Ljeto je. Priobalna mjesta i gradovi su opet dobili na živosti i oči ponovno gledaju turiste svih boja i oblika dok istražuju njima nove uličice i trgove. Promatramo ih dok nagnuti promatraju menije te unutar skupine ili obitelji raspravljaju da li je ta konoba cijenovno okay i da li se tu isplati sjesti i popiti lijepu čašu vode ili uistinu omastiti brk ukusnom hobotnicom ispod peke. Iako, većina i dalje već oko pola sedam, sedam kupuje po kuglicu sladoleda po članu skupine da bi oko pola jedanaest već davno bili u krevetima apartmana.

Sve rjeđe viđamo, osim ako se baš ne zaputimo u neki pomodni klub, čin snubljenja lokalnih dečkiju i preplanulih Nijemica – nazovimo to bilateralnim susretima modernih homo sapiensa. Ili je to možda stvar prošlosti? Kada je taj ritual postao demode? Vrijede li i dalje nepisana pravila zavođenja turistkinja? Da li su i dalje stranci odličan ulov i prva stepenica k odlasku u nov život izvan granice države? Kako gledamo na turiste, te kako oni gledaju na nas? Da li se bitno promijenio odnos kultura ili se radi o nebitnim nijansama? Toliko pitanja, a tako malo vremena. Ha!

Ljetna menažerija

Nijemci su, kao nacija s najviše dolazaka i noćenja, 760.466/5.610.660, najbrojniji, a po broju legendarnih, nerijetko lovačkih priča u stopu ih prate Česi, odnosno Čehinje, a naši nam djedovi i očevi u trenucima nostalgije rado pričaju kako su (nadajmo se) prije upoznavanja bake/mame žarili i palili obalom slamajući strana srca. Tek je pokoja romansa doživjela trajniju verziju putem pisama i iza sebe ostavila sjećanje na duge plave uvojke.

S druge strane, mame i bake su samozatajne, a osvrt na zaboravljenu ljetnu romansu je rijedak, ako ne i nemoguć, tj. prije bi se ukazala Gospa nego što bi uspjeli iz njih izvući neki sočni detalj o Talijanu Giuseppeu koji im je šaptao euforične besmislice u desno uho tamo na žalu u ljeto ´75. U stvari, lijepo je misliti da su one romantične i ne žele narušavati idiličnu sliku oko emotivne povijesti koja veže njih i patrijarhe naših obitelji.

Sada pogledajmo oko sebe, tu na plaži, bacite oko na onu bučnu talijansku obitelj desno od vas, ili se radi o skupini prijatelja. Svi pričaju u isto vrijeme, a začudo se razumiju; obučeni su prema zadnjim modnim mainstream trendovima i dakako uniformirani, a gledamo li ih kao cjelinu, ne možemo ne priznati da podsjećaju na jato šarenih tropskih papiga. Dakako, ne zaboravimo količinu kozmetike koja ih okružuje… Opremljeni su bolje od lokalne parfumerije! Stavom su otvoreni i pristupačni i uvijek spremni za dobru zezanciju, a neće se libiti potrošiti i zadnji Euro u barovima i restoranima.

Malo dalje od njih nalaze se dvije mlade njemačke obitelji koje će biti toliko zgrožene bukom Talijana da će ili iz protesta otići dalje (što ovi neće ni primijetiti) ili će sasvim utihnuti da ćemo se pitati da li se možda radi o gluhonijemima. A pritom će sasvim smetnuti s uma koliko su vikali sinoć vraćajući se u sobe nakon vinske orgije u obližnjoj birtiji – pokažite im jednu bačvu i mislit će da su u konobi. Malčice su promijenili stil tijekom godina i suvereno izmijenili tradicionalnu švapsku turističku nošnju te iz čarapa u onim očajnim anatomskim sandalama uskočili u iste bosi! I puf, eto stila. Oni načelno jako paze gdje će sjesti i potrošiti novce kada je riječ o jelu, ali osam piva kasnije i alles ist gut, dakle sve prolazi – pa čak i taj obojeni etanol koji se prodaje pod crno vino. Osim modnog krika, prepoznajemo ih i po specifičnom ”kuhani rak” tenu.

Austrijanci i onaj jedan narod, naši bivši sunarodnjaci, koji bi i vlastitu mater prodao samo da se prikloni sjevernim susjedima… Ah da… Slovenci! E sad, oni su mješavina kako germanske, tako i slavenske krvi i tim se čudnim miš-mašem ne uklapaju nigdje. I jedni i drugi su vrlo aktivni i nerijetko ih na cestama viđamo (jao, mrsko li im je platiti autocestu! Trista hudičev!) s biciklima na krovovima auta ili kamp kućica. U večernjim izlascima tek će pokoji Austrijanac opušteno popiti piće, a Slovenac bi najradije da mu vlasnik kafića plati što je uopće došao i sjeo njemu u lokal. I da, u njihovim zajednicama svatko plaća svoje.

Vellika seoba Slavena

S druge strane (plaže) imamo slavenske narode. Tu ćemo se osrvnuti i sami na sebe nešto kasnije, kao šećer na kraju. Dakle, Slaveni se tijekom pakiranja za godišnje odmore spremaju kao da opet idu u veliku seobu. Kupuju se zalihe kobasica, sireva, majoneza i šunki, konzervirana hrana i pivo nestaju s polica kao da se bliži sudnji dan (što je za neke i točno sjetimo li se vijesti koje redovito i najčešće izvješćuju o Česima koji umiru duž obale Jadrana, nerijetko u bizarnim scenarijima), djeca se stavljaju na dijetu da bi im se smanjili maleni želuci tako da ne traže repete, a još je bolje ako neko od djece ima slabiji vid, a naočale su ”slučajno” ostale u apartmanu… ta u njega oči nisu veće od želuca!

U lokalnim supermarketima ih nećete vidjeti, ali će zato na terasama apartmana visjeti spomenute kobasice koje su sa sobom donijeli. Pitate se da li je to konceptualna umjetnost… Njih na plaži malo tko želi uz sebe jer oko njih se širi neki ustajali zrak post-komunističkog društva koje svojim odijevanjem i frizurama i dalje priziva daleku ´82., a opet se ne možete ne zapitati kako to da su oni ušli u taj EU prije nas. Dobro, Rumunje i Bugare, ponosite EU građane nećemo ni spomenuti. Ups, jesmo! Auuuuu! S druge strane, oni kad vide more ponašaju se k´o Nigerijci kada ugledaju snijeg ili Etiopljani kada ugledaju hranu… Mirakul kakav društvo nije vidjelo! A i ´ko će spašavat Čeha dok se utapa u plićaku il´ dok ga na štramacu nosi jugo put Italije…

Pa kako sad u more kad nije još prošlo ni pet minuta od tih pola sata koliko se treba čekat’ nakon ručka. Jadne njihove osiguravajuće kuće – sigurno su već dodali klauzulu o ljetovanju u Hrvatskoj. Prije nego pustimo sirote Čehe na umoru, ovaj… hmmm… miru… oni ipak kao i Slovaci djeluju iskonski sretno na moru pa ´ko smo mi da im branimo gušte. Zanimljivo je da vrlo rijetko baš te njihove susjede Slovake ne vidimo u sličnim nezgodama; ili se tu radi o više sreće nego pameti. Ne može se čovjek ne zapitati radi li se tu možda o genijalnoj i vrlo perfidnoj teoriji urote koju su iskovali Slovaci; spremni su čekati godinama da se tragičnim ljetovanjima smanji populacija Češke nakon čega će prostorom bivše Čehoslovačke dominirati veliki slovački mastermind. A možda nam je samo udarilo sunce u glavu…

Bosanci, kao nacija arapskih i slavenskih naroda na prvi mah podsjećaju na Talijane, ali samo po decibelima. Oni će s podsmjehom (i ruku na srce s punim pravom) gledati germane kako se guše u ćevapima i ražnjićima, a na plažu dolaze u hordama, nerijetko s tipičnim ”bauštela” tenom koji su zaradili na crno u Njemačkoj ili gdje drugdje, i neizostavnim lancem oko vrata ispod kojeg viri busen dlaka. U tom će se ansamblu i najstariji član obitelji kupati u moru kao da mu je prvi put.

Čista suprotnost Bosancima su Poljaci. Također vjerni posjetitelji obale su najblaže rečeno bljedunjavi. Nemaju stila, hrana koju su donijeli je siva i jednolična. Očito komuniciraju na nekoj višoj razini jer uvijek šute (radi li se o telepatiji ili su postigli viši stupanj prosvijetljenja kroz vjeru?) Bolje je držati se podalje njih. Slijede Ukrajinci, nacija čiji se broj dolazaka povećao posljednjih godina. Oni su temperamentni, pristupačni i zrače osobnošću. S naglaskom na ”zrače”. Doista, već pri samom pogledu na registraciju auta čovjek se zapita koliko je samo sati trebalo da se doputuje iz te daleke zemlje cestom, no to za njih nije problem – radijacija ih je ojačala, a u restoranima ćete ih rijetko vidjeti – uglavnom se hrane baterijama.

Rusi. Točka. Oni su jedinstveni. Do nedavno su bili na rubu egzistencije a sada dođu na ljetovanje i kao suvenire kupuju samo sitnice poput otoka, hotela i pokojeg vinograda ili maslinika. Samo nek’ se novci okreću. Oni troše najviše od svih i žive obrnuto proporcionalno od klasičnih samozatajnih bogataša.

Kolonijalizam, dekadencija i gulikože

Ono nešto Britanaca što i dolazi bi bilo bolje da ostaju kod kuće jer se baš prave Englezi. Crvenokošci poput Švaba, šetaju k´o da je cijeli svijet njihov i jednako su grozni i naporni poput Francuza koji stalno nešto izvoljevaju, a ne bi se drznuli naučit’ pokoju lokalnu riječ ili frazu ni da im život ovisi o tome. Ne bi ti uzeli sobu bez a/c uređaja… Koja dekadencija… Još samo da ih sve hranimo kolačima!

Ameri nisu ništa bolji. Nouvelle age kolonijalisti živčane ako trgovine ne rade non-stop u kojima bi oni potrošili… pa ništa osim poda koji bi izlizali muvanjem bez da kupe išta jer eto, sve je tako skupo u staroj jezgri atraktivnog mjestašca. Ne daj Bože da nema njima poznatog lanca brze prehrane u blizini jer odmah će domaćine smatrat poganima. I brate mili kako su tek glasni dok šetaju ulicom.Hrvati, naši, mi… Šećer na kraju. Tijekom ljetnih mjeseci svi smo jedna velika sretna obitelj (osim tijekom nogometnih utakmica sjevera i juga ili kada počnu lamentiranja o gospodarsko-političkim temama). Zovemo prijatelje ili kolege s posla s kojima smo tijekom godine na pristojnoj distanci, a taman par tjedana pred more uhvati nas želja za druženjem i kao pa taman smo ionako mislili proć’ magistralom kroz mjesto gdje neki od tih ljudi imaju kuću pa ćemo svratit’ na kavu, čitaj: ručak, vikend koji traje tjedan dana i sl.

Oni drugi koji ne uspiju nikog iscimat’ za boravak očajnički će zvati zaboravljenu obitelj ili će se pržiti na gradskom asfaltu i tješiti se da je moglo biti i gore, a preplanule povratnike s obale koji žive na visokoj nozi gledati će kao državnog neprijatelja br. 1. Trošit ćemo isključivo u supermarketima s najpovoljnijim cijenama, a restorani nas neće vidjeti jer oni su rezervirani za bogate i dokone strance. Cijene ćemo držati koliko toliko razumnima ako vidimo da je riječ o sunarodnjacima, a strance ćemo automatski oderati do kože. Na plažama ćemo se redovito ponašati kao da smo svaki kamen sami postavljali i nitko nam neće smjeti zauzeti mjesto, a ako se i usudi, otjerat ćemo ga postavljanjem ručnika tik uz njihove i glasno ćemo pričati – ipak je tako lijepa i tako naša ova mala država. A oni nek’ plate i ne moraju ni doć’.

Ajmo sad malo ozbiljno…

Čovječanstvo je u osnovi subjektivno te itekako sklono stereotipiziranju svega što mu je strano. Isprepleteno strahom od novoga, ljudi, a naročito oni koji ne putuju i sami često ili žive u manjim sredinama doživljavaju veći broj posjetitelja, dakle tijekom turističke sezone, na podsvjesnoj razini, kao prijetnju. Prvi oblik obrane je baš to podsmjehivanje protkano predrasudama učenim kroz medije. A upravo to moramo ako ne promijeniti, onda barem zakopati ispod velikog osmijeha, jer zapitajmo se koliki je broj tih turista koji su na kraju ostali ovdje. A kamoli promijenili išta od naše autohtone kulture i baštine – osim onoga što smo sami dozvolili da se promijeni.

Isto kao što mi odemo jednom godišnje na skijanje te spakiramo lonce sarmi, kobasica, čušpajza, alkohola i nosimo u Kronplatz ili negdje u Sloveniju, tako spakirani i oni dolaze k nama na ljetovanje. Zašto smo onda licemjerni – jer neće potrošiti u našim supermarketima i na tržnicama? Ne leži tu samo ključ u uštedi novaca, već i u tome da želimo, tj. moramo ponijeti i nešto što će nas bar psihološki vezati uz dom koji smo na tih tjedan dana ostavili iza sebe. Dakle, ti turisti nisu sirotinjska bagra koja se samo došla okupati i osunčati; to su većinom visokoobrazovani ljudi poput nas samih, a razlika je u tome da su oni u stanju zaraditi te uštediti dovoljno da si mogu jednom godišnje priuštiti odlazak u drugu zemlju na tjedan ili dva za cijelu obitelj.

Jasno je da je turizam glavna industrija Hrvatske i da ćemo se svi u gabaritima vlastite sposobnosti truditi pomoći turistima. Zato je krajnje vrijeme da mi, vlasnici države s najljepšim morem, ravnicama i prirodnim bogatstvima na svijetu počnemo te ljude smatrati gostima, odnosno turistima koji su na kratko došli upoznati našu kulturu i osjetiti par excellence gostoprimstvo. Nikako ih ne smijemo smatrati strancima, s onog drugog, negativnog aspekta definicije te riječi, jer ako jednom dođu i osjete se dobrodošlima (i to ne samo na plakatima uz cestu) onda će se vratiti opet i opet i opet; a to znači profit i dakle omogućava nama samima prosperitet i vlastita putovanja te upoznavanje kultura i zemalja. Ako ništa drugo, već i onaj trivijalni, a opet važan društveni dio života cvjetati će kroz nova poznanstva, uspomene i pokoju ljetnu romansu.

Da li smo se ikada zapitali kako nas doživljavaju stranci ili patimo od nacionalnog patološkog narcisizma; kakva je reputacija Hrvatske i Hrvata u u svijetu. Potrudimo se da nas vlastitim ponašanjem, što privatnim, što poslovnim smatraju onakvima kakvima se i sami smatramo.