Moda u ex YU
- 10. lipnja 2013.
- #Beti Jurković — #Dolce Vita — #Grupa MI — #Ivo Robić — #Krvava Meri — #Ljubav i moda — #moda — #Paganini Twist — #retro — #Zdravko Čolić
Upute za čitanje: teze pred vama na trenutke sadrže prizore modnog neukusa. Poradi ublažavanja potencijalne nelagode, ali i uživljavanja prije početka čitanja, preporučujemo glasno i koncentrirano slušanje pjesme Zdravka Čolića „Pusti, pusti modu“, uz projekciju i pažljivo promatranje originalnog spota
Piše
Kristian Benić
Odjeća ne čini čovjeka. Prihvaćali ili ne valjanost često isticane izreke ili ipak bili skloniji ritvitanju njezine #noveposlovice-inačice– „timeline čini čovjeka“, empirijski je lagano dokazivo da odjeći praktički pridajemo važnost jednaku hranjenju, pripadanju ili pristupu ADSL-u (potencijalni dodatak osuvremenjenoj Maslovljevoj teoriji potreba).
Jednostavno otvorimo ormar i sve je jasno. No nema mjesta kvazihipijevskom antimaterijalističkom osuđivanju. Neosporna je činjenica da je odjeća pokretala pobune; prisjetimo se samo okrutnosti revolta flamanskih tekstilaca u XIV. stoljeću ili pak tehnološke revolucije – parni stroj transformirao je upravo proizvodnju tekstila i Englesku katapultirao u industrijsku eru.
Kroz feudalni i komunalni sustav odjeća je stoljećima nositelj društvenog statusa; podsjetimo se samo raznovrsnih načina obilježavanja prostitutki – od odjeće okrenute naopako do crvene majice. Godine 2010. upravo odjeća ilustrira vrhunce hiperpodukcije i kreativnu krizu gospodarstva, a svaka pomisao na „kinesko gospodarsko čudo“, kao i moralna nelagoda zbog indonezijske majke s dva dolara u dronjku – neposredna su aluzija na modu.
Ponašajući se kao antički narodi u antropomorfiziranom govoru o bogovima, dvadeseto smo stoljeće tisuću puta proglasili ludim i nema razloga izbjegavati istinu. S malom iznimkom: zanemarit ćemo njegov krvoločan karakter i usredotočiti se na šarenije aspekte – odjeću i modu, koje nikada u tako kratkom roku nije bilo u toliko različitih stilova, boja, oblika… Naravno, žensku modu. Muška verzija priče ionako uglavnom varira između odijela i traperica.
Steznik i kišobran
Soundtrack: Johan Strauss II – Tritsch-Tratsch Polka
Video: Gospoda Glembajevi
Bacimo li pogled na modu građana Zagreba iz 1905. godine, ostajemo začuđeni jazom sa suvremenošću – zar mi zaista potječemo iz tog „kontinuiteta europske kulture“?! Tijelo žene skriveno je iza slojeva odjeće na način koji ipak kroz izraženu figuru „pješčanog sata“ odaje dojam ženstvenosti. Mainstream odijevanja čine izrazito naborane haljine i ženska odijela sastavljena od bluze i suknje upečatljive duljine, koja seže sve do poda, čime se obuća praktički ne vidi! No ispod vanjskog vrlo izvještačenog sloja krila se prava riznica modnih detalja, sačinjena od uskih korzeta i steznika zaslužnih za spomenutu figuru.
Pokušavajući interpretirati radikalne posljedice seksualne revolucije na modu, novinari su početkom 1970. godine upitali stanovnice zagrebačkog staračkog doma, tada gotovo osamdesetogodišnjakinje, o zabavi i modi njihove mladosti. Bakice su odmah istaknule plesove za koje se i po mjesec dana unaprijed spremala svečana haljina: „Naravno, duga, bijele, ružičaste ili svijetlo plave boje… u jednoj ruci buket što ga je donio momak, a u drugoj lepeza koja je uglavnom služila za eleganciju… Mazurka, polka, valcer i nadasve elegantna kadrila – to su bili plesovi.“
Ukrašenost haljine detaljima, npr. popularnom čipkom, bila je element raskoši i isticanja, a zanimljiv su dodatak i šeširi, danas vidljivi uglavnom na ekstravagantnim modnim revijama – široki i nakrcani cvijećem. Ruke dame u šetnji i za sunčanog dana zauzimao je vrlo često i kišobran! Patrijarhalno vrijeme, koje je ženu stavljalo isključivo u kontekst domaćinstva, izrodilo je i prva zanovijetanja muškaraca na žensku ljubav prema odjeći – godine 1905. anonimni autor Novog lista, nezadovoljan činjenicom što su žene prihvatile modu dugih rukava ljeti, a kraćih rukava zimi, cinično zaključuje: „One žene, koje imadu pune i liepe ruke, rado podnose hladnoću u ugodnoj predpostavci, da se njihove mršavije konkurentice od jada i ljutitosti neće moći snaći. Nema ti, brate, ništa, nad dosljednosti i kolegijalne odanosti naših žena.“ Ipak, muškarcima usprkos, sramežljivo su se javili i prvi znakovi ženske štampe; spomenimo Domaće ognjište, koje je donosilo rudimentarne skice modernih modela uz najnovije vijesti iz Pariza, do šezdesetih godina neprikosnovenog središta modnog svijeta.
Malo ispod koljena
Soundtrack: Charleston song
Nakon apsurdnog krvoprolića Prvog svjetskog rata, pokret emancipacije žene i baza prava žena postupno se šire, doduše u Hrvatskoj nešto sporije nego u zemljama zapadne Europe, ali ipak zamjetno. Jedan od zanimljivijih indikatora promijenjene pozicije žene, značajniji i od same politike, upravo je moda – već 1931. godine modna savjetnica Ženskog lista izražava zgražanje nad enormnom količinom rubenine, tj. donjeg rublja, steznika i podsuknji, koje je prijeratna žena morala spremati u svoj ormar: „Svaka je djevojka u brak donosila najmanje po jedan tucet rubenine! Danas ormar djevojke pruža posvema drugačiju sliku, sve je to tako nježno, tako maleno, da u jednu policu stane kao nekada u cijeli ormar. No prije je sve bilo bijelo, danas svaka košulja ima svoju posebnu boju, i sve je svileno za razliku od prije.“ Dakle, novo vrijeme donijelo je veću jednostavnost, izraženu naglašenim govorom o „eleganciji dame“, pod čime su se podrazumijevali sakoi i kaputi, ravne dugačke linije, blago zvonolike suknje, te čak i sportska odjeća poput hlača i pulovera! Ovisno o pojedinoj godini, u modu su ulazile i izlazile rukavice duge do lakta, uz čije se korištenje razvio strogi bonton, sumiran zaključkom: „Dama koja umije da izabere i da nosi svoje rukavice kada treba, a da ih skine kada to nalažu običaji, bit će vazda visoko cijenjena u dobrom društvu.“
Dužina suknje nešto niža od koljena, te duboki V-izrez na leđima haljine otkrivaju liberalizaciju shvaćanja o javnom pokazivanju ženskog tijela, zahvaljujući čemu novu poziciju dobivaju sada napokon jasno vidljive cipele. Stvorivši u Borovu modernu tvornicu i cjelokupni društveni život za radnike, većinu hrvatskog tržišta zauzeo je češki „Bata“, koji kroz reklame jasno ističe novu ulogu obuće: „Gospodjice – danas nije više moguće poći na ples bez elegantnih cipelica. Svaki muškarac baca prvi pogled na vaše nožice.“
Slabi pokušaj konkurencije bio je “Maja opanak” iz Pančeva, s geslom o „igrankama“, za koje je najbolja njihova cipela s punom petom. Spoj nove mode i glazbe nije se svima svidio: „Nu bilo bi svakako dobro da se naše lijepe dame i gospodjice daju fotografirati u pozi charlestona, pa da njihovo potomstvo danas sutra imade uspomenu kako su im izgledale drage majčice sezone 1927. kad su se zabavljale plešući charleston svojom bijelom puti emitirajući crne poludivlje sestrice iz žarke Afrike…“ – svraćao je pozornost dnevni tisak.
Sintetika i radnik udarnik
Soundtrack: Po šumama i gorama
Godine dama, plesa i bontona zamijenilo je za mnoge preko noći nikad viđeno i neshvatljivo nasilje, a njih potom bizarna planska ekonomija i ideologija s tendencijom kontrole svih aspekata svakodnevice. Planovima tek razvojačene ekipe nije mogla pobjeći ni moda – naime, do sredine stoljeća dobar dio odjeće, barem one kvalitetnije izrađene i dizajnirane, dolazio je iz privatnih manjih obrtničkih krojačkih radnji.
U trenutku sveopće nacionalizacije poneki od njih dolazili su na listu tzv. kulaka, buržuja koje treba iskorijeniti, dok je dio njih dobro poslužio za odijevanje nove vrste uglednika. Tako su modeli prve modne revije održane u socijalizmu u organizaciji lista Naša moda 1946. godine izašli upravo iz takvih modnih salona, tj. krojačnica. Za zemlju gladnu proizvodnje i radnih mjesta masovna tekstilna industrija pokazala se kao osnovica zapošljavanja žena, pa su diljem Jugoslavije poticani proizvodni kolektivi poput zagrebačke Pobjede i Tvorpama, tvrtke kasnije „neslavno proslavljene“ po velikom broju plućnih bolesnika.
U općoj ekspanziji nama smiješnih natjecanja između tvornica u tome tko će više uštedjeti i ranije izvršiti predviđeni plan proizvodnje, moda je proživljavala tihu revoluciju. Godine 1950. javnost je informirana da su „trideset domaćih tvornica tekstila obavijestile (…) Saveznu industrijsku komoru da će u toku idućih mjeseci proširiti svoj asortiman proizvodnje s desetinama novih proizvoda, među kojima će na prvom mjestu biti razni artikli od umjetnih vlakana.
Sarajevska industrija trikotaže „Šik“ proizvodit će desetak artikala od specijalnih prediva čija je trajnost znatno veća od prirodnih sirovina.“ Osim što je pojava sintetike nadoknađivala nedostatak prirodnih sirovina, oskudica je bila i motivacija za samostalne tehnološke inovacije; s euforijom su primane vijesti o radnicima poput Kamila Klasića koji u Tvorpamu konstruira stroj za ravnomjernu izradu trikotaže za ubrzavanje proizvodnog procesa ili pak Tvornice trikotaže u Puli, s pričom o uspješnom usavršavanju obrade do te mjere da na svakih 25 vunenih majica ostaje materijala za još jednu! Planska distribucija, organizirana točkicama i bonovima poput one u Narodnim magazinima (budućim trgovinama Name), modne potrepštine nije uvijek donosila na željeni cilj – 1950. godine samo u Kotaru Metković zbog dugog ležanja oštećena je velika količina ženskog svilenog rublja, u vrijednosti od 160 tisuća dinara. Jednostavno – nitko ga nije htio!
Domaćica i „zvono“
Soundtrack: Beti Jurković – Paganini Twist
Video: Subotom uveče, Martin u oblacima
Tmurne godine obnove postupno je zamijenilo šarenilo novorođenog potrošačkog društva. Iako su nekad postojeće dame u konceptu ženstvenosti pretvorene u domaćice, značaj mode je eksplodirao. Novi svijet bio je vidljiv na svakom koraku, kioscima posebno, jer se pojavila gomila revija za žene s bogatim ilustracijama i novostima iz svijeta mode. Komentare modnih trendova napokon su umjesto anonimaca potpisivali specijalizirani profesionalci poput nedavno preminule legende Magde Weltrusky, autorice niza reportaža s jugoslavenskih modnih revija, sajmova te problemskih članaka o jugoslavenskoj modi.
Čak je i novopokrenuta Televizija Zagreb već 1959. godine snimila emisiju „Proljeće je, a moda?“, u kojoj su kroz reviju predstavljeni najnoviji modeli. Ulicama, uredima i tržnicama zavladali su izraženi uz tijelo pripijeni jednobojni kostimi s istaknutim bokovima i zvonolikim suknjama, a ovisno o godini mijenjala se popularnost boja, pa je tako, primjerice, za sezonu 1956./57. kao top-trend preporučena crna, no ni ljubičasta ni zelena nisu bile za odbaciti. Po prvi su put trendove krojili filmovi poput „Praznika u Rimu“ te slavne glumice Sophia Loren i Brigitte Bardot.
Muževima, ako su u domaćinstvu htjeli inkarnacije filmskih diva, nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti geslo varaždinske tvornice tekstila: „Vaša se žena uvijek žali, sasvim sam gola – odvedite je u robnu kuću Varteks i odjenite od glave do pete.“ Za one skromnijeg džepa, ali sklonije samostalnoj kreativnosti, bila je tu gomila „uradi sam“ materijala. Praktički nije postojala tiskana publikacija koja barem jednom nije donijela komplet araka za šivanje, za koje je Danica Vasić, jedna od vrijednih tvoraca, ustvrdila: „To nije nikakva filozofija, najvažnije je pravilno uzeti mjere! Tko radi pažljivo – što se kaže: tri puta mjeri, jednom sijeci – ne može pogriješiti.“ Dodatno obrazovanje također je bilo riješeno; društvo „Napredna žena“ redovito je organiziralo tečajeve šivanja, poput, primjerice, petnaestodnevnog tečaja šivanja najlon-čarapa!
Vruće hlačice i minica
Soundtrack: Grupa MI – Bam Bam Ba Ba Lu Bam
Video: Bablje ljeto, Divlji anđeli
Eksplodirajuća seksualna revolucija krajem šezdesetih donijela je u našim krajevima intenzitet kulturoloških, a time i modnih promjena ništa manjih od onih na zapadu, unatoč tome što je bila riječ o komunističkoj zemlji. Rijetko koja modna transformacija ima točan datum kao ova: sparnog 15. svibnja 1971. godine zagrebačke maturantice masovno su izašle na Trg Republike, ali ne u plavim kutama, nego u „vrućim hlačicama“ iliti šorcevima!
Reakcije su, naravno, bile podijeljene: umirovljenici su se pozivali na vlastitu mladost, u kojoj je sve bilo obratno – djevojčice su nosile kratku haljinu i jedva čekale da navrše šesnaestu da smiju obući dugu „kiklu“, dok je omladinka Dunja Podlipec osjećala olakšanje: „Najugodnije se osjećam u diskaču jer su i druge djevojke na takvim mjestima tako odjevene.“ Alternativan način sveprisutnom otkrivanju tijela bila je nešto ranije raširena minica, koja je posebne probleme uzrokovala u školi. „Koliku opasnost po moral ili duševni mir nastavnika predstavlja ovakva djevojka u mini suknji? Zar je doista teško shvatiti što to ona radi da bi se otupila oštrica ovakve njene pobune na malograđanstvo?!“, pitao se Vjesnik u srijedu.
Zanimljivo, iste godine Jugoslavija dobiva Tinu, prvi magazin specijaliziran baš za djevojke, kroz koji se formiraju obrisi teen-mode u socijalističkom ambijentu, pa su čitateljice mogle čitati o uzbuđenom uređivanju i modnim kombinacijama mladih brigadirki nakon omladinske akcije za odlazak na koncert Hrvoja Hegedušića.
Butik i Trst
Soundtrack: Krvava Meri
Jugoslavenke nikako nisu bile zadovoljne ponudom domaćih dućana. Premda je tvornica bilo napretek, a obrada konfekcije s jedan milijun obrađenih metara tkanine 1939. godine već šezdesetih porasla na šest milijuna (!), dolazilo je do nevjerojatnih pojava. Kada je određeni model uspio kod kupaca, proizvodilo ga se do tolike mjere da je gotovo nemoguće bilo u stubištu izbjeći susjedu s istim kostimom, a poneke se uspješne komade proizvodilo toliko malo da bi brojevi jednostavno nestali – i gotovo.
Prodajna mjesta također su bila neatraktivna, pa iako se pomodno proširio naziv „butik“, koji je trebao tobože isticati luksuznost, iza 800 takvih dućana tijekom sedamdesetih krile su se često i trgovine živežnim namirnicama, što je ironične autore navelo na zaključak da uskoro možemo očekivati i „butike za ćevapčiće“.
Kada se tome pribroji sve jači doživljaj svijeta kroz medijsku sliku i razvoj domaćeg jet-seta, nazivanog pogrdno „snobovi“, koji se nije mogao zadovoljiti konfekcijom npr. „Makedonke“ iz Štipa, valjalo je naći izvore jeftinije ali uglednije odjeće. U tom trenutku počinje priča o Trstu, neizbježnoj točki u istraživanju povijesti domaće mode, unatoč smještaju u drugoj zemlji.
Popularnost Trsta valja podijeliti na dvije faze: prije 1970. godine hit je bio Ponte Rosso, ulični buvljak na kojem je prevladavala jeftina konfekcija, te razdoblje prema 1980. godini, kada su i siromašniji Jugoslaveni odlazili u Trst po komad luksuznije odjeće. Modne meke bile su robne kuće Upim i Coin, ali sve češće i specijalizirani dućani. Objašnjenja posjetitelja svode se na one izvjesnog Stjepana Čemažara iz Banje Luke: „Htio sam imati nešto što drugi nemaju.“ Svjedočanstva carinika tvrdila su da kroz granične prijelaze s Italijom „u nas doista ulazi visoka moda“, pa možemo zaključiti da o oblačenju Jugoslavena tog razdoblja možemo više saznati iz priči carinika nego modnih gurua.
Rat škarama
Soundtrack: Ivo Robić – Sedamnaestogodišnjoj
Video: Ljubav i moda
Šezdesete i sedamdesete godine vrijeme su čestih sajmova i modnih revija koji za cilj imaju predstavljanje magnata domaće konfekcije – „Beka“, „Franje Kluza“, „Nade Dimić“, ali i skromnijih kolektiva poput industrije trikotaže “Ličanka“ iz Srba ili prizrenskog „Printeksa“, s bogatom kolekcijom donjeg rublja.
U kontekstu porasta uloge mode i stupnja proizvodnje postupno se formirala scena uglednijih dizajnera bez formalne naobrazbe, ali s velikim praktičnim iskustvom. Kao što nam emisije poput Red Carpeta danas pokazuju – gdje su modni dizajneri, tu je i skandal. Za jedan od prvih bombastičnih zaslužna je i danas intrigantna Žuži Jelinek.
Ranih sedamdesetih Rikard Gumzej, kasnije tvorac odore Franje Tuđmana, bio je mladi modni kreator u usponu. Žuži, inače poznata zagrebačka krojačica i autorica knjiga o modnom stilu, optužila je Gumzeja na stranicama ozbiljnog tjednika Vjesnik u srijedu, ali i preko odvjetnika, da je od nje iznuđivao novac. Rekla je o njemu da je neugledan, uvijek praznih dućana i prepotentan te da sebe naziva „modnim kreatorom“! Gumzej joj nije ostao dužan, implicirajući između redaka da Žuži ne plaća porez i da ju je pregazilo vrijeme, utvrdivši čak i da ona javno laže kada tvrdi da održava revije u inozemstvu.
Osim što je taj sukob sjajna ilustracija sraza „starog“ i „novog“, diferencijacija između profesije modnog kreatora (tj. dizajnera) i krojača, lijepo pokazuje i Žužinu desetljetnu spretnost u privlačenju pažnje medija. „Ako imate veze s novinarom, on će vas napraviti nekim. To vam ja kažem“, reče Žuži. Pa se ti potuži.