Povijest je, nažalost, crna kronika. Putujući kroz spaljene arhive, vlažne tavane, kante za smeće – do naših ruku i očiju stignu uglavnom fragmenti svjedočanstava prošlosti jer podsjećaju na nešto loše, depresivno, ružno… Preživjele pozitivnosti zanemarujemo lakše od stranice kulture u dnevnim novinama. Mnogo smo puta i na stranicama Plana B pozivali na prijeko potreban optimizam želimo li ovu našu zahrđalu potkovu izvući iz apatičnog ponora. Vrijeme je da se i povijest priključi vlaku. „Dobar povjesničar nalik je ljudožderu iz legende. Gdje nanjuši ljudsko meso, zna da je tamo njegova lovina“, zapisao je u Apologiji historije inspirativni Marc Bloch, jedan od „revolucionara“ povijesne znanosti. Mi svoj „plijen“ nalazimo u djetinjstvu pedesetih i ranih šezdesetih godina 20. stoljeća. Ne dajte se zbuniti metaforičkim govorom. Cijenimo horor SF uratke, ali ovo nije jedan od njih. Upravo suprotno.

Ostarjeli hejteri

U fotelji dnevnog boravka većine nas sjedila je, sjedi i sjedit će privatna verzija Alberta Trottera. „Kad sam ja bio mali, pješačili smo 15 kilometara po snijegu do škole, jeli smo banane jednom u dva mjeseca, tjerali su nas na dosadne mitinge…“ Uz nabrajanje „teškoća“ neizostavni su pamfleti o nedostacima – „televiziju je u zgradi imao samo Joža, nismo mi imali taj prokleti Hejsfuk…“ Stari, zar nam nemaš ništa lijepo za reći? Naravno da ima. U razdoblju u kojem se najmlađi igraju i komuniciraju na društvenim mrežama, a dnevnu dozu fizičke aktivnosti nerijetko čine samo pokreti joystickom, vrijedno je osvrnuti se na vrijeme lišeno obilja tehnoloških blagodati i s puno nižom razinom materijalnog bogatstva, ali s klincima koji su gotovo iz ničega gradili vlastiti svijet mašte, kreativnosti i znatiželje. „Djeca su naše najveće blago“ – nije samo otrcani klišej, nego i papagajski citirane riječi sveprisutnog druga Tita ranih pedesetih godina. Zavirimo stoga na tajnu retromapu pronađenu na tavanu i otkrijmo skriveno blago nestalih djetinjstva.

Nadamo se i da će stihovi tada nastalih dječjih pjesmica probuditi davno potisnutu crtu, jer pravi geekovi nikad ne odrastaju.

Igračke

Dobio sam zeku; kupit ću mu hlače, samo da ne plače.

„Igračka je djetetu potrebna jednako kao i hrana, jer razvija njegov duh“, tvrdila je 1953. godine grafički skromna reklama zagrebačke trgovine igračkama „Jorgovan“, dok su se s ilustracije vršnjacima smješkali djevojčica s lutkom u krevetiću i dječak s kockama. Osim klasičnog primjera izgradnje rodnih uloga kroz igračke, pred nama je i klasičan prizor zaigrane djece pedesetih. Već tada učeni i priučeni pedagozi naširoko su raspravljali o odgojnim dometima zabave s igračkama, što je posebno eskaliralo kroz prosinac ustoličen kao „mjesec darivanja najmlađih“. „Gle braco, kupio nam je tata novog konja iz tvornice igračaka Pionir“, uvjeravali su iz zagrebačkog pogona, koji je, uzgred rečeno, pripadao odsjeku drvne industrije, jer su igračke bile prvenstveno drvene: lutke, kocke, konjići na njihalu, avioni. Tadašnjim klincima pojam „pionir“ izlazio je na uši; osim što su kroz prvi osnovne postali dijelom pionirske organizacije, „pionirima“ se dičila gomila brendova – prsne karamele, olovke i nalivpera „TOZ“,  časopis za djecu, radio „RIZ“…

S otvaranjem prvih pogona u domove počinje ulaziti „materijal budućnosti“ – plastika, koja ubrzo potiskuje prevladavajući utjecaj drvenih igračaka. Jugovinil i Jugoplastika nisu propuštali pozvati djecu u svoje dućane, gdje se nudio „najveći asortiman igračaka“, a nimalo slučajna nije ni poruka „male djevojčice“ Zdenke Vučković u duetu s Ivom Robićem: „Tata, kupi mi kolica Jugovinil“. No plastične igračke nisu bile savršene. Centar za igračke društva Naša djeca u prosincu 1960. godine požalio se na domaće proizvođače koji izrađuju lutke od plastične mase koje su preteške, bezizražajnog lica, siromašne odjećom za presvlačenje, a sve to „pogubno utječe na razvoj djeteta“.

Retro DIY

Dobiti kupljenu igračku bilo je fora, ali prava akcija krila se u njihovom samostalnom stvaranju – danas zasigurno najugroženijem području kreativnosti najmlađih. Naime, igračke iz dućana bile su skupe i mnogima nedostupne, a Jugoslavija je s obzirom na tekuću izgradnju cijenila vrline modelarstva. Djeca su snažno poticana na samostalnu izradu, pa su tiskovine obilovale uzbudljivim savjetima o izradi podmornice od čepova koja pliva u vodi, „mlaznih“ automobila pogonjenih balonima, svemirske rakete, bubnjara na kotačima, figurica od jajeta, Galilejevog dalekozora, džepnog šaha, minijaturnih drvenih saonica s jelenima Djeda Mraza… Popularnijim samostalno izrađenim igračkama svakako pripada zmaj, o čemu svjedoči i duhovita pjesmica tada produktivnog i popularnog dječjeg pisca Gustava Krkleca: „Gle zmajeva kako lete, pa se smiju, grče, tresu. Samo pazi, drago dijete, da i tebe ne ponesu…“

Poticali su se hobiji u kojima prednjači kolekcionarstvo, a kolekcija je trebala biti što originalnija. Najviše su se skupljale poštanske marke (mladi filatelisti su u najčitanijim dječjim listovima imali i vlastite rubrike!), a onda razglednice, novac, salvete, kutije šibica, autići, naljepnice, lutke, a originalnošću se ističu grupe mladih sa zagrebačke zvjezdarnice koja je skupljala – modele umjetnih satelita! Ulogu današnjih foruma i društvenih mreža imalo je dopisivanje putem pisama, što je stvaralo prijateljstva od Čačka preko Šenkovca do Ptuja. „Popričati“ se moglo i sa strip-junacima, pa je tako npr. sa stranica Plavog vjesnika klincima odgovarao simpatični mališan Svemirko. Znatiželjne je zanimalo doista svašta – od potrage za literaturom o pirotehnici, koja se također morala samostalno izrađivati, do razloga zašto nije objavljena njihova markica s likom Sputnika.

Igra

U dječjem parku, gdje se bazen ljeska, sm’jeh naš leti s vode, njihaljke i pijeska.

Prava akcija odvijala se na ulici koja je bila mjesto susreta i višesatnog druženja s vršnjacima. U jednom dahu i bez pritiska školske lektire čitane su knjige poput Emila i detektiva ili Junaka Pavlove ulice, a Emilove avanture bile su i uspješan strip. Upravo takva vrsta stripa, u kojoj ekipica malih fakina luta gradskim ulicama tražeći pustolovine i odraslu žrtvu za novu spačku, jedan je od uzročnika napada „pedagoških“ visina na najpopularniju zabavnu formu. Možemo zamisliti uzbuđenje malih kupaca kada su ugledali naslovnicu Petka 1953. godine, s grafičkim prikazom fakina koji čekaju da prolaznik koji čita novine upadne u otvoreni šaht!

Igre su neizbježno bile obilježene proteklim ratom, što je, posebno među dječacima, čak i poticano kroz školske listove poput Radosti, koja donosi savjete za igranje igara poput „zauzimanja tvrđave“ i „kurira“. Potonji je za pojedinca bio prava adrenalinska injekcija – igralo ga je od 20 do 40 dječaka, a najspretniji među njima postao bi kurir čiji bi zadatak bio – odnijeti pismo u drugo mjesto. Ostatak ekipe, pak, imao bi za cilj učiniti sve u sprječavanju dolaska pisma na odredište!

Osim pionirske organizacije, značajnu ulogu upravljanjem zaigranošću imao je Savez izviđača i planinki, koji je djecu organizirano vodio na logorovanja diljem zemlje. Prepuštena „tajnama divljine“, djeca su samostalno podizala logore, šatore, organizirala zaštitu i potrebne službe. Stripovi poput Patrole Jež, u kojima izviđači Žmigavac i Buco otkrivaju tajnu kuću, ili pak kasnijeg Baće izviđača, sačuvali su do naših dana dašak izviđačke atmosfere. Kroz izviđače klinci su stjecali konkretna životna znanja o npr. izradi drvenog noža, predviđanju vremena iz prirodnih pojava (npr. ako je mjesec bistar, sljedeći će dan biti vedar), te čak i o Morseovom kodu. Kroz rane šezdesete moderna tehnologija sve je izraženije utjecala na igru; stigli su i prvi lunaparkovi, a intrigantan je koncept auta za djecu „Mopi“ – minijaturnog automobila s benzinskim motorom mopeda Tomos za trening vožnje po Pionirskom gradu!

Znatiželja

Pošao Snješko Zimić širokim svijetom malom raketom, za želje pitao i odgovore pisao!

Prvi tom buduće povijesti domaćih geekova svakako zaslužuju djeca sredine 20. stoljeća. Naime, znanje kao „temelj budućnosti“ upravo je tada postala sintagma pri kojoj se najviše pažnje posvećivalo najmlađima, od kojih se očekivala znatiželja, svestranost i hrabrost u otkrivanju novog. Godine 1948. prevedena je knjiga sovjetskih pisaca za djecu M. Iljina i E. Segala Kako je čovjek postao div, koja je godinama bila prava biblija znanja djece, te i danas može poslužiti kao uzor sjajno zabavnog i ujedno poučnog štiva. „Na zemlji živi div. Njegove su ruke takve da bez muke diže lokomotivu. Ima takve noge da u jednom danu prevaljuje tisuće kilometara… Pa tko je taj div? To je – čovjek“, poručivao je uvod djela čija su se dva sveska o čovjeku, od otkrića vatre preko antičke filozofije do izuma Leonarda da Vincija, čitala u dahu poput pustolovnog romana. Priče o povijesti ljudskih znanja i otkrića privlačile su najveću pažnju, pa je kao „najljepši dar za djecu“ reklamirana i slikovnica Kotač pokretač, u kojoj je uz ilustracije Alberta Kinerta i stihove Bore Pavlovića ispričana priča o nastanku i ulozi kotača. Uloga ilustracija u zadržavanju pažnje djece i posredovanju znanja dosegnula je tih godina svoje vrhunce.

Svijet oko nas

Siromašni tisak sve je češće obogaćivala boja (od 1959. godine i naslovnicu Plavog vjesnika krasi šarenilo stripa), da bi vrhunac uslijedio 1960. godine, pri objavi prve prave domaće „dječje i omladinske enciklopedije“ – kultnog Svijeta oko nas. „Poseban zadatak u ovoj knjizi imaju slike. One nisu samo ukras, nego kojiput govore više nego sam tekst“, ustvrdila je uvodna natuknica u dva sveska koji su donosili nevjerojatno spretno stvorenu kombinaciju znanja i uzbuđenja. S divljenjem su čitane natuknice o robotima i elektronskim mozgovima koji mogu u sekundi zabilježiti na magnetofonsku vrpcu ili pročitati s nje do 2.000 riječi, automatima koji udeseterostručuju proizvodnju, razvoju balona i zepelina, atomskim brodovima… Čak su i mene, koji sam tek kao dijete budućnosti devedesetih kontemplirao genijalne ilustracije „kuće bez električnih uređaja“ i „kuće opremljene električnim uređajima i aparatima“, prolazili trnci. Svijet oko nas odražavao je optimizam sutrašnjice: kome se ne bi usjekla u pamćenje slika glomaznog multifunkcionalnog stroja koji sam gradi ceste? Naravno, kao što natuknica kaže, „u skoroj budućnosti“.

Tehnološka eksplozija najviše uzbuđenja izazivala je među najmlađima. Školsku nastavu nastojalo se transformirati uvođenjem radija u učionice, a vrijeme od 8 do 8:45 sati nerijetko se provodilo u „tišini“ jer se s Kosmaja i RIZ-ovih aparata slušala emisija Školskog radija! Spekuliralo se o poziciji budućih profesora s obzirom na činjenicu da glas s radija može objašnjavati napad križara na Zadar i osnovne kemijske elemente.

Časopis Savremena tehnika organizirao je sveobuhvatnu akciju poticanja dječje znatiželje. Iz broja u broj, osim gomile futurologije, rubrika „Eksperimenti za najmlađe“ donosila je savjete o izradi aparata za gašenje požara, ispitivanju magnetskog polja električne struje, te čak i izradi jednostavnog telefona! Objavljena je knjiga Alfreda Morgana ilustrativnog naziva Igrajmo se elektricitetom, a zagrebačka tvornica „Učila“ s geslom „U igri učimo“ prodavala je po povoljnim cijenama makete građevina, djeci prilagođene komplete za eksperimente s područja optike i kemije i slično. U to doba mašta je nadilazila okvire Zemlje – novinar 1954. sluša ulični razgovor grupice djece koja spekuliraju o sve češćoj pojavi letećih tanjura. Kako napraviti vlastiti – također je objasnila Savremena tehnika.

Bajka

Narod nama djeci sretan život želi, svu nam stvara radost, da nas razveseli.

Ljubav prema nestvarnom i neobičnom pripada jednoj od najintrigantnijih karakteristika djece, a razbijanje iluzija okrutnim trenucima odrastanja. Temeljni savjet organizatorima proslava prosinačkih dočeka Djeda Mraza bio je – stvaranje „svijeta bajki“. Pravo mjesto stvaranja bajkovitosti bili su kina i stripovi, a od 1957. godine sramežljivo im se pridružila i televizija. Zanimljivo, u zemlji na putu „preobrazbe prema komunizmu“ monopol na svijet mašte imao je – Walt Disney. Godine 1946. urednik Borbe Jovan Popović napisao je danas legendaran osvrt na kulturu stripa – mali uzbudljivi crteži i njihova pričica označeni su kao čudovište, šund, zaglupljivanje i otrov! Ipak, s malim izuzetkom: „Pravi umjetnik Volt Dizni, na primjer dao je čitav niz sličica s figurama iz oblasti bajke, koje su ušle u sjećanje svih i stekle simpatije ne samo djece nego i odraslih“, kategoričan je Popović. Doista, bajkoviti uraci iz studija Walta Disneyja prštali su na sve strane. Prema Disneyjevoj animaciji izrađena je „najljepša i najjeftinija slikovnica za djecu“ Pinokio, a Miki i Šilja kroz stripove su bili avijatičari, Pajo Patak dadilja, Švrćo tvorac uličnih nevolja…

Časopis Petko objavljivao je sličice Mickeyja Mousa koje je trebalo na ispravan način izrezati i zalijepiti i tako dobiti vlastiti crtić Mikija koji žonglira! Vrhunac bajkovite čarolije odvijao se pak u kinu. Iz škole se organizirano odlazilo na Damu i skitnicu, Snjeguljicu, Vragolije Paje Patka, Knjigu o džungli… Izvan dosega Disneyja bilo je lutkarstvo, koje je svoju poziciju našlo na kinoplatnu i TV ekranu. Obožavan je edukativni Mendo Mendović, a divilo se filmovima češkog lutkara Jiříja Trnke, poput Arije prerije i Kibernetičke bake. No ni njega nije izbjegla sudbina velikog Walta – u zapadnjačkim nadimcima dobio je titulu Disneyja s Istoka!

Avantura

Da sam milicioner, jurio bih džipom po gradu svom, to bi tek bezbjednost bila kao grom.

Još uvijek nepotpuno istražen, svijet pedesetih jamčio je dovoljno mjesta za maštanja o neotkrivenome, a globalizacija još nije progutala specifičnosti gradova i kultura. Kako je istovremeno i tehnologija hvatala snažan zalet, bilo je to pravo mjesto i vrijeme za avanturu za kojima su djeca čeznula. Obožavanje djela Karla Maya bilo je ravno stvaranju kulta – bilo je nemoguće pronaći klinca koji nije želio biti dio Winnetouovih pustolovina, a „mayomaniju“ dovoljno ilustrira podatak da je od 1950. do 1965. doživio pet izdanja. „Želimo li biti objektivni moramo priznati da djela Karla Maya nemaju umjetničkih kvaliteta. Vrijednost tih pustolovnih romana u tome je što za mnoge mlade čitaoce predstavljaju zdravu razonodu, stvaraju u njih želju za čitanje, razbuđuju njihovu maštu i razvijaju pozitivne moralne osobine“, opravdavali su se iz Plavog vjesnika kada se krenulo u ponovnu objavu stripa.

Drugi junak s kojim se u maštanjima kretalo u pustolovinu bio je Tarzan, roman reklamiran kao „poklon vašoj djeci, ugodan odmor odraslima“. Shodno raširenosti pustolovnog duha godine 1953. Bauer snima Sinjega galeba, jednog od prvih domaćih dječjih filmova. Osim „humanih divljaka“, klince 50-ih fascinirao je i Jules Verne, a nećemo nimalo pogriješiti nazovemo li ih Verne-generacijom s obzirom na golemo divljenje njegovim vizionarskim predodžbama letećih sprava i putovanjima na druge planete. Uz Verneovu pomoć Zemlja je ubrzo postala nedovoljna za pravu avanturu koja se kroz „naučno-fantastičnu“ literaturu seli u svemirska prostranstva. Tako su se npr. kroz Koloniste svemira – fantastičnu reportažu o letu u svemir Charlesa Carra klinci susreli s planetom u galaksiji izvan Sunčevog sustava koji nastanjuje opasno živo kamenje, a koje je uz pomoć atomskih pištolja uspješno svladano. Zar smo uopće sumnjali?