Unatoč mnogim izdanjima koja opjevavaju ili mitologiziraju neki aspekt Hrvatske, nitko se dosad nije upustio u uobličavanje štiva o suvremenoj hrvatskoj državi. Ona je izašla iz tinejdžerskog doba, prešla je dvadesetu, no građani Hrvatske još nisu dobili izdanje koje bi držali u svojim vitrinama ili slali rodbini u dijaspori za Božić. Ovakvo stanje promijenjeno je tek ovih dana, a za to nije zaslužna kakva državna služba koja čuva ili udara pečate, nego Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović, ugledne novinarke najpoznatije po emisiji ‘Week Report’ Radija 101.

Prvi svezak njihove knjige “Njenih prvih dvadesetek” u prodaji je od prvog dana studenog i to putem web trgovine CeDeterije, naše Jasno & Glasno je ponosno što može sudjelovati u promociji ovog kapitalnog publicističkog djela, a tim povodom smo razgovarali i s autoricama knjige.

Napraviti knjigu, a pogotovo knjigu o Hrvatskoj nije baš jednostavno. Jeste li vi čuvale materijale koje ste godinama kreirali pa ih odlučili ukoričiti ili je ideja sazrijela na neki drugi način?
Nataša: Ideja je nastala nevezano za Stojedinicu i Week Report. Znamo da nam leži prepričavanje prošlih događaja i “heklanje” priče iz bezbrojnih podataka. Nakon višegodišnje pauze u zajedničkom radu, željele smo se vratiti jedna drugoj i poslu kojega smo voljele. Podatke smo skupljale posvuda – od naših radijskih sinopsisa, dnevnih novina, tjednika, HINA nam je ustupila svoju arhivu na par mjeseci. Sačuvale smo i kategorizirale apsolutno svaku vijest na koju smo naišle. U početku nismo imale sliku kako će to sve izgledati, a nakon što smo sve te podatke sortirale, povukle smo se na otok Susak na deset dana i napravile strukturu knjige. Dakako, duže je trajalo istraživanje nego samo pisanje. Uza sve to, morale smo i raditi i naše redovne poslove.

Danas je uvriježeno mišljenje kako svatko može otići na internet i naći sve podatke koji mu trebaju. Vaš primjer pokazuje kako je ipak trebalo kopati po raznim arhivama, na primjer, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci. Jeste li osim arhivskog kopanja razgovarali sa živim ljudima i sudionicima događanja?
Silvija: Na taj način nismo, osim u slučaju kad je nešto trebalo provjeriti. Nismo koncipirale knjigu na takav način da su nam potrebni intervjui kao kad se rade dokumentarci. Kod određenih stvari u koje nismo u potpunosti bile sigurne, išle smo provjeriti kod ljudi koji su u taj slučaj upućeni, koji znaju.
Nataša: To je bio, na primjer, slučaj s Dubrovačkom bankom, gdje smo razgovarale s novinarkom koja je otkrila cijelu priču – Orlandom Obad. Imamo dovoljno iskustva da znamo kome se obratiti i koje izvore konzultirati. Internet nam je stvarno mnogo pomogao. Međutim, za neke starije stvari, bilo je potrebno kopati. To je radila Silvija jer ja fizički nisam bila tu.
Silvija: Genijalno je bilo vidjeti ne samo tekstove o tome tko je što rekao i napravio, nego i reklame i oglase tog vremena. To je danas za krepati od smijeha. U prvo vrijeme sam stvarno svašta zapisivala, ali onda sam shvatila kako ću se u svemu tome izgubiti. To je zapravo jako naporno i puno vremena oduzima, tako da smo počele raditi mnogo brže kad smo se prebacile na internet.

Kako se pisale knjigu, s obzirom da ste dislocirane?
Nataša: Mailovima, Skypeom… Kompliciranije dijelove smo ipak pisale zajedno – recimo poglavlje Haška križaljka. Silvija je bila kod mene u Londonu. Djelomično smo pisale i svaki dan zajedničkog ljetovanja, pa tako tri godine. Pisale smo u svakom slobodnom trenutku. Osim toga, nas dvije godinama zajedno radimo… imamo različiti ali vrlo kompatibilni stil pisanja.

U kojem smislu je vaša knjiga sadržajno drukčija od službene povijesti Hrvatske u ovih 20 godina? Na što ste vi stavljale naglasak?
Nataša: Pogledajte po hrvatskim knjižarama – nema knjige kao što je naša. Pregleda 20-ak hrvatskih godina naprosto nema. A mi smo od početka željela da knjiga bude šarenija, veselija od onoga što bi napisali bilo povjesničari, bilo službeni kroničari. Između ostalog smo htjele napraviti knjigu koja će klinicima koji se tada nisu rodili, ljudima koji su to proživjeli i ljudima koji su živjeli dulje u Jugoslaviji nego u Hrvatskoj, oslikati sliku tog vremena.

Kako komentirate to da u biti nema te državne knjige, a ima toliko puno povjesničara i o tome se svakodnevno raspravlja u medijima?
Silvija: Čudi nas kako nema službene povijesti Hrvatske unatoč svakodnevnim raspravama u medijima. Kad smo krenuli u ovaj projekt, očekivale smo da će toga biti puno i zato smo očekivale da će to biti suhoparna, akademska, ozbiljna knjiga, klasična povjesničarska. A upravo i kao sudionici i promatrači htjeli smo pokazati to nekako životnije.

Dizajn knjige je uistinu prilagođen duhu vremena. Kako ste se odlučile za takav pristup, nije li bilo jednostavnije napisati tekst pa na svakih 200 stranica staviti slike? Odakle ste nabavljale fotografije?
Silvija: Nas dvije volimo ovakve knjige. Odnos prema sadržaju uvijek nam je bio nekako sličan. Naš odnos prema stvaranju radijske emisije sličan je onome kako smo se postavile prema ovom projektu. Dakle, nismo htjeli dosadnu knjigu punu teksta i onda dodati nekoliko fotografija. Naša knjiga jest dugačka, ali to nije knjiga koja se čita u jednom dahu. A fotke su iz agencije Pixsell, Nikole Šolića, Roberta Rajtića… nešto privatne arhive.
Nataša: Mi smo knjigu zamislile veselom ali informativnom. U početku nas je naš dobri duh dizajna Zvonimir Hrupec iz Studio2M gledao malo čudno, ali kad smo se sporazumijeli on i Vito Deverić napravili su sjajan posao. Prilično brzo smo ipak došli do toga da se važne izjave izvuku, da u žutim balonima budu neki detalji koji ne bi stali u glavni tekst. Pazile smo na to da se knjiga može čitati naprijed-nazad kao enciklopedija ili leksikon.

Kako zamišljate vašeg čitatelja? Kome ste, zapravo, namijenile knjigu?
Nataša: Mi se nadamo da smo uspjele napisati knjigu za ljude koji su zainteresirani za takvu tematiku neovisno o njihovoj starosti. Da smo pisale za ljude koji su tada imali 20 plus godina, tada ne bismo trebali objašnjavati što je SSRNH jer oni to znaju. Ali budući da smo htjeli informirati ljude koji su se tad rodili, morale smo to sve napisati. Ima stvari koje smo pisale jer su ih ljudi sigurno zaboravili bez obzira što su živjeli kroz to.
Silvija: Tako smo krenule kako bi knjiga potakla sve generacije da shvate što se zapravo dogodilo u tih 20-ak godina. Nadam se da smo uspjele.

U uvodu knjige ističete kako je knjiga nema namjeru biti povijesni udžbenik, nego da je to vaš pogled na prošlost. Napisale ste da je za vas Hrvatska rođena 25. lipnja 1991. No, mnogo pišete i o razdoblju prije toga. Zašto?
Nataša: Mi smo razgovarajući s mlađima od nas shvatile kako ne razumiju svi što je to Jugoslavija i kako je ona funkcionirala. Tako smo onda napisale uvodni tekst o tome što je to uopće Jugoslavija, kako je bila struktuirana, kako je funkcionirao Savez komunista, što je Savez socijalističkog radnog naroda Hrvatske i zašto su oni uopće važni. Išle smo unatrag do 1988., jer smo morale postaviti temelje knjige i napisati kako se uopće raspadala ta bivša zajednica. Onda smo krenuli od promjena unutar Saveza komunista Hrvatske, kako je Račanov dolazak na vlast pokrenuo višestranački proces i obradile smo pojave prvih stranaka.
Silvija: Činjenica je da se ne može odrediti trenutak otkad postoji Hrvatska, jer se u krajnjoj liniji ljudi ne slažu. Niti znaju je li to bilo 25. lipnja, 8. listopada, 30 svibnja…

Mislite li kako danas ljudi u Hrvatskoj znaju kad je nastala njihova domovina?
Nataša: Pa to je za nadati se pored toliko prigodničarskih emisija i TV kalendara, ali nisam sigurna.
Silvija: Mislim da su u dilemi.

Što ste vi radile tog dana?
Nataša: Uređivala sam vijesti na Stojedinici, ako se dobro sjećam.
Silvija: Ja znam da sam toga dana bila u Saboru, postoji fotografija u knjizi, kada je stara zastava sa zvijezdom išla dolje, a ona sa šahovnicom gore. Radile smo. Te noći počeo je kaos, tenkovi su već krenuli prema Sloveniji. Kako je krenulo to ludilo, rat je bio sigurna stvar.

Nakon uvodnih poglavlja koja govore o tome kako i kad je nastala Hrvatska, dolazimo do druge cjeline, a to je Domovinski rat. Koja je bila vaša smjernica dok ste obrađivale to poglavlje?
Nataša: Poglavlje je pisano doslovno telegrafski. Htjele smo pokazati taj niz informacija koji nas je tada bombardirao, dočarati kako je to bilo i stvoriti osjećaj hitnosti kojega smo tada živjeli. Tako smo to sve napisale po tadašnjim izvještajima, jako kratko.

Podijelile ste knjigu u četiri ere. Koje su to četiri hrvatske ere?
Nataša: Prva era je od nastanka Hrvatske do kraja rata. Ona završava Olujom. onda počinje nova era Tuđmanove vladavine koja traje do njegove smrti, slijedi era koalicijske Vlade i potom era koju smo nazvale „On, ona i opet oni“ – o svim vladama nakon toga i razdoblju koje zovemo “Gledanje u ogledalo”.

Zašto nije sve poslije Tuđmanove smrti stalo u jednu eru? Zbog čega vam je ta koalicijska Vlada tako bitna da ste je izvukli u punopravnu eru?
Silvija: Prošlo je deset godina do smjene vlasti i to je bila prva koalicijska vlada. Važno je reći kako je to bio jedan jako „strasan“ odnos među partnerima, nigdje nije bilo mira. Račanova Vlada je donijela promjenu, ali nije bilo teorije da se održi, partneri nisu bili u stanju održavati tu koaliciju, a s druge strane bila je stvarno pod žestokim utjecajem onoga što radi Haag. Zapravo, Račan nije ni preuzeo svoj kabinet, a iz tužiteljstva su se počeli stizati svakakvi signali. Sa svim onim što se posljedično događalo na ulicama i političkoj sceni, to je debelo utjecalo na to koliko će ta Vlada biti stabilna.
Nataša: To je prva smjena vlasti. Prvi put tu je bila koalicija, prvi put ministri predavali su nešto jedni drugima. Stranke se počinju mijenjati. Nakon deset godina dobili smo nešto novo. Kad je Sanader prvi put došao na vlast, stekli smo dojam kako će se to pretvoriti u ritam od četiri godine za jedne ili za druge. To je prva smjena vlasti i to razdoblje je zbog toga vrlo specifično. Nismo onda stavljali nove posebne ere. Više tu nije bilo tako jakih osoba kao što je bio Franjo Tuđman, gopodar života i smrti, niti smo imali tako jaku silu sa strane kao što je Haag.

Dijelite li mišljenje da je osobađanjem Ante Gotovine i Mladena Markača završio Domovinski rat, odnosno da da bi se jedna era mogla zaključiti tjednom u kome su uz taj događaj, u zatvor pravomoćno poslani jedan bivši premijer i sadašnji vicepremijer?
Silvija: Pa ne znam je li se radilo baš o eri, ali u svakom slučaju to su bili važni trenuci. I katarza, donekle.

Prva, sada objavljena knjiga, odnosi se na četiri ere, a druga – koju najavljujete za koji mjesec odnosi se na teme. O kojim je temama riječ i zašto ste ih izdvojili iz kronološkoga prvog dijela?
Silvija: Prvi dio knjige je kronologija prvih 20 godina, drugi objašnjava detalje. Od najvažnijih – Haag, veterani, privatizacijska pljačka… Dalje idu teme za one koji žele znati više. Tu objašnjavamo slučaj oružja teritorijalne obrane, ideju „humanog“ preseljenja, kako se djelila imovina bivše Jugoslavije i tako dalje. Obrađujemo i tajne službe od UDBA-e do SOA-e i mafije u svemu tome.

Peti dio zove se ‘Posebna ponuda’. Što je to?
Silvija: To je dio koji je katalog svih mogućih vijesti i slabo poznatih podataka: od čega su sve oboljevali hrvatski političari, kakve su sve opasnosti i nevolje snašle Hrvate diljem svijeta.

Posebno se osvrćete na Noć svijeća, odnosno na masovni prosvjed protiv gašenja Radija 101. Kako danas gledate na taj događaj?
Nataša: Ekipa nije izašla na Trg bana Jelačića samo zbog Radija 101, izašla je jer im je bilo dosta represije. Bio je to skup koji je označio ujedno i kraj Radija 101 kakvoga znamo. Današnji Radio 101 nema veze s onim. Ljudi su izgubili slobodni radio i to je šteta. Ispada na kraju da smo se svi skupa uzalud trudili.
Silvija: Prodaja i izlazak iz stečaja je opći poraz Radija 101. Ljudi su izgubili slobodan prostor, jer danas ne postoji takva nezavisna radiostanica. Radio kao medij postao je nezanimljiv, postao je polica za reklame i cvrkutanje bez sadržaja. Meni je drago da sam u svemu sudjelovala, ali ljudi su pobrkali lončiće danas. Noć svijeća je bila kolektivan izljev nezadovoljstva i to u svrhu podrške, ne linča.

Krajem devedesetih otišle ste raditi izvan Hrvatske. Jeste li zbog toga objektivnije ili emotivnije u promatranju Hrvatske?
Nataša: Ja sam otišla davno ali se Hrvatskoj redovno vraćam. I čini mi se da me odlazak istovremeno učinio i objektivnijom i emotivnijom. Ali ono najvažnije što me naučio je da Hrvatska nije ni najbolja, ali ni najgora.
Silvija: Ne može se reći da imamo odmak, ali ne može se ni reći da smo emotivne prema onome o čemu pišemo u knjizi.
Nataša: Jedno je sigurno, knjiga ne navija niti za jednu politiku. Za civilizacijske dosege, možda. Iskritizirale smo sve što smo mislile da treba kritizirati. Ne možeš strasno ljutiti na nekoga ako ga zapravo ne voliš…