U kasno ljeto i jesen 1888. godine, londonski je East End svjedočio seriji do danas nerazjašnjenih brutalnih ubojstava pet lokalnih prostitutki. Način na koji su ovi zločini počinjeni, nedodirljivost eventualnoga zločinca, misterij njegova identiteta, a iznad svega zamršeni koloplet indicija koje su se vezivale za te zločine i danas povlači fascinantno zanimanje za taj slučaj.

Počinitelj tih zlodjela, unatoč mnogobrojnim pretpostavkama i polovičnim tragovima, nikada nije pronađen, a njegov se identitet u urbanim legendama i povijesti sveo na svega dvije riječi od kojih se još uvijek katkada ledi krv u žilama – Jack Trbosjek! Gotovo 150 godina stara priča o Jacku Trbosjeku puna je rupa, nejasnih konotacija, višestrukih kontroverznih izvora i sumnjivih hipoteza, pa se ne može predstaviti kao jednostavan i linearan izvještaj o nizu tragičnih događaja koji su jedne kasnoviktorijanske jeseni potresli londonsku, ali i svjetsku javnost.

Ono što se danas najčešće uzima kao relevantan opis tih događaja zbir je kako tadašnjih novinskih članaka i policijskih izvještaja, tako i naknadnih tvrdnji pojedinih navodnih aktera na razne načine umiješanih u tu mračnu aferu. Također, suvremena je fikcija pridonijela daljnjem kompliciranju ionako zapetljane i nejasne priče, pa u konačnici jedan naizgled običan niz zločina u viktorijanskom Londonu postaje teorija urote koja po složenosti nimalo ne zaostaje za svojim suvremenim pandanima.

Pakao Alana Moorea i Eddieja Campbella upravo je jedna takva revizija priče o Jacku Trbosjeku koja nudi neke svoje odgovore što mogu, ali i ne moraju biti istiniti. Sve ovisi o tome kako ćete pristupiti ovome djelu.

Gigantski uradak britanskoga dvojca sastoji se od prologa, 14 glava i epiloga. Većina radnje smještena je u London u jesen 1888. godine kada su na brutalan način pobijene Polly Nichols, Annie Chapman, Elizabeth Stride, Marie Kelly i Catherine Eddowes, sve redom prostitutke.

Prema Mooreu, poveznica između njih pet i onoga što ih je na koncu stajalo života bio je hir unuka kraljice Viktorije, princa Alberta Victora zvanoga Eddy, koji se uz nevoljku suglasnost ovlaštenoga pratitelja, slikara Waltera Sickerta, tajno oženio prodavačicom slatkiša Annie Crook (kojoj je kuma na vjenčanju bila Marie Kelly) i s njom dobio dijete. Naravno, kraljica Viktorija to saznaje i tu vezu prekida strpavši Annie u ludnicu. S obzirom na to da je Marie Kelly i prijateljicama novac bio nasušno potreban kako bi platile za ”zaštitu” jednoj istočnolondonskoj bandi, one se odluče za očajnički potez – ucjenu kraljevske obitelji.

Želeći sačuvati ugled krune, kraljica od kraljevskoga liječnika dr. Williama Gulla naručuje ubojstvo svih pet prostitutki. I tada zapravo upoznajemo glavnoga protagonista ovoga remek-djela, dr. Gulla, uglednoga masona, briljantnoga liječnika, svojevremeno čudo od djeteta, kojemu je ispunjenje kraljičina zahtjeva zapravo sredstvo ostvarivanja samoprojicirane božje misije uništenja ženske moći Mjeseca, sukladno masonskoj tradiciji i svrsi postojanja bratstva.

Za kraljicu, ta ubojstva su nužnost, jedini način da se sakrije postojanje izvanbračnog djeteta, no za Gulla ona predstavljaju mnogo više – ona su prirodno i nužno mazivo za zahrđali i ugroženi mehanizam muške dominacije i njezine racionalnosti koja po sili Boga i snazi Prirode treba dotući i zgaziti lunarnu snagu žene. Neposredno prije ubojstava Gull doživljava moždani udar i upravo poput Polze Mancinija proživljava svojevrsni blast, tornado vizija masonskoga boga Jabulona koji mu povjerava strahovito bitnu misiju – ubojstva koja će učvrstiti mušku dominaciju.

Istina, Gull naizgled pokorno prihvaća kraljičine naredbe, no fućkalo se zapravo njemu za integritet krune i za spašavanje ugleda kraljevstva. Te je naredbe primao i oblikovao ih u instrumente koji će mu osigurati obavljanje vlastite misije, znajući da mu ni policija ni vlast ne mogu ništa. I ubojstva se nižu. Svako sljedeće gore je i monstruoznije od prethodnoga. Sve do posljednjega, sve do tog festivala bestijalnosti, užasa i ludila. I tu se ne mogu oteti dojmu da je Mooreov pristup sličan onome Breta Eastona Ellisa u Američkom psihu.

Pozicija kritičara društva koju obojica zauzimaju gotovo je identična. Počevši od metodologije i modusa operandi samih zločina (svaki sljedeći je gori, užasniji i morbidniji od prethodnoga i tako sve do kulminacije užasa kod posljednjega) do zaštite počinitelja u ime čuvanja vlastite pozicije moći. Patrick Bateman predstavlja Ameriku yuppiejevske ere – mlad, uspješan, bogat. Gull isto to samo stoljeće ranije (dobro, nije baš bio mlad). Ono što ih razlikuje jest vrijeme i mjesto radnje, ništa više. No osnovno polazište za usporedbu ova dva pristupa ipak se krije u uzrocima tih zločina.

Oba autora, svaki na svoj način, a opet jednako strpljivo i lucidno opisuju kako sudaranje osobnih sloboda pojedinca, neovisno kojem spolu, klasi ili bilo kojoj drugoj razlikovnoj kategoriji pripadaju, najčešće neizbježno dovodi do sukoba. I Gull i Bateman posjeduju fanatičnu želju za moći, a ugled koji obojica imaju u društvu omogućava im nesputano zadiranje ili uništenje slobode drugoga, čak i onda kada njihovo djelo poprima razmjere krajnje mahnitosti i ludosti. Tek tada nalogodavci i pokrovitelji osjećaju dilemu, rjeđe zbog savjesti, češće zbog ugroze vlastite društvene pozicije.

Jedno od zanimljivijih poglavlja u stripu je obilazak Londona kočijom, kada Gull svome bedastom pomoćniku Netleyu kao u nekom transu priča svoju viziju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I tada možda na najplastičniji način otkrivamo Gullovu nutrinu, njegovu metodologiju te svu tamu pomrčine njegova uma. Taj obilazak protkan je geografijom, poviješću, mitologijom, religijom, filozofijom. Gull Netleyu otkriva barbarsku i hermetičnu povijest Londona, tog slavom ovjenčanog i smrću opjevanog mračnog grada, vječnog mjesta sukoba poganstva i pravovjernosti, umjetničke i znanstvene racionalnosti, dionizijskog i apolonijskog, razuma i ludila, lijeve i desne polovice mozga, muškaraca i žena. A cijela turneja završava planom prvoga ubojstva.

Nasuprot Gullu, kao njegov antipod imamo inspektora Fredericka Abberlinea, mirnog i dobrog čovjeka, kojeg depešom s vrha policije vraćaju u Whitechapel odakle je potekao i odakle je jedva pobjegao da riješi zločine. Abberline je nemoćan pred pritiskom javnosti i medijske histerije, ali najveći uteg predstavlja mu moćna masonska loža koja otvara put Gullu za nesmetano djelovanje, a žrtvenim jarcem i krivcem proglašava učitelja Johna Montaguea Druitta čija je jedina krivnja ta što je bio idealan krivac na pravome mjestu u pravo vrijeme.

Početni entuzijazam inspektora Abberlinea te njegov kasniji moralni pad i prihvaćanje nemoći pred onim što je ionako već odlučeno fascinantno su ispripovijedani i pružaju savršeni balans Gullovim mističnim vizijama, koje kulminiraju u obliku svojevrsnog vremenskog putovanja u kojemu Gull ne samo da vidi London s kraja 20. stoljeća nego i dobiva potvrdu i jamstvo da su njegova djela izvršila namjeravanu zadaću.

Povijest za Gulla nikako nije sastavljena od slijeda linearnih, pravilno raspoređenih i harmonijskih zbivanja, već je potreban niz tragičnih događaja, tragičnih zavjera koje će prisiliti obične ljude, bezumne i neuke idiote da odbace heretične i sulude ideje o slobodi i podvrgnu se zlatnom žezlu i čeličnoj volji racionalnoga autoriteta. I tu, u liku i djelu Williama Gulla vidimo klicu fašizma, sustava koji egzistira upravo na temeljima postavljenima na tragedijama i teroru (Versajski sporazum i spaljivanje Reichstaga na mala su vrata doveli nacizam, a napadi na tornjeve 11. rujna invaziju na Afganistan i Patriot Act, zakon kojim je Busheva administracija legalizirala fašizam).

Premda na momente zauzima poziciju nadnaravnoga horora (posebice ako se prisjetimo Gullova misticizma), From Hell je u prvome redu zastrašujući primjerak najprljavijeg realizma. London u 1880-ima mjesto je u kojemu ne samo da ne želite živjeti, već u njega ne želite ni svratiti, makar i samo slučajno. Ako ste siromašan, život vam ne vrijedi mnogo. Ako ste žena, još manje. Unatoč tome što je to London s kraja 19. stoljeća, dakle stoljeća racionalnosti i prosvjetljenja, sve to kao da je zaobišlo to mučno mjesto, bizarno, okrutno i duboko nepravedno.

Campbellov crtež izvanredno evocira upravo takav London i njegove stanovnike nekim čudnim nadrealnim sjajem. Njegovi tamni i grubi crteži uznemirujući su i teški, groteskni i realni, i jedino takvi i mogući. Koncentrirani i pažljivi kada treba, a nekada divlji i žestoki, vrišteći i bolni.

Mooreov rukopis u Paklu je divlji, opak, lukav, opor, težak, prljav i krvav, metodičan poput Gullovih zločina, no to ga ne sprječava da bude i cinično postmoderan. Čovjek koji gleda televizor i čiji se pogled susretne s Gullovim koju sekundu prije nego što će Annie Chapman ostati bez utrobe… Čudna epifanija nakon smaknuća Catherine Eddowes tijekom koje se čini da Gull vidi Trg mitre više od stoljeća u budućnosti… A onda stižemo do kraja i početka svega, do središta stvari.

Kulminacija vizija, užasa i ludila nakon najbrutalnijeg ubojstva, onoga Marie Kelly… Pakao!  Ako u nešto, bilo što – bilo to nešto već viđeno ili nešto sasvim novo – zarežeš dovoljno duboko i ako je tvoj rez precizan i metodičan, onda ćeš možda otkriti ne samo kako ta stvar funkcionira iznutra nego i koje je značenje iza tih funkcija. Za Moorea žrtve nisu bile bitne, one same sa svojim imenom i prezimenom. Također, nije mu bio bitan ni način izvršenja djela. Nije ga zanimalo TKO, ni KAKO, već ZBOG ČEGA.

Istina je da priča o Jacku zapravo nikada i nije bila priča o ubojstvima, ubojici ili njegovim žrtvama. Ta priča je od početka bila priča o nama. O našim umovima, o tome kako oni plešu. Jack odražava sve naše histerije. Bezličan i ogoljen, on je spremnik svake nove društvene panike. On je Židov, liječnik, učitelj, mason, zabludjeli plemić, Srbin, Hrvat… Ipak, u toj 10. glavi mirne duše mogu reći da pronalazim neke od najdojmljivijih i najužasnijih prizora koje sam ikada pročitao. I to ne samo u stripu. Naravno, ima tu krvi, dakako i previše, no ona je tu čista šminka, začin koji mora biti tu.

Ono što je bitno djeluje mnogo dublje. Prikazuje ljude bez kontrole, primorane da budu najgori što mogu. A učinak ostaje još dugo nakon što zatvorimo korice. A upravo to je možda sukus najbolje horor proze. Svatko vas može zapljusnuti krvlju i ostalim dragocjenim tjelesnim tekućinama. Ali one se lako mogu isprati s kože, zar ne? Baš kao i blato. Baš kao i prosuta hrana i piće. Sperete to s kože i neće ostati ni traga. No to nije slučaj s dobrim stvarima. Dobra priča, posebice ona koja uznemiruje, koja plaši, koja grozi, prodire dublje od kože. Ona procuri i dopire do tkiva, ulazi u cirkulaciju, proširi se po svim vitalnim organima, zarazi živčani sustav, nastani se iza očiju tako da više ništa ne izgleda isto. Nikada.

Nakon Pakla ništa više ne izgleda isto. Vjerujte.

Izdavač: Fibra