Ideas are like assholes. Everyone’s got one – parafraza je poznate rečenice inspektora Callahana iz filma The Dead Pool, koji kod nas kreativno prevode kao Kolo smrti. Na prvi je pogled jasno da kreativnost nije uvijek poželjna osobina, naročito kod osobnih bankara, zubara i frizera. Sumnjam da bi itko od nas poželio biti njihov pokusni kunić dok provjeravaju uspješnost ideja koje bi mogle preokrenuti ili poboljšati svijet. Iz tog razloga nova prijevozna sredstva, dodaci prehrani i tehnike podučavanja, smišljeni u posebnim odjelima za istraživanja i razvoj, iskušavaju se na ljudima koji su za to dali izričit pristanak. Nasuprot tome, u nekim je disciplinama – kao što su industrija zabave, oglašavanja, dizajna i umjetnosti – kreativnost itekako poželjna. I to toliko da su glavešine spremne pretrpjeti sve one negativnosti koje su uz kreativnost nerazdvojive. Barem u bijelom svijetu, gdje se ta sposobnost izuzetno cijeni. Malo je onih kojima su iste šale smiješne i kada ih čuju drugi put.

Kreativnost podrazumijeva mentalne i socijalne procese, uključene u stvaranje novih ideja i koncepata. Do tih procesa dolazi na svjesnoj ili na nesvjesnoj razini. Trenutačno se kreativnost proučava iz perspektive ekonomije, psihologije, dizajna te drugih zainteresiranih disciplina. Posljednjih su godina mediji, ekonomija i politika ukazali na kreativnost kao na čarobni štapić koji će našu zemlju izvesti iz tranzicijskog mraka i učiniti nas konkurentnima na međunarodnom tržištu – kod nas barem deklarativno. U tom slučaju često se kreativnost poistovjećuje s inovacijom, no izraz inovacija uključuje i primjenu novih ideja.

Sažeta povijest kreativnosti

Istočni religiozno-filozofski sistemi – taoizam, budizam, hinduizam – ne poznaju kreativni proces. Kod njih nema stvaranja nečega iz ničega, nego samo proces promjene i otkrića zakonitosti. Dakle, premda su Kinezi ovom svijetu podarili kompas i barut, oni ne smatraju da su do toga došli kreativnim procesom u klasičnom smislu, nego otkrićem postojećih zakonitosti. Riječ kreativnost ne vuče korijene ni iz doba antičkih Grka, premda film Woodyja Allena Moćna Afrodita na izrazito originalan način spaja dramu koja se odvija u Grčkoj i onu koja se odigrava u New Yorku. Naime, umjetnost antičke Grčke bila je podložna određenim pravilima. Glazba se skladala prema ljestvicama koje su smatrali harmoničnima, arhitektura prema geometrijskim načelima, a kiparstvo prema idealu ljudskog tijela. Riječ koja je obuhvaćala ono za što se danas misli da je kreativno nazivala se téchnē. Iz te riječi razvila se riječ tehnika. Premda je jedan od najpoznatijih trenutaka kreativnosti Arhimedov uzvik heureka, riječ za kreativnost nije postojala. Stari Rimljani posudili su od Grka sve što su mogli. Uz poneki izuzetak i ovaj pogled na stvaranje novog. Kreativnost se prvi puta spominje s pojavom kršćanstva (lat. creo, creare – stvoriti, stvarati), kao oznaka čina kad se iz ničega napravi nešto. Iz tog korijena dolazi i riječ koja zagovornicima teorije evolucije ide posebno na živce – kreacionizam.

Nakon mračnog srednjeg vijeka, za koji se u posljednje vrijeme tvrdi da i nije bio tako mračan, stigla je renesansa. U literaturi se može naći da je riječ kreativnost u umjetničkom smislu prvi spomenuo Maciej Kazimierz Sarbiewski (1595.-1640.). U to se vrijeme smatralo da je stvaranje (lat. creatio) privilegij Boga, a da se u umjetnosti radi o dovršavanju, odnosno drugoj kreaciji. Taj je svjetonazor razvojem znanosti ubrzo napušten te se riječ udomaćila ne samo u umjetnosti, nego i u znanosti i prirodi.

Prava renesansa u proučavanju kreativnosti nastupila je tek krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Hermann von Helmoltz (1821.-1894.), njemački znanstvenik, načinio je temeljne radove iz fiziologije živčanog sustava. Ti radovi nadahnuli su Wilhelma Wundta (1832.-1920.) u osnivanju psihologije kao moderne znanosti, a kasnije i Maxa Wertheimera (1880.-1943.) kao osnivača Gestalta, smjera u psihologiji. Taj je smjer još i danas relevantan u vizualnoj umjetnosti. Prema Američkoj psihološkoj udruzi (APA), znanstveno proučavanje kreativnosti datira iz 1950. godine, kada Joy Paul Guilford (1897.-1987.) počinje mjeriti kreativnost psihometrijskim metodama.

Od psihometrije do neuroestetike

Većini umjetnika digne se kosa na glavi kad se spomene objektivno mjerenje njihova uratka. U stoljeću u kojem će neuroznanost do kraja isporučiti čovjeka globalnim korporacijama, takva mjerenja postaju i više od stvarnosti. Jednu od prvih i najpoznatijih teorija ponudio je engleski socijalni psiholog Graham Wallas (1858.-1932.) u knjizi Art of Thought. On je naveo pet etapa kroz koje treba proći kako bi se došlo do kreativne ideje: preparaciju, inkubaciju, intimaciju, iluminaciju i verifikaciju.

Psihometrijski pristup pojavio se u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Ruski znanstvenik Genrih Saulovič Altšuller (1926.-1998.) predložio je teoriju o inventivnom rješavanju problema (TRIZ – Теория решения изобретательских задач). Teorija inventivnog rješavanja problema popularna je i danas među inženjerima te je moguće dobiti i certifikate kojima se potvrđuje umješnost u kreativnom mišljenju. Negdje je u to vrijeme Howard Gruber (1922.-2005.) istraživao kreativnost prema modelu kliničkog istraživanja. On je tvrdio da je kontekst u kojem nastaju kreativna otkrića jedinstven za svaku situaciju te da je taj kontekst nemoguće zahvatiti klasičnim znanstvenim metodama.

Ellis Paul Torrance (1915.-2003.), temeljeći svoj rad na već spomenutom J. P. Guilfordu, najdalje je otišao u znanstvenom proučavanju. Otkrio je da se kreativne ideje sastoje od tri komponente: fluentnosti, originalnosti i razrađenosti. Fluentnost se mjeri brojem generiranih ideja koje su relevantne za temu. Originalnost je statistička mjera kojom se utvrđuje broj ideja koje se ne pojavljuju često, a razrađenost – brojem detalja. Iz tih radova nastao je Torranceov test kreativnog mišljenja. Nakon toga pojavili su se različiti testovi kojima se mjerilo kreativno mišljenje, a bilo je i pokušaja da se po uzoru na kvocijent inteligencije IQ osmisli i CQ – kreativni kvocijent.

Pojavom mjernih instrumenata poput pozitronske tomografije (PET) i funkcionalne magnetne rezonance (fMR), kojima se mjeri potrošnja glukoze i kisika u mozgu, pojavili su se i novi pristupi objašnjavanju kreativnosti. Utvrđene su tri razlike između kreativnih i nekreativnih pojedinaca. Ovi prvi posjeduju natprosječna znanja iz područja kojima se bave, sposobni su za divergentno mišljenje posredovano frontalnim režnjem velikog mozga te imaju bolju iskorištenost neurotransmitera norepinefrina u frontalnom režnju. Taj dio mozga odgovoran je i za aha-efekt.

Osim frontalnog režnja, u kreativnom procesu sudjeluje još i gyrus hippocampus, smješten u temporalnom režnju velikog mozga. Neurologinja Alice Weaver Flaherty otkrila je 2005. godine trofaktorski model kreativnog nagona. Iz studija zasnovanih na znanstvenim podacima iz proučavanja lijekova, ponašanja ljudi s mehaničkim oštećenjima mozga i nalaza PET-a i fMR-a zaključila je da u kreativnom procesu sudjeluju frontalni i temporalni režanj i neurotransmiter dopamin iz limbičkog sustava. Temporalni režnjevi zaslužni su za stvaranje i poboljšavanje ideja, a frontalni za evaluaciju ideja. Abnormalnosti u frontalnom režnju – kao što su depresija i anksioznost – smanjuju kreativnost, dok abnormalnosti u temporalnom režnju povećavaju kreativnost. Razina neurotransmitera dopamina određuje razinu aktivacije organizma i usmjerenost ponašanja, te ako je povišena smanjuje latentnu inhibiciju, odnosno povećava iskorištenost informacija koje u mozak dolaze iz okoline.

Larry Vandervert krenuo je u svoje istraživanje iz perspektive proučavanja fenomena čuda od djeteta (child prodigy), pokušavši objasniti zašto neka djeca mogu usvojiti vještine na razini odraslih. Došao je do zaključka, slično kao i Alice Flaherty, da važnu ulogu u kreativnosti ima kratkotrajna memorija, za koju je dobrim dijelom odgovoran gyrus hippocampus, ali da je ta memorija pod velikim utjecajem cerebelluma (u narodu poznatijeg kao mali mozak), koji je inače zadužen i za ravnotežu. Povratna sprega između radne memorije frontalnog režnja i cerebelluma omogućuje evaluaciju kreativnih ideja. Nadalje, potvrdio je da aha-efekt nastaje u frontalnom režnju. Tu je vezu nazvao HMOSAIC (Hierarchical Modular Selection and Identification for Control), a ona je odgovorna za uravnoteženost misli, emocija te kreativnih ideja u znanosti, sportu, umjetnosti i sl.

Nadovezujući se na priču o funkcioniranju mozga u kreativnih ljudi bitno je napomenuti i kreativnost tijekom REM faze spavanja. Naime, tada dolazi do povišene neurotransmiterske aktivnosti u temporalnim režnjevima, te do snižene u frontalnim režnjevima. Takav odnos aktivnosti, kao što smo već spomenuli, pogoduje kreativnom procesu. Poznavanje funkcioniranja mozga i zainteresiranost za vizualnu umjetnost potaknuli su engleskog neuroznanstvenika Semira Zekija da skuje termin neuroestetika. Neuroestetika se bavi proučavanjem lijepog na razini neurobiologije. Osnovu tih istraživanja čine radovi gestalt psihologa, kojima je osnivač bio već spomenuti Max Wertheimer.

Inteligencija, emocije i duševno zdravlje

U znanosti se dugo vjerovalo da su kreativnost i inteligencija povezani te da su dio istog psihičkog procesa. J. P. Guilford, koji se istaknuo psihometrijskim proučavanjem inteligencije i kreativnosti, otkrio je u korelativnim studijama u suradnji s grupom autora da su ta dva procesa nepovezana. E. P. Torrance postavio je hipotezu da je inteligencija nužan uvjet za kreativnost, ali ne i dovoljan, što je i logično s obzirom na to da kratkotrajna memorija ima veliku ulogu u inteligenciji i u kreativnom procesu.

U situacijama kada smo dobro raspoloženi – kreativnost je veća od onih kada smo loše raspoloženi. Alice M. Isen, profesorica na Cornellovom fakultetu za psihologiju, otkrila je tri načina na koje pozitivni afekti utječu na kognitivne aktivnosti. Prvi je razlog taj što pozitivno raspoloženje omogućuje dodatni kognitivni materijal – kako iz sjećanja, tako i iz okoline. Drugi je razlog što pozornost nije usmjerena na trenutni problem, nego je raspršena, a treći – što se spajaju asocijacije iz udaljenih kognitivnih područja koja inače ne bi bila povezana. S druge strane postoje i protudokazi, koji ukazuju na povezanost lošeg raspoloženja, pogotovo poremećaja raspoloženja, i povećane kreativnosti, ali su takvi znanstveni radovi u manjini.

Da bi se ustvrdilo kako su određeni mentalni poremećaji povezani s kreativnošću ne treba prekapati po svjetskoj povijesti umjetnosti i iz naftalina izvlačiti Van Gogha ili Hemingwaya, kad i mi imamo svoje konje za tu trku. Dovoljno je zaviriti u knjigu Umjetnici tamnog sjaja, hrvatskog neuropsihijatra i psihopatologa Dražena Neimarovića, koji je opisao čitav niz hrvatskih umjetnika koji su ostvarili neprocjenjiva djela naše kulture, a bili su ili duševno bolesni ili su patili od određenih poremećaja ponašanja. Kreativni proces najprije se povezivao s psihoticizmom, koji je jedan od temeljnih konstrukata ljudskog karaktera, a čine ga većim dijelom neugodnost prema drugima te impulzivnost. Obratite pozornost na to da se ta osobina mjeri pri zapošljavanju te da se budući zaposlenici kod kojih je ta osobina izražena zapošljavaju u mnogo manjoj mjeri nego ugodne i stabilne osobe. (Stariji čitatelji zacijelo će se sjetiti J. B. Štulića, a mlađi Bareta.) Nadalje, s kreativnošću je povezan i shizotipni poremećaj ličnosti, koji se može prepoznati i u prevelikoj osjetljivosti na kritiku, koji jako nalikuje na shizofreniju, ali su u tim slučajevima kognitivni deficiti manji. U shizotipnih ljudi pronađena je veća aktivnost u desnom frontalnom režnju nego u normalnih i onih oboljelih od shizofrenije. To im, dakako, omogućuje brže stvaranje novih asocijacija. Misli se da su među našim umjetnicima slikarica Slava Raškaj i književnik Vladimir Vidrić bolovali od tog poremećaja.

Unipolarni i bipolarni poremećaj ličnosti, poznatiji kao depresija te manična depresija, također se dovode u vezu s povećanom kreativnošću. Od naših poznatih slikara Josip Račić je bolovao od tog poremećaja. Ubio se u hotelskoj sobi u Parizu u dvadeset i četvrtoj godini, premda su ga dan prije vidjeli dobro raspoloženog.

Iako su slučajevi mentalnih bolesti doista česti kod umjetnika, ne treba pogrešno zaključiti da je kreativnost uzrok tim bolestima ili obrnuto; do tih poveznica došlo se ili studijama slučajeva ili korelativnim istraživanjima, a njima se ne mogu dokazati uzročno-posljedične veze, nego samo istovremeno pojavljivanje.

Kreativnost u socijalnom kontekstu

Da bi se vidjelo kako se u našoj tranzicijsko-provincijalnoj sredini cijene kreativni i inovativni ljudi ne treba ići po sajmovima izumitelja; dovoljno je pogledati životopise istaknutih umjetnika, živućih i pokojnih, te pogledati dozu arogancije kojom se prema njima odnose državna i korporativna administracija. Na taj način ne rade štetu samo kreativnim pojedincima nego i cjelokupnom društvu.

Oduvijek je postojao strah od novoga. Koristeći kreativne proizvode i usluge zanemarujemo tradicionalne norme i vrijednosti. Na taj način ne samo da se izaziva strah u gotovo tri četvrtine stanovništva tradicionalnog svjetonazora, nego se i centri moći boje za opstanak svojeg utjecaja. Prvi filtar konformnosti, kao najveće prepreke kreativnosti, jest obrazovni sustav. U njemu se ne potiče različitost i mladi ljudi svode se na zajednički nazivnik. Drugi najveći filtar je postupak zapošljavanja. Odjeli za zapošljavanje najradije unajmljuju ljude prosječne inteligencije, za koje odrede da su psihički stabilni te da se neće sukobljavati u mišljenjima. Te osobine ne idu ruku pod ruku s kreativnošću, čak i tada ka su umjetno poticane raznim brainstorminzima i delphi metodama. Kod nas je situacija još gora jer se ovdje ne potiče stvaralaštvo nego potrošnja. No nije svugdje tako.

Prema statistikama časopisa European Business, medijske kuće CNBC, u kreativnom sektoru zemalja EU-25 radi gotovo šest milijuna ljudi, odnosno više od tri posto zaposlenih. Na taj način doprinose proračunu više nego kemijska industrija, prerađivači plastike i gume. Uz to se očekuje rast u toj grani od četiri posto godišnje, i to u vrijeme gospodarske krize. Nadalje, gradovi poput Amsterdama, Beča i Kopenhagena odlučili su – uz podršku matičnih zemalja – investirati dodatni novac u prepoznavanje i razvoj kreativnih osoba.

Kod nas je situacija drugačija; ovdje se potiče fascinacija tuđom uvezenom kreativnošću te sve više nalikujemo Indijancima koji su za šaku šarenih pikula prodali Manhattan nizozemskim doseljenicima. Na taj je način i moguće da se za konzultantske usluge stranih nazovistručnjaka godišnje na državnoj razini plaća i do osamsto milijuna kuna. Povijest se ponavlja. Zašto je to tako? Čak i ako zanemarimo korupciju i prekomjerni uvoz uz proviziju, i političkom je laiku jasno da nešto ne valja u birokratskom sustavu – jer sustav bi trebao poduprijeti kreativnost, inovaciju i stvaranje novog. Zašto? Svaka organizacija, da bi opstala, treba njegovati tri načela. Prvo od njih je otvorenost i komunikacija s drugim organizacijama. Na taj način postoji pokretljivost ideja i dobara. U našem slučaju ta se pokretljivost zbiva uglavnom izvana prema unutra. Drugo načelo je unutarnja organizacija. Francuski inženjer Henry Fayol (1841.-1925.) postavio je temelje znanstvenog upravljanja i jedan je od najznačajnijih klasičnih teoretičara organizacije. Fayol ističe da je za uspješnu organizaciju ili društvo prijeko potrebna prije svega poštena plaća i zajednički interes prije osobnog. Čini se da u nas, uz rijetke izuzetke, nema ni jednog ni drugog. Treće načelo uspješnog društva je rast, jer se računa da i stagnacija znači propadanje. Prema Fayolu, potrebna je inicijativa da se nešto smisli, a zatim provede u djelo. Prošećete li Zagrebom, najprije ćete zamijetiti kopije stranih građevina – samo, naravno, manjih dimenzija. Dakle, samo se provodilo u djelo.

Miroslavu Krleži (1893.-1981.) jednom su prilikom otkazali izvođenje drame u HNK upravo na dan kad se trebala održati, a zatim su u dnevnim novinama napisali da je bila izuzetno loša. Revoltiran tim događajem, u pogovoru knjige Hrvatski bog Mars zapisao je: “Teško je pisati pjesme u sredini u kojoj je blato sivo, panonsko i bez dna.” Čini se da je bio u pravu.

Piše: Hrvoje Maleković