvođenje inovacija – u tome leži motivacija. A satisfakcija je u sitnim zadovoljstvima: pivica s ekipom na konovima, kad se netko oduševi nečim što je počelo kao moja ideja, kad ljudi s osmijehom komentiraju zbivanja na konvenciji…”

Tko ne pazi, postane organizator kona

Tanja Jambrišak je članica SFere već preko 20 godina, a Vanji Kranjčević će ovo biti šesnaesti SFeraKon, no svi se čude kad počnu zbrajati godine – tko bi rekao da je prošlo već toliko vremena? No, kako je sve to počelo? Za Petru, sasvim slučajno: “Iako oduvijek čitam SF, počevši od dječjih romana, ni na kraj pameti mi nije bilo da postoje nekakve SF udruge, a kamoli da one organiziraju nekakva okupljanja. Nisam znala ni da u Hrvatskoj postoje SF časopisi – izvor SF-a za mene su bile knjižnice, knjižare i kućne biblioteke mojih prijatelja. No, onda sam jedno ljeto otkrila Futuru, časopis koji je osim priča imao i fandomske vijesti, pa sam tako naišla i na najavu pazinskih Dana Julesa Vernea i Festivala fantastične književnosti. Pojavila sam se na tom dvostrukom festivalu, bilo je beskrajno zabavno – i od tada sam postala redovita na sličnim događanjima.” 

I Tanjin je interes za bavljenje znanstvenom fantastikom pobudio jedan časopis – Sirius, kojeg je redovno čitala od gotovo samog početka njegovog izlaženja. “Tamo sam vidjela i obavijesti o društvu koje se bavi znanstvenom fantastikom, organizira tribine i godišnju konvenciju, pa sam se pismom javila da bih pomagala oko filmskog programa. Pozvali su me da dođem taj utorak navečer i uvalili me u organizaciju SFeraKona koji se tad održavao za dva tjedna, u veljači.” Regrutacija po kratkom postupku čini se da je najdjelotvorniji postupak privlačenja novih članova, jer Vanja ima sličnu priču: “Stalno sam nešto čitala i družila se s ljudima koji isto tako puno čitaju. U srednjoj me uhvatila manija igranja Magica, a mislim da sam preko njega i došla do SFere. A tamo su me odmah regrutirali za organizaciju SFeraKona.”

Mirko je prije službenog uključenja u organizacijski tim, uživao nekoliko godina tek kao predani posjetitelj konvencija. “Sredinom devedesetih sam počeo redovito posjećivati SFeraKone, a davne 1999. prijatelj me odvukao na moj prvi Rikon, i tamo se nekako formirala neslužbena istraživačka jedinica za obilaske konova. 2001. smo se zakvačili i na Istrakon i nastavili redovno pohoditi taj trokut Zagreb-Rijeka-Pazin, uglavnom da bi se našli sa ostalim geekovima s kojima se nismo imali prilike družiti van konvencija. Do svih ovih stvari koje radim danas sam došao mic po mic, u zadnjih pet godina, kada sam ni kriv ni dužan svake godine sve dublje uvlačen u organizaciju SFeraKona.  Ispada da je taj moj fandomski put obilježen petoljetkama…”

Druženje, ali i konkretna korist

Svima je fandom manje ili više u krvi i premda ga svatko doživljava na svoj način, jedna je riječ s kojom ga svi povezuju, a to je – prijateljstvo. “U fandomu su svi u načelu ili prijatelji ili potencijalni prijatelji”, kaže Petra. “Druženje s ljudima koji se pojavljuju na SF festivalima, kao vjerojatno i mnoge druge vrste hobističkih okupljanja,  uključuje kao prvo jednu važnu pretpostavku – a priori znaš da su svi koje ćeš tamo sresti na neki način slični tebi. Svaki ljubitelj spekulativne fikcije je, generalno govoreći, otvoren prema drugačijim nazorima i novim iskustvima, radoznao, kreativan i, kako kažu neka istraživanja, nešto inteligentniji od prosjeka. Svakako je veća šansa da ćete naći dobro društvo za kavu nego, primjerice, u uredu. S druge strane, taj isti osjećaj bliskosti znači i da kad nekog sretnete godinu dana kasnije, na sljedećem festivalu, druženje se nastavlja jednako srdačno kao da ste svaki tjedan na kavi.” 

Vanja, s druge strane, ne voli riječ fandom jer ona po njoj označava nešto zatvoreno. “A mi to zbilja nismo! Svi moji prijatelji unutar fandoma imaju i drugih hobija i drugih prijatelja, koji možda u životu nisu pročitali nijednu SF knjigu.” Mirku se pak najviše sviđa definicija da je fandom skupina čudaka koji se međusobno nalaze da bi mogli  popričati s normalnim ljudima. “Riječ ‘fandom’ doživljavam kao akademski izraz za označavanje nekoliko bliskih supkultura, koji nam je zgodan kad se trebamo opisati ‘civilima’. Sebe po nekoj osobnoj definiciji smatram geekom, a sličnu terminologiju koristim i za ostale. A ljudi iz fandoma su jednostavno frendovi ili poznanici.” 

“Sviđa mi se družiti se s ljudima širokih gledišta, kakvi su gotovo svi u fandomu, a onda je sve moguće”, objašnjava Tanja. “Ideje se ostvaruju, a zapravo su parsecima udaljene od prosječnih ljudskih života. Korist je prilično nemjerljiva, ali zapravo neprocjenjiva, jer sve što me zanima i što mi treba, netko iz fandoma ili zna ili radi. I ne treba puno objašnjavati, od amebe, što me zanima. Osim toga, mislim da se svi dobro ostvarujemo kad smo povezani. Prijateljstva iz fandoma traju i čvršća su nego neka druga, na primjer, privremena, iz škole ili s faksa i mislim da je to zbog zajedničkih interesa i što se uvijek događa nešto novo.”

No, osim zabave i druženja, fandom može biti i od konkretne koristi. Petra objašnjava: “Fandom se u Hrvatskoj doista pokazao važnim za hrvatsku SF književnost, izravno i neizravno. Izravno utoliko što su prvo SFeraKon, a kasnije i pazinski festivali (Istrakon i Festival fantastične književnosti) dobili i izdavačku dimenziju izdavanjem festivalskih zbirki priča. No važna je i neizravna komponenta. Pisci, od veterana do debitanata, se međusobno druže i umrežavaju, što na neki način ima i ulogu grupe za potporu: biti pisac u Hrvatskoj je dovoljno grozno, a kamoli biti SF pisac. Rezultati su sasvim konkretni: od ideja za nove izdavačke projekte do činjenice da stariji kolege često potiču mlade da ‘iziđu iz ladice’, da svoje prve priče počnu slati okolo.” I Mirko naglašava kreativni rad kao važnu komponentu, a osim toga ističe: “Kad maknemo holivudske blockbustere na stranu, znanstvena fantastika zahtijeva kritičko razmišljanje, što itekako nedostaje ovome narodu. Na kraju krajeva, svaka je supkultura važna kao alternativa klasičnom mentalitetu shoppinga, prve hrvatske nogometne lige i reality showova.”

Hobiji, hobiji, hobiji …

Društvo SFera specifično je po tome što okuplja fanove koje uglavnom u najvećoj mjeri zanimaju knjige. Bave se njihovim čitanjem, prevođenjem, pisanjem, uređivanjem i objavljivanjem, a što se tiče brojnih podžanrova spekulativne fikcije, svatko ima svoje preference, ali uglavnom se slažu da vole sve što je dobro napisano. Petra se najviše oduševi kad naiđe na dobar cyberpunk, a Tanja će teško provariti alternativnu povijest ili high fantasy, premda ni to nije isključeno, ako je dobro. Mirko kaže da je svejed bez predrasuda, iako je oprezan kod stvari koje liče na “štancanje stranica”, dok će Vanja pročitati sve i svašta. “Čim neko kaže tri suvisle, pozitivne rečenice o nekoj knjizi, šanse su velike da ću je uzeti u ruke”, kaže ona. No unatoč velikoj ljubavi prema SF-u i svom opsežnom angažmanu u fandomu, on ni izdaleka nije jedini hobi kojim se bave. Zbog klišeizirane slike mlitavnog i socijalno neprilagođenog SF geeka, stvorene u američkim filmovima i serijama, mnogi će se možda iznenaditi da su domaći “esefičari” i poprilično fizički aktivni. 

Vanja kaže da nadoknađuje manjak fizičke aktivnosti u djetinjstvu pa se bavi podvodnim hokejem i speleologijom, dok je Petrin izbor planinarenje i orijentacijsko trčanje. Mirko, pak, voli sve sportove vezane uz vodu u bilo kojem agregatnom stanju: “Treniram podvodni hokej, plivam, vikendima pokušavam zbrisati u brda ili planine, s gojzericama, skijama ili snowboardom, a osim toga imam nezdravu ovisnost o igrama na ploči.” Podvodni hokej? Jednom SF fan – zauvijek SF fan, no neobične veze među hobijima i njihov izbor možda i nisu u potpunosti nasumični. Petra objašnjava: “Orijentacijsko trčanje je divan, rekreativcima otvoren sport koji ne ovisi samo o fizičkoj pripremljenosti pa i generalno nesportski tipovi poput mene imaju šansu. I opet je riječ o nečemu potpuno drugačijem od sive svakodnevice: grizu vas komarci, grebu kupine, blatnjavi ste od glave do pete, ali zato nema boljeg osjećaja od onog kad dobro koncentrirani precizno iščitate kartu i teren i nakon kilometar duge dionice kroz šumu savršenom točnošću dođete do sljedeće kontrolne točke. Skoro isto kao kad vas SF odvede u neko drugo vrijeme i neki drugi svijet.”

Aktivnost u fandomu, kao i ostali hobiji, tu su prije svega u svrhu zabave i nisu smisao života. Istina, uoči SFeraKona posao i društveni život malo pate, ali inače jedan dan u tjednu posvećen fandomu nije neko opterećenje. “Nikada si ne dozvolim da mi hobiji stvaraju nelagodu”, objašnjava Vanja. Ona i Petra ne smatraju da im je fandom promijenio život, ali ga je u svakom slučaju obogatio, kao i svi drugi hobiji kojima se bave, no Tanja misli drugačije: “Fandom mi je posve izmijenio život. I to nekoliko puta u različitom smislu. Ništa ne bih mijenjala.” 

A Mirko je oko svoje fandomske uloge puno pragmatičniji: “Službena titula člana predsjedništva registrirane udruge pomaže na obiteljskim skupovima, kad te brat od tetke i kumova svekrva  počnu gnjaviti da godine lete i da bi se trebao baviti ozbiljnim stvarima, a ne ‘onim tvojim svemircima’. Nisu baš strašno impresionirani, ali ajde, ipak je to nekakva fotelja!