Prerani odlazak Jimija Hendrixa zaključio je prvi dio o instrumentima koji su obilježili glazbu. Mjesec dana poslije, u listopadu 1970. preminula je i Janis Joplin, a iduće godine Jim Morrison. Kaže se da je s njima umro i psihodelični rock, ali potraga za drugačijim, “izvanzemaljskim” zvukom nije – dapače, ubrzala je tempo i nastavila, uz nešto manje halucinogenih supstancija, grabiti velikim koracima.

Minimoog

Za prvi značajniji korak zaslužan je Robert Moog koji je sa svojim Minimoog sintesajzerom 1970. napravio senzaciju na glazbenoj sceni. Minimoog nije bio prvi sintesajzer na svijetu niti prvi uspješan proizvod Moogove kompanije, no označio je prekretnicu u svijetu glazbe. Raniji Moog modeli, kao i ostali sintesajzeri tog vremena, bili su tzv. modularni sintesajzeri – glomazne kutije (moduli) dotad neviđenih mogućnosti generiranja i moduliranja zvukova, ali kompleksni za korištenje (većina kontrola izvodila se prespajanjem patch kablova), velikih dimenzija (moduli jednog sintesajzera mogli su napuniti manju sobu) i visoke cijene.

Mnogi su pokušavali “upakirati” modularni sintesajzer u portabilno sučelje, ali nitko u tome nije bio uspješan kao Moog – i u tome leži tajna kultnog statusa Minimooga. Unatoč višoj cijeni od konkurencije (1970. Minimoog je stajao 1495 dolara, a glavni konkurent EMS VCS3 samo 330 funta), Minimoog je ubrzo postao standard u studijima i na pozornicama diljem svijeta zbog intuitivnih kontrola i lakoće korištenja. Kada danas zamišljate zvuk analognog sintesajzera, vjerojatno mislite na Minimoog.

Sada su prvi put klavijaturisti mogli parirati gitaristima po glasnoći. Do tada je soliranje na klasičnom klaviru ili Hammond orguljama zahtijevalo da se ostatak benda utiša kako bi se klavijaturist mogao čuti, ali ne i s Minimoogom, on je probijao kroz sve. Jedni od prvih koji su uveli Minimoog u mainstream bili su Beatlesi s albumom Abbey Road (pjesme Maxwell’s Silver Hammer, Here Comes The Sun, Because). Rick Wakeman iz grupe Yes također je bio među prvim poklonicima Minimooga, a prihvatili su ga i drugi progresivni rokeri poput bendova Pink Floyd i Roxy Music. Ipak, najočitije primjere uporabe Minimooga nalazimo u pop-glazbi: odsvirao je bas-dionice na pjesmi Sussudio Phila Collinsa, Jacksonovu Thrilleru i Gimme! Gimme! Gimme! grupe ABBA.

Michael Jackson: Thriller (1982.)

Prophet-5

Premda je razvijen već početkom sedamdesetih, tvorci glazbenih instrumenata tek su 1978. uvidjeli prednosti koje mikroprocesor može donijeti njihovu proizvodu. Tvrtka Sequential Circuits te je godine predstavila Prophet-5, prvi analogni sintesajzer kod kojeg razinu napona kontrolira mikroprocesor.

Prophet-5 brzo su zavoljeli filmski skladatelji. Njegove sablasne analogne teksture savršeno su odgovarale SF i horor filmovima ranih 80-ih pa ga tako možete čuti u znanstveno-fantastičnom Escape From New York iz 1981. te nagrađivanom soundtracku horor antologije Creepshow iz 1982. Dakako, našao je svoje mjesto i na glazbenim ljestvicama: ima ga po cijelom Jacksonovu Thrilleru, a koristila ga je i Madonna na svom debi albumu, kao i na izuzetno uspješnom Like a Virgin godinu dana poslije.

Madonna: Like a Virgin (1984.)

Linn LM-1

LM-1 Drum Computer razvio je 1980. Roger Linn jer je želio imati pratnju bubnjara dok muzicira u svom kućnom studiju. Ova ritam-mašina razlikovala se od svojih suvremenika po tome što je sadržavala semplove (snimljene ‘’udarce’’) pravoga bubnja – druge ritam-mašine u to vrijeme proizvodile su zvuk različitih elemenata bubnja (bas, tomovi, snare, činele…), sintetizirajući ih iz jednostavnih zvučnih valova ili tzv. bijelog šuma (white noise). Takav zvuk smatrao se inferiornim u odnosu na digitalne semplove Linn LM-1 koji su zvučali kao pravi bubanj.

Linn Electronics Inc. tu je razliku vješto koristio u promotivnim kampanjama svog proizvoda, ističući na svakoj reklami za LM-1 veliki natpis “Real Drums”. Ne bez razloga, jer su time opravdavali izuzetno visoku cijenu ove ritam-mašine (oko 5000 dolara, dok su konkurentski proizvodi stajali oko 1000 dolara). Zbog tako visoke cijene ciljana publika LM-1 bile su najveće zvijezde pop-glazbe tog vremena, a marketing nije zakazao: LM-1 zavladao je glazbenim ljestvicama 80-ih u pjesmama Michaela Jacksona (ponovno, cijeli album Thriller), Princea (Purple Rain, 1999…), Queena (Radio Ga Ga, Staying Power, album Hot Space), Roxy Music (album Avalon) i mnogih drugih.

The Human League: Don’t You Want Me (1981.) – prvi UK #1 hit u kojemu je korišten LM-1

Roland TR-808

Otprilike u isto vrijeme kada i LM-1, Roland lansira svoju ritam-mašinu TR-808. Kao što je navedeno u prethodnom odlomku, TR-808 odmah su po dolasku na scenu strpali u isti koš sa svim “lošijim” ritam-mašinama koje su se oslanjale na sintezu perkusivnih zvukova umjesto da koriste realistične, snimljene udarce pravoga bubnja kao tada top-of-the-line ritam-mašina LM-1. TR-808 zbog takvog “neuvjerljivog” zvuka i relativno niske cijene (1195 dolara u trenutku izlaska) smatrao se “glazbenom igračkom’’ i nijednom profesionalnom glazbeniku nije padalo na pamet uvrstiti takvu spravu u svoj produkcijski arsenal.

No to će se ubrzo preokrenuti. Kao i sve društvene revolucije, sonička revolucija kojom je TR-808 uzdignut u status koji ima danas krenula je odozdo. Dok je top-producentima 80-ih smetao manjak realizma u zvuku TR-808, njegov su osebujni karakter objeručke prihvatili bedroom-producenti, ponajprije iz njujorških četvrti Bronx i Harlem. Prihvatljiva cijena, kompaktan format, jednostavnost programiranja i zanimljiv zvuk ključne su odlike TR-808 zbog kojih je sve veći broj mladih glazbenika počeo koristiti ovu glazbenu igračku – u najboljem mogućem smislu tog izraza.

Svakodnevno poigravanje bezbrojnim kombinacijama intuitivnog sekvencera, lako prenošenje iz vlastite spavaće sobe (“glazbenog studija”) u prijateljev stan, na ulicu ili u klub te oštar, ali topao zvuk svakog od elemenata bubnja ovu su spravicu brzo usadili u underground-kulturu New Yorka, a to je bio tek početak. Žanrovi kao što su hip-hop, R&B, dance, electro, house i techno izrasli su na temeljima koje je postavio TR-808, a tijekom druge polovice 80-ih proširili su svoj utjecaj na globalnu glazbenu scenu.

Od milja skraćena u jednostavno “808”, ovjekovječena u imenima grupa (808 State) i referencijama u tekstovima pjesama, ova ritam-mašina ostala je dio pop-kulture do današnjih dana. Od skromnih početaka u synthpop-aranžmanima japanske grupe Yellow Magic Orchestra TR-808 prometnuo se u ritam-mašinu koja se koristila u više hitova nego bilo koja druga. Kultni status osigurali su joj Dr. Dre, Kanye West, Outkast, Janet Jackson, Duran Duran, Phil Collins, Daft Punk, Marvin Gaye, RUN DMC, Tom Jones, LL Cool J i mnogi, mnogi drugi.

Marvin Gaye: Sexual Healing (1982.)

Yamaha DX7

Prodan u više stotina tisuća primjeraka, DX7 je (uz Korg M1) komercijalno najuspješniji instrument na ovoj ljestvici. Njegovim stupanjem na glazbenu scenu umirovljena je klasična klavijatura 70-ih, Fender Rhodes, a njezino mjesto zauzima DX7 kao sinonim za zvuk 80-ih godina prošloga stoljeća.

DX7 je digitalni sintesajzer, što u praksi znači da je prilikom dizajniranja ovog instrumenta učinjen hrabar odmak od analogne sinteze: uklonjeni su potenciometri za kontrolu zvuka čime je postignut moderniji, uglađeniji izgled instrumenta te zvuk koji je potpuna suprotnost toplim, fuzzy teksturama analogne domene. Digitalna tehnologija uvelike je olakšala spremanje korisničkih postavki (preseta ili patcheva) pa je tako DX7 dolazio s hrpom tvornički programiranih zvukova. Neki od njih, poput simulacije električnog klavira “E. Piano 1” (zapravo imitira Rhodes zvuk; populariziran u pjesmi One More Night Phila Collinsa) ostavili su neizbrisiv trag u glazbenoj povijesti.

No eliminacija potenciometara s upravljačke ploče značila je i težu kontrolu zvuka. Upravo ta činjenica često se navodi kao glavni nedostatak ove klavijature: zbog teško dostupnih kontrola za modulaciju zvuka svirači su jednostavno upotrebljavali programirane zvukove, bez ikakvih promjena. Posljedica takvog pristupa jest da je ogroman broj pjesama u drugoj polovici 80-ih imao vrlo sličan zvuk – svaki studio imao je barem jednu DX7 i svi producenti koristili su tvorničke presete. Svi osim jednog: Brian Eno bio je toliko očaran ovim instrumentom da je pokupovao gomilu DX7 i provodio mnogo vremena istražujući njihove mogućnosti. Rezultat tog “istraživanja” možete čuti na albumima grupa U2 i Coldplay.

Pop i new wave 80-ih nezamislivi su bez DX7: njegova simulacija električne bas-gitare svira bas-liniju hita Take On Me grupe a-ha, a korišten je i gotovo na svakoj pjesmi multiplatinastog albuma A Kind Of Magic grupe Queen.

Queen: One Vision (1986.) – poznati uvod ove pjesme odsviran je na DX7

Roland Alpha Juno

Za razliku od DX7 koji je nudio mnoštvo preseta koji su odsvirali velik dio soundtracka 80-ih, sve što trebate znati o Rolandovoj Alphi Juno jest jedan jedini zvuk – tzv. dominator ili hoover (jer podsjeća na zvuk usisavača). Prvi ga je upotrijebio Joey Beltram na svojoj pjesmi Mentasm iz 1991. godine, želeći imitirati zvuk električne gitare kakav su imali Led Zeppelin i Black Sabbath. Taj se zvuk zato ponekad naziva i mentasm, premda se taj naziv uglavnom koristi za zvuk koji je direktnim sempliranjem Beltramove Mentasm upotrijebljen u nekoj drugoj pjesmi. Ime dominator potječe od pjesme Dominator Human Resourcea u kojoj je također korišten.

Human Resource: Dominator (1991.)

Godine nisu utjecale na “suvremenost” ovog zvuka – i danas zvuči moderno, što dokazuje njegova upotreba na hitovima Bad Romance Lady Gage, R.I.P. Rite Ore te Rihanninim Fresh Off The Runway i Birthday Cake (uvod je gotovo jednak kao u Dominatoru).

Korg M1

Bilo da ste toga svjesni ili ne, naslušali ste se M-jedinice. Kako zvuči? Kao devedesete. Tada se M1 koristio za doslovno sve, od reklama i TV serija do mainstream-hitova. U kombinaciji s Yamahom DX7 i Rolandom D-50 konkurira za titulu najprodavanijeg sintesajzera u povijesti.

Kao i DX7, ovaj sintesajzer također je digitalan i dolazi s mnoštvom vrlo prepoznatljivih preseta. Danas legendarni “Piano8” proslavio se nakon što ga je Madonna upotrijebila u svojoj pjesmi Vogue, dok je Robin S iskoristio “Organ2” za glavnu temu hita Show Me Love  iz 1993. (a da s godinama nije izgubio svježinu, dokazuje sempliranje/obrada istog preseta u pjesmi Kid Inka i Chrisa Browna desetljeće poslije). Producent Jonathan Wolff kreirao je glazbu za seriju Seinfeld koristeći “SlapBass” preset Korga M1.

Ovaj sintesajzer imao je 4 megabajta interne memorije (ROM) – ogromnu količinu prema standardima iz 1988. kada je prosječna veličina RAM-a u stolnim računalima iznosila 512 kilobajta. U ROM su bili spremljeni digitalni semplovi koje je bilo moguće procesirati klasičnim metodama subtraktivne sinteze (odnosno filtriranjem); princip preuzet iz Rolandova D-50. Mnogi od tih semplova i danas se koriste, najviše u dance-glazbi.

Bon Iver: Beth/Rest (2012.) – jedan od modernijih primjera korištenja M1 izvan okvira dance-glazbe

Pročitajte: Instrumenti koji su obilježili glazbu (1. dio).