Iz godine u godinu svjedočimo sve većoj gužvi na interliberskim štandovima. Knjige poslagane jedna uz drugu bez ikakvog smislenog reda, naslagane u nepregledne hrpice, na nedodirljive police, na podove ili niske stoliće… Pregledati i prelistati ama baš svaku – jasno je da je nemoguće. Stoga se posjetitelji pri kupovini knjiga uglavnom vode prema različitim preporukama, zastaju pred štandovima većih i glasovitijih imena, kupuju Harryje Pottere i druge pretjerano i nepravedno razvikane naslove, a kad dođu do manjih (i nerijetko kvalitetnijih) izdavača, ruku punih vrećica krcatih najnovijim tvrdo ili meko ukoričenim mezimcima, žale (ili se izgovaraju, razmišljajući o mršavom stanju svojih već ionako šlank računa) što nemaju još koju kunu za potrošiti na ovu ili onu knjigu za koju prije nisu čuli, ali ih je zbog nečega privukla i rado bi kupili da nisu sve potrošili u paviljonu 5…

Dakle, koje ste knjige najvjerojatnije propustili nabaviti na proteklim Interliberima, ali ne biste smjeli propustiti nabaviti na slijedećem…

Ivan Gavran: Sablja

(Hena com, 2003.)

Pri opisu ovog romana koriste se izrazi poput military SF, tehno-triler ili space opera, a moglo bi ga se opisati i kao alternativnu povijest Zemlje, budući da se radnja odvija u 2001. godini, kad su stanovnici Zemlje istrijebljeni, a glavni junak, pilot lovca mlažnjaka Gordan Tomašević, ostaje posljednji od svoje vrste koji pokušava obraniti dostojanstvo Zemlje, progonjen još uvijek živim sjećanjima na rat u BiH i Hrvatskoj.

Ako ste i zamijetili ovu knjigu (bolje rečeno – knjižurinu od petstotinjak stranica) među brojnim drugim knjigama na prekrcanim štandovima, najvjerojatnije vas nije zainteresirala njezina nezanimljiva pa čak i dosadna vanjština (iako ste možda na tren zadržali pogled zbog nevjerojatno niske sajamske cijene). To je velika šteta, budući da je riječ o – po mnogima – jednom od ponajboljih, ako ne i najboljem domaćem SF romanu u zadnjih nekoliko godina. Radi se zapravo o svojevrsnom fenomenu, jer je riječ o romanu-prvijencu potpuno nepoznatog autora (rodom iz Sarajeva, s prebivalištem u Splitu), koji je jednoglasno oduševio sve domaće znalce i štovatelje žanra. Ne dopustite da prođe još jedna godina bez ove knjige u vašim rukama!

Ruska fantastična pripovijetka

(Meandar, 2005.) – priredila Irena Lukšić

Kao klinci upijali smo ruske bajke i crtiće, kao malo stariji – u skrovitim i prašnjavim zakutcima knjižnica pronalazili smo ruske velikane znanstvene fantastike poput braće Strugacki, a i dan-danas nas, kroz filmove nove i stare, oduševljavaju ruski fantastični svjetovi.

Ruska je fantastika nekako oduvijek bila posebna vrsta književnosti, pa smo s velikom radošću pronašli ovaj knjižuljak, zabačen u kutu jednog interliberskog štanda. U ovoj antologiji naći ćete neka više i neka manje slavna imena: Dostojevskog, Gogolja, Turgenjeva, Grina, Andrejeva. I njihove su priče posegnule za dobrim starim bajkama i legendama, usudile su se maštati o utopijama, oslikavati snoviđenja i govoriti o tajanstvenim spoznajama znanstvenika i luđaka. Možete li naći išta bolje za čitanje u ovim sve kraćim zimskim danima i sve dužim i hladnijim noćima – od ruskih majstora pera i njihovih priča koje golicaju maštu?

Cees Nooteboom: U planinama Nizozemske

(Naklada Pelago, 2006.)

Niz je zanimljivosti koje su nas privukle da prelistamo ovu knjigu: autor Nizozemac (jer na nizozemsku književnost kod nas rijetko kada možemo nabasati); intrigantan naslov knjige (nizozemske planine?); glavni junak, ne baš uspješan španjolski pisac Tiburón (u prijevodu: morski pas), koji piše priču o Kaju i Luciji, prema motivima Andersenove bajke “Snježna kraljica” (koja i dan-danas budi sjećanja na studen, osamljenost i gubitak); prostor Nooteboomove Nizozemske (podijeljene na Sjevernu i Južnu), koja seže preko cijele Europe… Kad se tome pridoda činjenica da je Cees Nooteboom jedan od najznačajnijih nizozemskih autora, čija je, čini se, misija vratiti bajku i nestvarno u suvremeni roman, te čije se ime stavlja uz bok jednom Italu Calvinu ili jednom Jorgeu Luisu Borgesu, uopće nema sumnje da je propust u kupovini ovog romana zločin protiv književnosti.

Víctor Álamo de la Rosa: Godina suše

(Naklada OceanMore, 2006.)

Víctor Álamo de la Rosa opisan je kao jedan od najtalentiranijih španjolskih pisaca mlađe generacije (rođen je 1969.), čemu bi trebao svjedočiti i pogovor ovoj knjizi, koji je napisao nobelovac José Saramago. Njegovi neobični, magični svjetovi, zatvoreni u same sebe i s pomalo uznemirujućim stanovnicima, uspoređuju se sa svjetovima Gabriela Garcíje Márqueza, a poetski stil s onim Federica Garcíje Lorce.

Radnja romana smještena je na skučeni otok na kojem divljaju vulkani i ljudski osjećaji, a pod koprenom straha od duha umrle bebe, koji prijeti svim stanovnicima otoka, rađa se ljubav dvoje mladih ljubavnika i istovremeno suočava s okrutnom stvarnošću.

Roman je prvi put objavljen u Brazilu i vrlo je brzo stekao svjetsku slavu, a mi ga preporučamo svim zagriženim ljubiteljima magijskog realizma.

Michel Houellebecq: Lanzarote i drugi tekstovi

(Litteris, 2007.)

Na štandu Litterisa prodavačica nam se jednom požalila da iako prodaja Houellebecqovih knjiga ide pristojno, nitko niti ne zamjećuje njegovu zbirku priča “Lanzarote i drugi tekstovi”. Zbirka sadrži kratki roman “Lanzarote”, koji je poslužio kao početni stupanj u razvoju već objavljenog Houellebecqovog romana “Mogućnost otoka”, te niz zanimljivih eseja i razgovora, koji se, između ostalog, bave poezijom, informatikom, reklamama, suvremenom umjetnošću i arhitekturom, a od kojih je posebno zanimljiv tekst posvećen, prema Houellebecqovim riječima, “najblistavijem i najinventivnijem obliku književnosti prošlog stoljeća” – znanstvenoj fantastici.

Istina, na “okus” Houellebecqove književnosti treba se naviknuti, njegovi romani možda i ostavljaju gorak okus u ustima, ali ne može se poreći da je riječ o genijalnom piscu i misliocu.

Tatjana Jambrišak: Slova iz snova, Nikad bivša, Blogomdana

(Mentor, 2007.)

Tri knjige Tatjane Jambrišak mogu se čitati svaka za sebe, ali sve tri zajedno pružaju trostruki užitak čitanja. Prva knjiga, “Slova iz snova” – pjesnička je zbirka, “Nikad bivša” je zbirka kratkih priča, a “Blogomdana” – zbirka kratkih eseja. Radi se o ukoričenim Tatjaninim postovima na blogovima http://carobnibrijeg.blog.hr i http://slovaizsnova.blog.hr.

Bilo da piše pjesme (znakovitih naslova “Universe in a nutshell”, “ZG confidential”, “Sensibly transmitted disease”, “Resistance is fruitful”), priče (gdje se “kroz stvarnost prolamaju fantastični, egzotični i erotični svjetovi”) ili malecke eseje (“o apsolutno svemu što ju je veselilo znati”), Tatjanin je izričaj duboko osjećajan, rečenice su savršeno izbrušene, svaka riječ pomno odabrana, a emocije gotovo stvarne i gotovo naše.

Da sam Šejn

(Konzor, 2007.) – uredili Goran Bogunović, Darko Macan, Zoran Pilić i Dario Rukavina

Zbirka kratkih priča, probranih među stotinama pristiglih na Bestselerov natječaj. Četvoro je upornih urednika (i istovremeno članova prosudbenog žirija) mjesecima iščitavalo priče, ocjenjivalo ih, vagalo i naposljetku odabralo 65 najboljih za objavljivanje u zbirci. Urednici u predgovoru i pogovoru priznaju da je pred njima bio paklenski posao jer nisu očekivali toliko priča i toliko dobrih priča, da su se trudili birati objektivno i racionalno te se nadaju da su sve skupa dobro obavili.

Među odabranim autorima ima etabliranih imena, imena pisaca u usponu i potpuno nepoznatih no zasluženo prepoznatih imena, kojima – zajedno s urednicima – treba odati priznanje za ovu dobro promišljenu, izvaganu, probranu i prosijanu zbirku kratkih priča.

Anthony Bourdain: Dosje kuhinja – Mračne tajne kulinarskog svijeta

(Fraktura, 2007.)

Jeste li se ikada pitali što se događa iza kuhinjskih vrata u restoranima? Kako se priprema hrana koja samo što nije stigla na vaš tanjur? Jesu li svi sastojci najsvježiji, najkvalitetniji, najopraniji? Što je sve samljeveno u tom naizgled savršenom sosu koji vam upravo serviraju?

Jeste li sigurni da želite dobiti odgovore na svoja pitanja? Ako želite, onda je ovo prava knjiga za vas. Ona razotkriva sve prljave tajne s back stagea njujorških restorana, a istovremeno je autobiografska priča kuhara Anthonyja Bourdaina, koji bez dlake na jeziku priča o vlastitim grijesima prošlosti (prekomjernom uživanju alkohola i droge), ali i raskrinkava lažni glamur kulinarskog “podzemlja” i opisuje na koji način funkcioniraju kuhinje restorana, u kojima vlada gotovo vojnička stega. Bourdain ne skriva prezir prema celebrity kuharima, iako ga je, ironično, upravo ova knjiga proslavila i od njega stvorila zvijezdu. Nekoć su najraskalašenije i najrazmaženije zvijezde stizale iz svijeta rock’n’rolla i Hollywooda, a danas se nalaze u njujorškim restoranima gdje – kuhaju. Nikako ne propustiti!

Umberto Eco: Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici

(Institut za povijest umjetnosti, 2007.)

Umberto Eco definitivno nije autor kojega je lako čitati, pojedine je njegove rečenice potrebno iščitavati i po nekoliko puta da bi se uhvatila bit, ali težina njegove riječi bremenita je neporecivom istinom. “Umjetnost i ljepota u srednjovjekovnoj estetici”, pak, koliko god da je kompleksna – čita se lako. To je povijesna knjiga koja donosi autorova razmišljanja o ljepoti, ukusu, prirodno i umjetnički lijepom, kao i o odnosima između umjetnosti i drugih ljudskih djelatnosti. Nastala je prije dvadesetak godina i govori o davno minulom povijesnom razdoblju, ali je još uvijek aktualna, jednako zanimljiva široj publici, onima koji se zanimaju za srednjovjekovnu estetiku, kao i istraživačima srednjovjekovne umjetnosti i kulture. Puna je uzbudljivih ideja i zanimljivih podataka, pa je obavezno trebaju pročitati svi zainteresirani za lijepo.