I: Uvod

U djetinjstvu i svojim formativnim godinama, dobar dio ljeta znala sam provesti kod svoje bake u Zagorju. Dani su mi prolazili u druženju sa sestrom, rođacima i hrpom ljetnih prijatelja iz susjednih ulica; kartali bismo se, igrali ragbi-košarku ili skrivača, trčkarali uokolo bosi, a kad bi postalo prevruće, sjela bih u dvorište ispod brajde i čitala ljubiće. Baka je ljubiće držala u ormariću na katu i svako je ljeto tamo bila nova hrpa. Kad ne bih čitala ljubiće, čitala bih knjige koje sam posudila u knjižnici ili sam pronašla rovareći po bakinim ormarima: malo Agathe Christie i Sir Conana Doylea, malo Zagorke, jedan te isti Hemingway na engleskom, jako puno Vernea… Bilo je to književno okružje u kojem sam stasala, pa stoga nije ni čudno što mi je bilo kakva žanrovska književnost slaba točka.

II: Zaplet

U srednjoj sam školi poprilično dobro ignorirala dosadnu lektiru, čitajući samo zanimljive autore. Tek nešto kasnije, na fakultetu, bolje sam se upoznala s “pravom” književnošću, makar sam i tada najviše naginjala fantastičnom u latinskoameričkom romanu. U to sam vrijeme naučila ponešto o terminima kao što su mainstream književnost, žanrovi, trivijalna literatura i o podjelama koje su grupirale knjige po rasama i kastama. Tako to ide, valjda, u svim aspektima života; osuđeni smo, izgleda, da neprestano rascjepljujemo. I uvijek sam se pitala: zašto? Zašto je književnosti zabranjeno da jednostavno bude – zabavna?

III: Vrhunac

Isto mi je pitanje palo na pamet dok sam čitala Heat Wave – u svakom slučaju krimić, možda i fan fiction (čak i u književnom getu prezrena književna forma), a možda nešto još i gore: marketinški projekt. Riječ je, naime, o romanu koji je nastao kao svojevrsni produžetak popularne serije Castle, s Nathanom Fillionom i Stanom Katic u glavnim ulogama. Superzgodan i superpopularan pisac krimića Richard Castle “nakalemio” se detektivki Kate Beckett i njenom timu, prateći ih na njihovim slučajevima ubojstva s izlikom da provodi istraživanje za svoj novi roman i uzevši Kate kao inspiraciju za svoju novu junakinju, njujoršku detektivku Nikki Heat.

I tako je nastao Heat Wave, roman, fan fiction, marketinški projekt, navlakuša za seriju – nazovite ga kako hoćete – koji je najprije u nastavcima izlazio na službenim stranicama serije između prve i druge sezone, a sada se može naći propisno ukoričen na policama knjižara. Na naslovnici uredno stoji ime autora: Richard Castle, na poleđini su njegova slika i biografija, a između korica je prava pravcata knjiga koja se čita brzo i s guštom.

IV: Rasplet

Heat Wave nije ništa od onog što sam se bojala da će biti. Nije samo posveta seriji, premda će oni koji su odgledali prvu sezonu prepoznati neke scene i citate. Nije roman pisan na brzaka samo da bi se ispunila forma. Radnja je kompleksna, puna obrata i napetosti, baš kako treba. Glavni likovi možda jesu odraz onih iz serije: u knjizi detektivka Nikki Heat ima svoju sjenu u liku superzgodnog i superpopularnog novinara Jamesona Rooka, no radnju romana, kao i razvoj odnosa među likovima, pratimo iz Nikkine perspektive, što je dobrodošao i osvježavajući pristup koji nam daje malo bolji uvid i u likove u seriji. Knjiga je solidno napisana, a prepoznatljiv humor i prepucavanje među protagonistima ne stoje na putu krimizapletu da dođe u prvi plan.

I sve to vjerno dočarava Richarda Castlea kao pravog pisca ovog romana. Krimipriča je intrigantna, baš po njegovom ukusu; u seriji ga možemo vidjeti kako stalno nešto bilježi, što objašnjava brojne preslikane scene i citate, a njegova opčinjenost detektivkom-muzom očita je u tom “ljubavnom pismu” na dvjestotinjak stranica, s “ključnim” scenama točno smještenim na stranici 105. Činjenica da tvorci serije skrivaju pravog pisca kao zmija noge, samo doprinosi poistovjećivanju stvarnosti s maštom.

V: Kraj

Veza između fikcije i fiktivne stvarnosti je jaka, no to ne smeta da se Heat Wave čita kao neovisan roman koji se teškom mukom ispušta iz ruku. Već od prvog poglavlja podsjeća na ljetna poslijepodneva provedena ispod brajde, na kopanje po starim ormarima u potrazi za nepoznatim naslovima, na otkrivanje novih ljudi i svjetova na listovima papira koji sa svakom novom stranicom šuškajući podsjećaju da je riječ o onoj vrsti literature zahvaljujući kojoj smo zavoljeli čitati knjige, davno prije suhoparnih lektira, rascjepkavanja književnosti i potrebe objašnjavanja zašto nekad imamo potrebu čitati knjige koje će nas jednostavno – zabaviti. Nadahnuće, žeđ za intelektualnim izazovom, ljepotu utkanu u riječi i slova, tražit ću negdje drugdje i jednom drugom prilikom. Za sada mi je dovoljna samo zabava…