Tada si taj stil mogao živjeti na sljedeći način: oblačio si se na Hreliću, išao non-stop u Kinoteku i slušao si stare ploče kad bi ih uspio nabaviti. To je bio pravi vintage prije vintagea.

Blue Moon je bio mainstream, kaže nam Tomo Ricov, prije nekoliko nedjelja u Pepermintu. Osim njega, s nama su Robert Mareković, Mario Korelac poznatiji kao Divljak i Igor Krnjaić. Iskreno, nikad nisam razmišljao o Blue Moonu kao mainstream večeri u Kulušiću, niti sam to tako doživljavao, iako sada, kad se okrenem unatrag, shvaćam da Ricov ima pravo. Dok nam objašnjava i zašto je tako, ja vrtim film unatrag, prisjećajući se prve kazete koju sam kupio – Bill Haley and The Comets (oko ’81.) – i prvog koncerta na kojem sam bio – onoga u SKUC-u, ’88. ili ’89., na kojem su svirali najjači bendovi domaće rockabilly scene.

Rock and roll pedesetih „usvojio“ sam preko brata, koji je držao dugogodišnji monopol nad gramofonom i puštao Genea Vincenta, Eddieja Cochrana, Buddyja Hollyja i čitav set ostalih glazbenika, i preko kojeg sam se upoznao i s modom koja je tih godina, sredinom i krajem osamdesetih, vladala Zagrebom.

Bejzbolice, kripersice i kokotice obilježile su moje rano i kasno djetinjstvo, a postao sam, ne treba posebno naglašavati, i stalna postava na Blue Moonu, petkom u Kulušiću, čim su se za to stekli uvjeti. Kao dokaz mogu priložiti i većinu karata iz tog doba! I ljudi koji sjede preko puta mene i Petre – dobro se sjećam, iako smo bili dva odvojena svijeta – oni su bili integralni dio te scene, ekipa koja ju je stvorila, a ja nešto mlađi i netko tko se uključio gotovo pred kraj. Ipak, od svih tih tuluma, Blue Moon mi je (uz Klub 101 Press) ostao najdraži.

Prvi party

„Prvi rockabilly party održan je 26. 12. 1985. u klubu KOMA“, prisjeća se Mareković, koji je, ubacuje se Divljak precizno se sjećajući svakog detalja, „na sebi toga dana imao loše kaubojke i stare wranglerice, remen s kopčom nekog jeftinog orla koji je virio, crvenu majicu s Cadillacom na njoj, traper jaknu i staru žutu dugačku maramu, za koju sumnjam da je bila mamina.“

„Cijela je scena počela s tim partyjem u Komi“, kaže Ricov, koji je na toj zabavio vrtio ploče. „Tada je par ljudi slušalo tu mjuzu, ali relativno se nismo znali“, govori nam Ricov. „Ja sam imao dva frenda iz Sigeta koja sam navukao na taj rockabilly. Bio ti je nekakav party koji je još Zrinka Vrabec organizirala, to ti je klub studenata medicine, bile su kao nešto 40-te, puštali su dvije ploče, imali su Glenna Millera i braću Justin i Jimmya Stanića. I mi smo rekli, kakve su ovo četrdesete, idemo mi napraviti pedesete, ali kako spada. Moj frend, sadašnji ginekolog koji je porodio svu Divljakovu djecu, bio je tada kao rockabilly i u upravi Kome, mi smo imali taj tulum i još sam ja doveo neke dečke. Zvali su se Miris prašine i naginjali rockabillyju, nagovorio sam ih da promjene ime u Jailhouse Rockers i da sviraju.

Antas nam je po prvi put radio scenografiju, a on je inače scenograf na svim eventima koje radimo, i na HTV-u: džubokse od kartona, sladolede –  spika à la Američki grafiti. Imali smo i multimediju: VHS kazetu! Te je večeri bilo prekrcato, valjda jedno 700 ljudi. Antas je napravio te plakate, polijepili smo ih po gradu, uopće ne znajući koliko ljudi ima… Škvadra je to vidjela po gradu i došlo ih je puno. Piva je nestalo do 23 h, bend je svirao na podu, ali tada su svi sve upoznali, i te je večeri nastala scena. Došli su ljudi strane, međusobno se upoznali. S malo zakašnjenja u odnosu na Englesku, gdje je taj vrh bio 1981. – 82.“

„Tomo je na tom partyju“, nadovezao se Divljak, „došao do mene i rekao: Ja sam Tomo, mi smo iz Sigeta. Čovjek te razoruža takvim stavom. Ti mu, primjerice, kažeš kojih pet ploča imaš, a on kaže da ih ima puno pa će mi dati. Tako smo se mi tada upoznavali.“

Univerzijada ’87

U to vrijeme, objašnjava nam Mareković, a to dobro znaju i svi koji su proživjeli osamdesete, sve je kasnilo. „Svaki novi film kasnio je dvije godine. Tako je i cijeli trend kasnio. Rockabilly scena početkom osamdesetih kulminirala je u Engleskoj, pomalo u Francuskoj i u ostatku Europe, a kod nas je došla kasnije i kulminirala negdje između ’86. i ’89. U Europi je to bilo ’83.“ Jedino što tada nije kasnilo bili su kasnonoćni tramvaji, jednostavno stoga što nisu ni vozili. „Na party u Đuri srijedom svi bi došli oko osam“, smije se Ricov, „a fajrunt je bio u 23:30. Čak je bilo upitno hoće li škvadra i doći, ako je bio dobar film na televiziji, primjerice s Clintom Eastwoodom.“

„Tek nakon Univerzijade, sve se promijenilo“, zaključuje Divljak. Ricov se nadovezuje: „Trg Republike bio je u mraku jer su bile redukcije struje, kafići su radili do 22 sata. Univerzijada je bila prekretnica, odjednom je sve radilo do 4. „Čak i frizeraji“, kaže Divljak, „sve je radilo cijelu noć. U 23:30 kupovalo se vino u Nami u papirnatom škrniclu, prava američka spika. Te je godine počeo i Blue Moon, koji je trajao od ’87 do ’92. Ono što se tada zbilo i što je bilo super jest da bi se svi tvoji frendovi koji su došli obukli u stilu pedesetih, napravili frizure i bili skroz veseli. Jer spika je bila takva, i to je bila totalno bitna stvar.“

„Uglavnom“, zaključuje Ricov, „Blue Moon je postavio scenu i tada se na to zakačilo mnogo klinaca. I petkom je na tu staru mjuzu dolazilo užasno puno ljudi, i to tzv. normalna škvadra, nije bila samo rockabilly ekipa. Onda smo imali tematske večeri. Jedna je bila surf-nešto, gdje smo dofurali pijesak, i bilo je natjecanje za najbolju havajku. Pa smo imali jive-cotton-club večer, gdje smo dofurali – uopće ne znam otkuda – ogroman big band, kad je Jasna Bilušić prvi puta pjevala uživo, Billie Holliday.

Imali smo motormaniju, gdje se turiralo i bila je nagrada za najbolji kožnjak, koju su, naravno, osvojili Tuljani.“ „Tuljani su bili prva motoristička banda“, pojašnjava Divljak, „Živi su i danas, imaš njihov sajt, MK Tuljani. Bilo ih je desetak i bili su stvarno autentični. Nisu slušali muziku kao i mi, ali su brijali na motore i na Ameriku, pa se to nekako sve spojilo.“

A bande, pitamo ga. „Ma nije tada bilo bandi. Pazi, u ovoj su zemlji sva supkulturna zbivanja nastala prepisivanjem nečega izvana. I uvijek je bio imperativ da moramo biti bolji, uvjetno rečeno, kao, moramo se još malo više dokazati. Ako je u nekakvoj masovki, šori ili nečem sličnom između dva nogometna kluba u Engleskoj sudjelovalo 200 ljudi, ovdje će biti soma. Jer moramo pokazati da smo veći kreteni, i to je tako uvijek i u svemu bilo. Tako da u principu ovi mlađi dečki koji su došli, te Crvene jakne, Crne jakne, ja kad s njima pričam danas, ili to što sam pročitao u Nomadu, oni su bili daleko brutalniji… To veze nema s fizikalijom koja je postojala u naše doba, po pitanju agresivnosti i slično.“

Kožnjak, kripersice, bendovi

Znači, i odjeća je tada igrala veliku ulogu? Mareković preuzima riječ: „Nije bilo ničega, morali smo improvizirati. Danas je sve dostupno, ali zapravo, opet nemaš ni danas baš svega. Ja sebi stvari kupujem u Münchenu i Londonu. Frend traži bejzbolicu i ne može je nigdje naći.“

„Ta moda koja je u Zagrebu osamdesetih bila vezana uz tu muziku“, nadovezuje se Divljak, „bila je specifičnija jer je nastala iz neimaštine i spajanja svega do čega smo mogli doći, i automatski se time razlikovala od svih ostalih frakcija po svijetu. Nisu postojale skupine kao što danas postoje, koje naručuju original obleku iz pedesetih.“

Ni bendova tada nije nedostajalo. „Pa to je sve uspostavio Blue Moon“, kaže Mareković,  „koji je počeo uvoditi svirke, i tu su stvari došle na svoje. A nekako je sviranje bilo dosta vezano uz tu konkretnu supkulturu, puno više nego za neke druge stilove. Tu je bilo normalno nešto svirati i pjevati, a Blue Moonu je bilo šansa za pokazati se, i zato je to tu počelo. Đavoli su prvi krenuli, na neki svoj sofisticirani način.“ „Đavoli su u to vrijeme bili za rockabilly ono što je danas TBF u hip-hopu. Bili su neka dalmoška varijanta pedesetih. Bio sam na njihovom prvom koncertu u Kulušiću, bili su sami Splićani, nije bilo nikoga“, govori nam Ricov, „ali su bili genijalni. Svirali su dva sata, Little Richarda, obrade i slično.

Imali su saksofonista koji je ležao na podu, cijeli uvježbani nastup koji je bio fenomenalan. U to vrijeme išao sam na sve koncerte, ali tada sam prvi put gledao super uvježban bend koji totalno rastura. I imali su hrpetinu svojih autorskih stvari. Bili su u crnim šuljama, crnim kravatama, zalizani, super su izgledali u to vrijeme. Bili su fakat dobar rock ‘n’ roll bend. Kasnije su ih produkcijski na tim albumima malo uljigavili, ali u početku su bili baš dobri. Imali su Lucille, koja je bila, naravno, Lucija, hrpu obrada, Peggy Sue od Karla Metikoša su svirali. Bili su odlični. Bio je taj Rock Street iz Beograda, i nakon toga su prvi svirali Rocking Kidsi. Osim njih, svirali su tada i Fantomi, Greaseballsi, Moonlight Catsi…

Rockabilly danas

„Nastala je nekakva scena krajem devedesetih koja je došla iza nas, i koja traje već 12-13 godina“, kaže Mareković, „ali sve se to svodi na desetak muzičara koji imaju pet bendova. Kod njih je specifično to što su već pomalo internetska generacija i uspjeli su ući u ciklus tih festivala koji se vani održavaju pa tamo sviraju. Recimo, gledao sam na festivalu u Vegasu Mad Mane. To funkcionira. Iako je za mene to malo čudan stil. Ima tog autentičnog zvuka koji zalazi u opskurne glazbene sfere. Mi smo uopćavali nekakvu normalniju hitoidniju glazbu, a kako svaka generacija traži nešto novo, oni su zašli u te neke opskurne stvari.

Mi se sa Swingersima (bend Roberta Marekovića, op.a.), recimo, držimo standardnog repertoara. Svirali smo dosad već u sedam zemalja, ali držimo se nekog autentičnog standarda, da se ekipa ima za što uhvatiti. Kad nam dođu neki opskurniji bendovi, ja sâm ne znam pola repertoara. Ljudima treba dati nešto poznatije, baciti udicu da se zalijepe…“

„Bendovi iz osamdesetih“, nadovezuje se Ricov, „htjeli su približiti taj izvorni rockabilly novoj publici, dakle, pretvoriti ga u osamdesete. A ovi danas rade potpuno obrnuto: žele zvuk iz pedesetih. Sva današnja tehnologija i umreženost omogućavaju pristup informacijama, i oni doista nemaju potrebu približavati tu muziku današnjim generacijama, već žele zvučati originalno. Nama je bilo teško doći do ploče Eddiea Cochranea, a oni mogu doći do svega što je ikada i pomislio snimiti. I naravno da ideš u sve opskurniju priču. I ja bih to tako radio da mi je tada sve to bilo dostupno.

U to doba nije se moglo doći do singlice, a kamoli box seta koji danas pribaviš u trenu. Meni su oni svi super, i žao mi je što u naše vrijeme nije postojala takva scena da je bilo i singlica ili box setova. Mi smo bili gladni informacija, a današnja se ekipa kroz šumu informacija treba probiti do one prave. I onda uzmeš najmanju nišu.“

„Ma ovi današnji puno seru“, kritičan je Divljak, „pazi, mi govorimo o 14 ljudi u ovom gradu i 7 bendova. Ne želim nikoga uvrijediti, ali to je stanje stvari. Oni nameću svoj uski muzički ukus, i propagiraju ga. A priori su stvorili taj mali geto, slušaju ploče koje nikad nisu bile na televiziji, opskurne varijante. Globalno mi se baš fućka, ali ako ćemo intimno i osobno, smeta mi što ti isti ljudi udaraju po Robertu, koji je sve ove godine jedina osoba na području bivše Juge koja to stvarno tjera: educira i odgaja, kao dobar DJ i radijski voditelj, a svi ga odbacuju. Znaš zašto? Najjednostavnije je reći da taj netko nije dobar, umjesto da mu priđeš i kažeš – ja sam jako okej.“

„Mislim da je Zagreb sada, što se tiče te scene, u europskom vrhu“, kaže Ricov. „Idem dosta često u London, i zbilja se moraš potruditi da ondje nađeš rockabilly večer. A ipak je London nekoć bio centar rockabillyja. Toliko rockabilly večeri i programa nije bilo nikada. Imaš u Caffe Retru nešto, u Roueteu, u Dobrom Zvuku, pa kod Pište u Hard Placeu, pa u Bikersu… Tako da mislim da je okej, da je scena dobra, da je zdrava, jedino što me brine je što nema pomlatka.“ „Ne znam zapravo kako je drugdje, ali mislim da je prava slika ipak ono što dečki rade ovdje u Pepermintu srijedom, i što Marek radi na radiju. Ta širina i otvorenost prava je ta spika. Kad su ovdje bili Greaseballsi, došla je ta ekipa koja zatvara scenu, ne koja ju otvara, jer normalne cure, mislim cure, tetke od 40, kad dođu, ne vole vidjeti škvadru u kožnjacima. Ljude to malo odbija, taj neki Hell’s Angels pristup. To je moj osjećaj“, smatra Divljak.

Revival njihovih pedesetih iz naših osamdesetih neće se dogoditi, kaže Ricov – jer pravog revivala u nas nije bilo, s obzirom na to da se takve pedesete, kako tvrdi Mareković, u bivšoj Jugi nisu ni proživjele. „Miješaju se stilovi i klincima je sad jednako otići na techno party i na rockabilly bend“, kaže. „I jedno i drugo će im biti okej. Oni se više ne određuju prema mjuzi onako kao što smo se mi nekoć određivali. Kad sam se kao klinac zapalio za rock ‘n’ roll pedesetih, moj je život bio više-manje određen. Nikad neću slušati komercijalnu mjuzu, i što god sam slušao kasnije, to je moralo biti manje mainstream, određivalo je kako ću se oblačiti i slično.

Danas postoji koktel svega. No ono što sceni fali je ta neka svježa krv, pool klinaca koje bi mogao modelirati, uzeti ih, biti im menadžer, dogovoriti koncerte i napraviti večer, i onda bi možda išlo. Ali sad da će to samo od sebe krenuti, teško.“ Možda nećemo viđati toliko kokotica i kripersica po gradu kao u osamdesetima, ali rockabilly je, sudeći po događanjima, življi nego ikad. Uvjerit ćete se u to i sami kad se sretnemo na plesnom podiju Peperminta srijedom…

Novine, magazini i radio

Ricov: Vrlo se teško dolazilo do informacija. Zapravo ih nisi mogao dobiti, i sve je išlo na kapaljku. Bio je jedan fenomenalan članak u Džuboksu negdje 1981. godine, koji je pisao Dragan Kremer: veliki pregled na 12 stranica o svim bendovima i rockabillyju. Sjećam se kad sam prvi put čuo za Stray Catse, također preko članka u Džuboksu, neki je frajer bio u Londonu pa je slao vijesti. Bila je slika Setzera i Jaggera, kao, dogovara se nova predgrupa za turneju Rolling Stonesa na kojoj će nastupiti američka rockabilly senzacija Stray Cats, koja još nije ni ploču izdala.

Mareković: Osim Džuboksa, ničeg više nije bilo. Ja sam odrastao na radijskim emisijama. Recimo, Aris Angelis je onda imao emisije na radio Zagrebu, Vrdoljak i Batinović nešto manje, ali Aris Angelis je meni bio parametar. Na njegovoj emisiji sam odrastao, zvala se Zvijezde tamnog sjaja.

Ostale supkulturne skupine

„Bila je jaka hipi scena, hašomani takozvani“, smije se Ricov. „U to doba aktualna je bila ona ploča od Simona i Garfunkela, pa su tako i nastale one cipele, sajmonice. Što je najsmješnije, Garfunkel nosi sajmonice (smijeh). Zanimljivo je da su tada postojali različiti izrazi za traperice i kripersice, u Karlovcu su ih, primjerice, zvali drugačije.

Prva prava supkultura bili su pankeri. S tim da su prvi pravi pankeri, govorimo o ’76.-’77., nastali u Trnskom. Ja sam živio u Sigetu. To su fakat bile face, bili su gadni. Došli bi u SC, sve su zašorali, tukli su se s Janjevcima. Jednom prilikom su se u Sigetu tako potukli da je izgledalo kao neki film, Ratnici podzemlja. Došli su pred Namu, ’77.-’78. godine negdje, pankeri su ih čekali, i 50 ljudi se tuklo. Prvi pank bend je nastao u to vrijeme, zvali su se Klinska Pomora. I fakat je ta supkultura bila prava.

Osamdesetih su onda bili New Romantics, iz toga je kasnije nastala Boa, i škvadra je furala čipke i zurke u stilu Duran Duran, to je počelo negdje u Jabuci. Prvi party je, mislim, bio u Lapu, a Jabuka, koja je u to doba bila normalni studentski klub, odjednom se isprofilirala više prema nekom darku.“ „To su, ustvari, prvi darkeri“, nadovezuje se Krnjaić, „ali taj izraz postoji samo kod nas, to je ustvari domaći izraz za gotičare“. Divljak se prisjeća kako su prvi zagrebački darkeri bili Emil Matešić, koreograf, Tomica Petrović, Severinin menadžer…

U stilu Elvisa

Divljak: “Imao sam frenda u Zapruđu, zvali smo ga Billy. Uz njega sam tu nešto provalio, i uz Briljantin i tih nekih par stvari – svatko od nas je, sam sa sobom, imao neki drugi razvojni put. Ja sam to skužio nakon 8. razreda, 1. srednje: počeo sam vježbati sam sa sobom, pred ogledalom. Prvi put sam u frizerskom salonu bio 20. 1. 1984.,  i rekao sam da hoću nešto u stilu Elvisa.”

DJ

Ricov: “Ja sam ti postao DJ jer sam jedini imao ploče… To je postalo in, a ja sam jedini imao hrpu rockabilly ploča. Sjećam se kad smo radili taj prvi party, svi su čagali non-stop. Uopće se nisu obazirali na to što je hit, a što nije.”

Filmovi

Ricov: Pezo je imao kazetu s filmom The Wanderers, i to smo gledali beskonačno mnogo puta. Pamtila se svaka scena.

Mareković: Nama su to bili kultni filmovi, The Wanderers, Američki grafiti od Lucasa. Briljantin nam je bio malo preljigav.

Ricov: Njega sam mrzio, ali sad mi je super.

Divljak: Ja sam ga baš volio…

Ricov: Kinoteka je uvijek bila puna. Imao si neki najveći Elvisov šit-film, Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja s ćiriličnim prijevodom, čak smo i Fellinija gledali na talijanskom na ćirilici.

Mareković: Nije se nudila samo ta nekakva pop-kultura. Ja sam markirao da bih išao u kino gledati Fassbindera.

Prvi put u medijima

Prvo medijsko spominjanje rockabillyja u Zagrebu bilo je u Startu ’82.-’83. Jedan frajer, mislim da se zvao Pipo, radio je reportažu o uličnim stilovima. Bili su pankeri, hipiji, i Antas i ja kao rockabilly momci. Tekst je bio nešto u stilu, svašta se događa, tridesetogodišnjaci farbaju kosu, a petnaestogodišnjaci oblače široke sakoe. Kasnije, kako je Sven Medvešek bio dečko od moje sestre, puknuo je ogromnu fotku Antasa na cijelu stranicu Poleta i bilo je još par slika nas, starih auta i slično. Nije bilo teksta, to su samo Vesović i ovi stariji fotografi unutra objavljivali stare fotografije”, prisječa se Ricov.

O pločama

“To je super Mirković rekao u Sretnom djetetu: ploča je bila valuta našeg vremena. 20 maraka ti ništa nije značilo, a to je tada bio ogroman novac, ali ploča ti je značila sve. Nas je bilo po 10 razreda u osnovnoj školi od svake generacije, i u svakom razredu po 30 klinaca: 2400 učenika. Danas je u tim školama djece daleko manje. Nema onih kojima možeš nešto servirati. Da ih ima, vjerojatno bi svi klubovi bili puni. Kad izlazim na neka mjesta, i dalje tamo srećem ekipu svojih godina, koje se sjećam iz te scene. Novih klinaca nema”, kaže Divljak.

Ricov dodaje: “Onodobna teška dostupnost informacija rezultirala je i većim fanatizmom. Znam da sad zvučimo k’o vlastiti starci, ali kad si nabavio jednu ploču, slušao si je od početka do kraja, znao si sve. Danas kad, recimo, kupiš box set Louisa Prime, nakon drugog disca više to ne možeš slušati.”

Rockabilly pljuge

“Koje su bile rockabilly pljuge? Lucky Strike. Zašto? Zato jer je na poleđini prve ploče Stray Catsa, uz češalj i ostalo, bio i Lucky Strike. Iste sekunde je to postala rockabilly pljuga. To ti samo pokazuje koliko su informacije dolazile na kapaljku”, napominje Ricov.

Pepermint Twist

Srijedom u zagrebačkom klubu Pepermint za sve rockabilly i retro fanove događa se Pepermint Twist, na kojem, osim povremenih koncerata (Greaseballs, Shoutin’ Torpedoes, Tom & The Twisters…) glazbu puštaju Robert Mareković i Tomo Ricov.

Pepermint na Facebooku

Slušajte!

Robert Mareković trenutno vodi tri emisije na Drugom programu Hrvatskog radija: Povratak u budućnost, Dolcevita i Noć plavog mjeseca.

Foto: Martina Kenji