Kad se zoveš Gabriel García Márquez, tamo negdje šezdesetih godina prošloga stoljeća napisao si romančinu koja je nekoliko puta proglašena najboljom ikada napisanom knjigom, kad već godinama nisi objavio nijedan roman, a kruže priče da si ostario i bolestan, ali ipak se pročuje da si napisao još jedan (nešto) i da ćeš se nakon podužeg izbivanja konačno vratiti pod svjetla svjetske književne pozornice – naravno da svi očekuju remek-djelo nad remek-djelima. I onda dobiju ovo: romančić od stotinjak stranica, s nekakvim kurvama u naslovu, koji k tome govori o pohotnom starčiću koji se zaljubio u četrnaestogodišnjakinju, kojoj upućuje pregršt itekako grešnih misli. Ljudi su se, sasvim razumljivo, osjećali prevarenima.

O, kako su se prevareno osjećali oni koji su u Meksiku opljačkali kamion pun primjeraka tvoje najnovije knjige i zbog kojih si morao mijenjati njezin kraj. A tek svi oni mladi ljudi, kojima su punili glave o tvojoj veličini i koji, čitajući o melankoličnim zaposlenicama bordela, nikako nisu uspijevali shvatiti što je to tako veličanstveno u bulažnjenjima staroga jarca. A tek svi oni tvoji poklonici koji su iznenada shvatili da je gospodin koji je onomad u ležernom bijelom odijelu pred švedskom i svjetskom javnošću odrecitirao odu latinskoameričkoj književnosti – spao na pisanje o pedofiliji, razvratu najgore vrste, i k tome na tako štur, nimalo sebi sličan način. Ljudi su te, sasvim razumljivo, prozvali senilnim, ishlapjelim piscem kojem je istekao rok trajanja.

Od tužnih kurvi ni “k”

A da bude još gore, krenuli oni snimati film. Pa film zabranili jer, kažu, promiče dječju prostituciju. Zgrozili su se sad i oni koji roman nisu čitali, a čuli su za to veliko ime, najjači kolumbijski izvozni proizvod uz kavu i kokain. I nikome nije bilo važno što i u onoj romančini ima ljubavi odraslog muškarca prema djevojčici i čak incesta, što je Siervi Maríji de Todos los Ángeles bilo jedva dvanaest godina u priči o ljubavi i drugim demonima, a Eréndiri tek četrnaest kad se morala početi prostituirati – oni su tek sada uočili da gospon Gabo možda ima, da prostite, literarni fetiš.

Jer previše je, znaš, sličnosti između tih ocvalih ljubavnika i tebe: pisca kojeg nikako da pregazi vrijeme. Svi ste vi, naime, stari. Kao prvo, nemaš ti što pisati o ljubavi i pohoti. Trebao bi biti mudrac kojeg se više ne tiču svjetovne stvari poput seksa. Prvo si onomad u doba kolere bacio u klinč dva osušena fosila, a sada bi tu mirno razglabao o starcu koji na karipskoj vrućini sa slinama u kutovima usana promatra djevojčicu kako spava.

Sjećanje na moje tužne budale

Nasmijem se svaki put kad se sjetim… O tvojoj romančini napisano je članaka i članaka, knjiga i knjiga. Svi su željeli doprijeti do tajne tih samotnih stotinu godina, otkriti ključeve tvojih simbola, pronaći skrivene prolaze u tvoj magijski svijet. A ti si jednom dobrodušno dometnuo da ti nije jasno što to oni traže – ti si jednostavno pisao o svojoj obitelji. A sada, kad si napisao jednu priču, priču o samoživom i ni po čemu simpatičnom starcu koji se iznenada sjeti da ne želi umrijeti sam i nevoljen, priču koja toliko krije između redova i ne govori o ljubavi već o smrti, jednu izmišljenu priču s previše stvarnosti a premalo magije – sad te iznenada shvaćaju doslovno.

Nasmijem se svaki put kad te uzmu zdravo za gotovo.