Zašto sam se navukao na Stranger Things

Zašto je Stranger Things postao tako velika stvar? Analiziramo cijeli hype kroz osobni dojam o popularnoj seriji.

Nostalgija je poprilično zeznut osjećaj. Općenito označava čežnju za minulim vremenima i stvarima koje više ne postoje, a iz nje se nerijetko rađa stav kako je život nekad bio bolji, ispunjeniji i zabavniji. Međutim, ima i onih koji tvrde kako nostalgija može biti vrlo varljiv osjećaj koji zamagljuje pravu sliku stvarnosti i života u prošlosti, ali prepustimo ipak takve rasprave psiholozima, povjesničarima i ostalim stručnjacima. Nostalgija može biti i veoma profitabilna, pogotovo kada zavirimo u trendove koji trenutačno vladaju u svijetu zabave.

Nije nimalo slučajno da posljednjih desetak godina svjedočimo naglom revivalu osamdesetih i devedesetih u popularnoj kulturi. Industrija filma, televizije i glazbe snažno računa na pozornost generacije koja je odrastala u spomenutim desetljećima, a koja je danas platežno sposobna i spremna na konzumaciju sadržaja koji je podsjećaju na neka bezbrižnija i nevinija vremena (čitaj: djetinjstvo). Od remakeova kultnih horora (Strava u Ulici Brijestova, Poltergeist), SF klasika (RoboCop, Potpuni opoziv) i generacijskih filmova (Footloose, Karate Kid) pa sve do novih sezona Dosjea X, Pune kuće i Twin Peaksa – pop-kulturni krajolik 21. stoljeća preplavili su junaci i priče iz minulih desetljeća, a kraj retro trendu još uvijek se ne nazire na obzoru.

Međutim, cijeli taj fenomen postao je s vremenom osjetno zamoran, jer je zagušio originalne ideje i priče, pogotovo u Hollywoodu koji se gotovo u potpunosti okrenuo štancanju remakeova, rebootova i nastavaka – jer, eto, producenti i filmski studiji vole igrati na sigurno, a publika se u većini slučajeva lako hvata na mamce nostalgije. Zbog svega toga u početku sam bio poprilično skeptičan prema Netflixovoj SF seriji Stranger Things, koja se praktički niotkuda pojavila ovoga ljeta i ubrzo postala glavna tema razgovora među serijofilima, filmofilima i dežurnim nostalgičarima.

Već prvi foršpan za seriju, lansiran početkom lipnja, probudio je u meni deja-vu, ali ne toliko zbog obilatoga citiranja estetike 80-ih, koliko zbog toga što me podsjetio na još jedan (nus)produkt nostalgičnoga trenda – solidni, ali već pomalo zaboravljeni uradak Super 8 u režiji J. J. Abramsa. Taj film iz 2011. godine donosi “spielbergovsku” priču o američkom gradiću s kraja sedamdesetih koji postane poprište misterioznih događaja, a glavni junaci su spretni i snalažljivi klinci koji se hvataju ukoštac sa silama koje očito nisu s ovoga svijeta. Naizgled, koncept Stranger Thingsa gotovo je identičan, ali tijekom gledanja serije Abramsov film mi više nije padao na pamet, jer je Netflix lansirao nešto sasvim drukčije i puno zanimljivije. Ukratko, hype je i više nego opravdan.

Ali, najprije nešto malo o samoj radnji serije. S obzirom na ogromnu famu, okvirna priča vjerojatno vam je poznata čak i ako se još niste upustili u binge-watching avanturu. Radnja se odvija 1983. godine u američkom gradiću Hawkinsu čiju kolotečinu poremeti tajanstveni nestanak dječaka Willa (Noah Schnapp). Willovi najbolji prijatelji Mike (Finn Wolfhard), Dustin (Gaten Matarazzo) i Lucas (Caleb McLaughlin) kreću u veliku potragu za njime (drugim riječima, jure naokolo na biciklima), a uskoro im se pridružuje neobična djevojčica Eleven (izvrsna Millie Bobby Brown), za koju se ispostavlja da ima posebne moći. Galeriju živopisnih likova upotpunjuju Willova požrtvovna majka (Winona Ryder, jeeej!), grubi šerif mekoga srca (David Harbour), zli znanstvenik (Mathew Modine), nekoliko munjeno-zbunjenih tinejdžera i jedno opasno čudovište zastrašujuće fizionomije.

Zvuči kao polazište za tipičan film iz osamdeset-i-neke, zar ne? Uistinu, autori serije, braća blizanci Matt i Ross Duffer otvoreno se poigravaju motivima, temama i pop-kulturnim kodovima pretposljednjeg desetljeća 20. stoljeća, i svakome zagriženim filmofilu zatreperit će srce kada prepozna citate iz E.T.-ja, Poltergeista, Strave u Ulici Brijestova, Družbe Goonies, Stvora ili Moći razaranja.

Međutim, postmodernistički vrtlog citata i posveta ne zaustavlja se samo na osamdesetima. Stranger Things crpi inspiraciju i iz ranijih ostvarenja poput Aliena, Noći vještica, Ralja i Bliskih susreta treće vrste, a ne ustručava se zaviriti ni u blisku filmsku prošlost, pri čemu me ugodno iznenadilo referiranje na Spielbergov Specijalni izvještaj ili artističku SF dramu Ispod kože Jonathana Glazera (da, to je onaj uvrnuti film u kojem Scarlett Johansson glumi blaziranu izvanzemaljku).

Kao filmofilu, uvijek mi je zabavno i zanimljivo gledati filmove krcate posvetama na druge filmove (pogađate, volim Tarantina), ali, općenito, takva praksa uglavnom dokazuje da su autori upućeni u povijest sedme umjetnosti, a ne govori ništa o samoj kvaliteti djela. Da je Stranger Things igrao isključivo na kartu filmofilskog citiranja i vjerne rekonstrukcije jedne epohe, vjerojatno bi brzo završio na margini pop-kulture, što je u današnje vrijeme sasvim realan scenarij, s obzirom na poplavu sadržaja na ekranima svih veličina. Ipak, o Netflixovoj seriji i dalje se priča sa žarom, a sveopća fama osigurala je i snimanje druge sezone koja bi trebala ugledati svjetlo dana iduće godine.

U čemu je tajna? Odgovor je jednostavan: u dobrim starim sastojcima bez kojih nema kvalitetnog filma ili serije. Osim što plijeni pozornost zanimljivom i uzbudljivom pričom, Stranger Things donosi i plejadu izvrsno ocrtanih likova, među kojima su i oni sporedni preko noći postali ikonični (ah, jadna Barb), a i već odavno nismo vidjeli tako simpatičan ansambl dječjih junaka s kojima se gotovo svatko može poistovjetiti. Kao i većinu gledatelja, posebno me dojmio lik Eleven, male heroine velikih moći, koja je istovremeno i ranjiva i opasna, a koju nije nimalo teško zamisliti kao protagonisticu nekog romana iz pera Stephena Kinga. Mladoj glumici Millie Bobby Brown zasigurno se smiješi velika karijera.

Jedna od vrlina serije je i izražena “filmska” atmosfera i struktura radnje, odnosno cijelo vrijeme imao sam dojam da gledam višesatni film razlomljen na nekoliko poglavlja. U prijevodu: cijelu sezonu progutao sam u dvije noći, premda binge-watching smatram jednim od većih prokletstva modernog doba. Na sreću, autori su mudro zadržali sezonu na tek osam epizoda, jer u suprotnom bi radnja vjerojatno bila pretrpana suvišnim podzapletima i samim time izgubila na dinamici. Ovako smo dobili jedan kvalitetan televizijski proizvod izražene filmske estetike, koji se vješto poigrava različitim žanrovima te pametno “reciklira” svoje uzore, a da pritom ne zaboravlja na priču, likove i emocije. Uopće ne čudi što je Stranger Things došao do izražaja u sezoni kada kino-dvoranama haraju visokobudžetni blockbusteri koji ne nude puno više od eksplozija i specijalnih efekata.

Naravno, nemojmo se zavaravati, jedan od ključnih faktora masovnog uspjeha i velike gledanosti serije bila je upravo nostalgija, a i sam moram priznati da me na gledanje djelomično potaknuo taj zeznut osjećaj s početka priče. Međutim, u mom slučaju nostalgiju nije probudilo citiranje Spielberga ili Carpentera (ipak pripadam generaciji koja je njihova rana djela otkrila nešto kasnije), već jedna od najdražih mi glumica iz mlađih dana; neponovljiva kraljica čudaka, Bubimirova i Drakulina “nevjesta”, ikona Generacije X – Winona Ryder!

Kultna glumica posljednjih je godina gotovo nestala s radara, ali angažman u Stranger Thingsu označio je njen povratak na velika vrata, a to jednostavno nisam mogao propustiti. Pritom je zanimljivo primijetiti da Winona tumači važnu ulogu u seriji punoj referenci na filmske osamdesete – desetljeće u kojem je upravo počela njena karijera – što cijelu priču diže na neke čudnije meta-razine. I to je samo još jedan razlog zbog kojeg volim Stranger Things.


Tomislav voli filmove, knjige i pop-kulturu. Latentni skriboman.

Propustili ste