U magazinu Plan B broj 12, a to je bilo u rujnu 2008. godine odabrali smo puno više najboljeg, a puno manje najgoreg s domaće novinarske scene. Vjerovali ili ne, imali smo izvrsnih projekata – da li oni i danas zaslužuju dobiti palac gore, procijenit ćete sami

Tarot-majstorica, koja je željela ostati anonimna, tvrdi da su karte pokazale da će Gotovčevi još dugo ostati zajedno. 24 sata

“Spacey me napao i okrao”, naslovnica Jutarnjeg, 29. kolovoza

“Bez uha” (zec bez uha na slici), naslovnica 24 sata, 17. kolovoza

“Ja, bolan, raja traže veselo.
Ko će slušat tuđu muku?” Ibro Dirka, Zabranjeno pušenje

Ako je suditi po danim naslovima i citatima, budućnost dnevnih novina (i televizije) u Hrvatskoj bit će zabavna! Možda nikada nećemo imati Woodwarda, Bernsteina ni Keitha Olbermanna (zasigurno nećemo imati ni Jona Stewarta ni Stephena Colberta), ali barem ćemo se nasmijati kad u lokalnom kafiću prelistamo novine. Tu (pokazujemo na vrat) nas režite ako se uskoro ne pojavi domaća inačica Weekly World News novina: Elvis viđen u Lici, NLO nad Poljudom, Ron Brown sletio u Dubrovnik… – o, pa ovo potonje se već dogodilo, a Weekly World News leži u svim dnevnim novinama, pa nema potrebe za još jednima.
Još su stari Grci shvatili da si sretniji ako manje znaš, pa je valjda za opću sreću nacije takav zaokret prema poglupljivanju sadržaja dobar: ovom ozbiljnom ionako više nitko ne vjeruje. Čemu ga onda forsirati?

Imaju li domaće novine plan b za budućnost – teško je reći. Sigurno je ipak da nitko ne zna što donosi sutra; možda čak i novine po mjeri zahtjevnijih čitatelja, koji mogu preživjeti i nekoliko dana (!) bez informacija o domaćem polu-celebrity-svijetu.

Promjene!
Nema sumnje, u prošlih dvadesetak godina hrvatski mediji drastično su se promijenili. Nove tehnologije, nova izdanja, novi mediji, novi vlasnici, nove zvijezde, nova publika. Ali ipak, neke stvari ostale su iste: stare navike, stare manipulacije, stara podložnost. Neki plaču za vremenima kada glavne vijesti nisu bili obiteljsko klanje u Zagorju ili Simona Gotovac, nego nesvrstani i stabilizacija. Tada su se mediji pravili da su ozbiljni, publika se pravila ozbiljna, a današnji mediji jedino traže da ih se – uzima ozbiljno. Tada prevelikog izbora nije bilo, a gotovo da ga – unatoč krcatim kioscima, zagušenim TV-ekranima i neobuhvatljivim internetom – nema ni danas. Trebamo li žaliti za prošlim vremenima ili možda žaliti zbog ovih? Trebamo li biti sretni zbog napretka ili zapomagati što svaki napredak nije prosperitet?

Prisjetimo se prijelomnih trenutaka hrvatskog novinarstva. Možda iz njih nešto naučimo – i iz onih dobrih i iz onih loših.

Tabloidizacija (↓)

Kažu da je od Globusa i Slobodnog tjednika sve krenulo. Uglavnom po zlu. Još od čuvene naslovnice tabloidnog Globusa s naslovom “Tenkovi JNA kreću na Zagreb” krenulo je laganje, podvaljivanje, huškanje. Slobodni tjednik nagazio je gas do daske: kontakti s tajnim službama i političkim frakcijama, kopanje po smeću, odrađivanje poslova. Marinko Božić bio je medijski tajkun dok za Ninu Pavića u Globusu nitko još nije ni čuo. Od Božića su mnogi učili dok je po hrvatskoj medijskoj ravnici sijao novinarske uzdanice. Njegovih metoda rado se svi odriču, ali potajno ih se još uvijek pridržavaju. U ona ratna vremena, kad su prljavi igrali prljavo, Slobodni tjednik postavljao je standarde: popisivanje Srba po hrvatskim gradovima, plasiranje obavještajnih laži, huškanje i uzbunjivanje, otvoreno laganje, pa čak i ono o pogubljenjima u Glavaševu Osijeku. Pod Božićevim skutima stasala su mnoga novinarska imena, od kojih su neka obilježila novinarstvo u idućih dvadeset godina.

Jutarnji list (↑)
Kažu da je Jutarnji list promijenio hrvatsko novinarstvo. Možda je to istina. Ako ništa drugo, razdrmao ga je. Pod ravnanjem Tomislava Wrussa postavio je standarde koje su svi slijedili: novi pogled na događaje, novu prezentaciju, novi raspored rubrika, nove sadržaje, novu žestinu. I danas, kao i prije deset godina, Jutarnji diktira tempo, premda nikad nije prešao nakladu Večernjeg lista. Hrvatsko novinarstvo prije i nakon Jutarnjeg lista moglo bi se otprilike usporediti s hrvatskim medijima prije i nakon Globusa i ST-a.

Week report (↑)
Zinka Bardić, Silvija Šeparović i Nataša Magdalenić Bez Crtice Bantić, u najcrnjem su tuđmanizmu proizvodile vjerojatno najutjecajniji politički show u cjelokupnoj hrvatskoj krugovalnoj historiji. Na trenutke psihodeličan, na trenutke urnebesno smiješan, ali uvijek neustrašivo hrabar, Week Report je svake subote razotkrivao pozadinu naše zbilje, a njihovi džinglovi (“We shall never surrender”, kaže Kennedy, na što se nadovezuje Tuđman sa: “I budite sigurni da ćemo u tome uspjeti!”) – antologija su domaćeg humora. Nakon što su Zinka, Silva i Nataša otišle svaka na svoju stranu, Week Report se nepovratno ugasio i preselio u zabran nostalgije. Neka mu je vječna slava i hvala!

Vlast protiv medija (↓)
One novinare koje nije uspjela kupiti, Tuđmanova vlast pokušala je zastrašiti, uništiti, onesposobiti. Druga polovica devedesetih obilježena je tisućama sudskih tužbi protiv novinara, otvarane su stotine policijskih i obavještajnih dosjea, redakcije su prisluškivane, novinari praćeni. Vlada je tužila Davora Butkovića, regrutiran je Viktor Ivančić, Feral je dobio porez na šund. Srećom za mnoge, naročito nezavisne medije, bilo je to zlatno doba inozemnih donacija, na kojima su opet mnogi izgradili privatna carstva. Uglavnom, bilo je to zlatno doba za novinare: Tuđman je bio nepresušno vrelo inspiracije, strane donacije slijevale su se potocima, gomilali su se heroji i mučenici, publika je nalazila zadovoljštinu i ispušni ventil u buntovnim tiskovinama. Eto, možda zvuči paradoksalno, ali u to mračno medijsko doba dobro su živjeli i tlačitelji i tlačeni. Svatko je znao svoju poziciju, publika se mogla orijentirati, svatko se napajao iz svog financijskog izvora. Politički klanovi imali su svoje medije preko kojih su ratovali, i svoje novinare koji su odrađivali poslove. Bila je to sjajna – što bi se reklo – sinergija.

Knjige uz novine (↑/↓)
Pomalo paradoksalno, u zemlji očaranoj mentalnim ništavilom, Nino Pavić, rodonačelnik tabloidnog žanra, odjednom je odlučio naciji prodati – pamet. Pokrenuo je akciju “knjige uz novine” i tako izazvao gotovo shizofrenu reakciju: narod je u isto vrijeme gutao reality showove i gomilao knjige na metre, od Dostojevskog do Faulknera. Odjednom su svi morali imati krcate police knjigama, od kojih možda nijednu nisu pročitali, ali napokon smo dočekali da i u ovoj zemlji knjiga postane stav prestiža. Knjige su kasnije prerasle u DVD-ove, kiosci u multimedijske robne kuće, ali pamet nas nije dugo držala. Jer, došla su 24 sata.

24 sata (↑/↓)

Nije li, zapravo, nevjerojatno da je društvo koje se otimalo za lektiru na kioscima – tako svesrdno prihvatilo novinice čiji tekstualni opseg stane u četiri SMS-a? Nije, naravno. Kao i prije devedesetih, mi smo se jednostavno željeli malo praviti pametni. Kao što nismo kupovali knjige da ih čitamo, nego da ih imamo, tako ni novine nismo kupovali zbog čitanja, nego – gledanja. Sve je, zapravo, trebalo sličiti na televiziju: isprazno, površno, vizualno atraktivno, brzo, kratko i jeftino. 24 sata prepolovile su cijenu i sadržaj i udvostručile nakladu u odnosu na konkurenciju. 24 sata možda su zabile zadnji čavao u novinarski lijes koji je prije deset godina iskrojio Jutarnji list; ali ako ništa drugo, barem se nisu sramile toga što jesu. Niti su se prodavale kao nešto što nisu.

Besplatne novine (↓)
Pad naklade pokušavao se zaustaviti besplatnim novinama. Ali trik nije upalio. Hrvatska je ušla u antologiju kao tek druga od stotinjak zemalja – u kojoj Metro nije uspio. Dakle, nije bila stvar u lovi. Fora je u tome da naš čovjek ne cijeni ono što ne mora platiti. Makar malo. Pukanićev besplatni ZG News spasio se suradnjom s lokalnim vlastima, Metro se ugasio čim je istekao sponzorski ugovor s Konzumom, a ostali su na vrijeme odustali.

Monitor.hr (↑)
Prvi pravi internetski portal u nas, pokrenut 1997. godine, dugo je bio centralno mjesto domaćeg nam weba. Pionirski pothvat Željka Anderlona utro je put svim ostalim portalima, od kojih su većinu pokrenule jake&moćne korporacije. Sam Monitor.hr, to smo mu često zamjerali, još je uvijek u istom dizajnu – koji je danas, u vrijeme bloga i jednog dugačkog skrola, ponovno in. Jedno je vrijeme izlazio i kao magazin, ali to nije dugo trajalo; u to vrijeme internet je još uvijek kod većeg dijela čitalačke publike izazivao upitnik nad glavama. Sam Monitor.hr odigrao je značajnu ulogu u razvoju weba s obzirom na to da je – prvi.

Arkzin (↑)
Magazin koji smo uvrstili u najvažnija hrvatska pop-kulturna događanja u nultom broju Plana B – desetljećima je bio ispred svog vremena. Pokrenut je kao fanzin 1991. godine, a 1993. počinje izlaziti kao magazin. Izlazio je i 1999., ali nije poživio.

Radio 1 (↑)
Jedna jako draga prijateljica tulila je poput tuljana kad su onomad Stojedinici vratili dozvolu za koncesiju: ne zato što je, nedajbože, zagovarala neslobodu medija, nego zato što se oslobođeni 101 naselio na frekvenciju vlastitog djeteta, politikom neopterećenog Radija 1, koji je u godinu-dvije postojanja doživio kultni status među zagrebačkom studentarijom zahvaljujući sjajnoj glazbi i još boljim voditeljima. Osobno, njezine suze bile su mi uvreda: kvragu, kako možeš biti takva, to je tek običan glazbeni radio, a Stojedinica je kultni medij generacijama slobodnomislećih Zagrepčana i dotepenaca. No jako, jako skoro – pridružio sam joj se u boli. Definitivno, preživio je krivi radio!

Hit depo (↑/↓)
Nostalgičari još uvijek uzdišu za Hit depoom, iako ovaj posve komercijalan projekt ni u danima najveće slave nije znao dosegnuti više od nekoliko postotaka gledanosti. Dapače, zadnjih godina emitiranja njegovo se gledateljstvo mjerilo jedva u stotinama. Ova posve proizvoljna top-lista, lišena ikakve relevantnosti, ipak je bio jedini HTV-ov proizvod namijenjen MTV generaciji, i svaka mu čast na tome, no s vremenom se pretvorio u internu sprdačinu autora Peze, redatelja Sokolića i voditelja Hameda i Danijele. Sudeći pak po nostalgičnim žalopojkama koje svako malo osvanu u domaćim tiskovinama, dalo bi se zaključiti da je Hit depo bio gledaniji od Dnevnika i Big Brothera zajedno. Mo’š mislit.

Nomad (↑)

Iako se bavio popularnom kulturom u širem smislu, Nomad se prvenstveno proslavio kao glazbeni magazin. I to ne bilo kakav: radikalno subjektivni pristup kritici (zbog kojega je često doživljavan kao fanzin u magazinskom ruhu) i obožavanje “pičkastih” britanskih bendova à la Suede i Manic Street Preachers stavili su ga u direktnu opoziciju spram suhoparno-mačističkog diskursa ine domaće rock-kritike. Nomadovci su se stoga često, i bez rukavica, kačili sa Zlatkom Gallom i njemu sličnima, ali i s brojnim “fiju briju” bendovima (urbana legenda veli da su vlastoručno uništili karijeru Kojota), pa čak i samim čitateljima (odgovor na jedno pismo: “J**i si mater, kao što to i inače radiš”). Kroz tridesetak brojeva izašlih između 1998. i 2001. svoja su pera brusila imena poput Zorana Lazića i Velimira Grgića, a premda je sa svojim ležernim, zajebantskim stilom pisanja bio svojevrsna preteča “Klika” i srodnih frajerskih magazina, Nomad za razliku od njih nije podcjenjivao inteligenciju svojih čitatelja (ma koliko im često je*ao mater).

Glorija (↑/↓)
Kako smo postajali svijet, tako su hrvatski mediji počeli stavljati ženu tamo gdje joj je mjesto. U toj podjeli tema, ženu su zapale dvije stvari: seks i šoping. Ne nužno tim redoslijedom. Golema većina ženskih časopisa koncentrirala se na te dvije teme, na milijun varijacija seksualnih poza (kako zadovoljiti sebe, muškarca, ljubavnika, ljubavnicu, gdje, koliko puta…) i na milijardu varijanti šopinga (proljetni, ljetni, jutarnji, večernji, cipele, haljine, torbe, parfemi…). Nakon Glorije, prvog i najtiražnijeg ženskog tjednika, ništa više nije isto.

Prosvjed za Radio 101 (↑)
Trebao je to biti početak kraja političke i tajkunske kontrole medija. Legendarna bitka za Stojedinicu – bila su to herojska vremena, ali nažalost, ta pobjeda nije puno toga promijenila. Istina, izbacila je neke skrivene igrače na površinu, poslužila narodu da ispuše svoje frustracije, ali tamo gdje se Stojedinica obranila – pali su mnogi drugi. Zapravo, nikada poslije, kao ni prije toga, javnost nije ustala za svoj ugroženi medij. Cinizam je prevladao.

Big Brother (↓)
Doba koalicijske vlasti bilo je ujedno i posljednje zlatno doba političkih medija. Međusobne svađe vladajućih partnera, garnirane desničarskom pobunom, bježanjem generala, Draženom Budišom i tko zna čime još, zapravo su bile posljednji trzaji “političkih tabloida” iz devedesetih. U prvom redu, počeo je faliti Tuđman. Svijet medija nije bio isti bez njega. Trebalo je izmisliti nešto novo. Reality show bio je odgovor. Uvođenjem Big Brothera postali smo svijet. Gotovo je bilo s političarima, teškim temama, velikim problemima. Valjalo se okrenuti tuđim životima, anonimcima, bio je to eskapizam u svojoj srži. Dan-danas Račanovoj vlasti zamjera se što je dopustila ulazak RTL-a. Bio je to poraz dobrog ukusa, koji se slomio pod navalom Big Brothera, Mijenjanja žene i drugog šunda. Ali koga briga! RTL je očarao neku novu publiku, novine su lešinarile na zvijezdama Big Brothera, zahuktala se propagandna mašinerija i više nije bilo natrag. Sad su svi mogli biti zvijezde. Jasno, u vlak koji gazi sve pred sobom ukrcala se i čitava kolonija analitičara, psihologa, kritičara – koji su izgradili reputaciju na proučavanju ničega. Ulaskom RTL-a na hrvatsko televizijsko tržište otpočela je mahnita potjera za publikom od 18 do 40. Nažalost, nije se radilo o godinama starosti, već o kvocijentu inteligencije.

Godine nove (↑)
Magazin Godine nove (izdavač Konzor) nije bilo glasilo svoga vremena ni svoga prostora. On je bio baš suprotno od toga. Kao da je dolazio iz budućnosti, odande kamo tek idemo. Prvi frontman Godina novih, Robert Perišić, okupio je ponajbolje od mladog, hrabrog, urbanog i kreativnog što je siva, postratna Hrvatska tada imala. Budućnosni, sofisticirani dizajn 17 brojeva tog kvartalnika obilježilo je svojom hrabrošću i modernošću drugu polovicu devedesetih. Istekom dvadesetog stoljeća istekao je i pijesak iz Godina novih. Umrle su kad su se ostvarile, kad su došle te nove godine. Nosimo ih u srcu, čast i hvala im.

Penthouse i Cathouse (↑/↓)
Hrvatsko je izdanje popularnog američkog seksi magazina Penthouse u nas lansirano u dva navrata. Pokušaj Denisa Kuljiša dogodio se sredinom 1998., no Playboy je dotad već zavladao tržištem, pa je prvi Penthouse potrajao – jedan broj. Penthouse Ire Tigermann, lansiran krajem 2000., izlazio je znatno dulje. Nakon tri godine Tigrica ga je zamijenila vulgarnijim Cathouseom, časopisom sasvim prikladnog slogana “pornografija za narod”. Uz to je na nesvakidašnji način povezala njegovo tiskano i internetsko izdanje.

Radio Student (↑)
Prva a nažalost i jedina studentska radijska postaja u Hrvatskoj osnovana je u sklopu zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti. S emitiranjem je počela u studenome 1996. godine. Ovaj je nekomercijalni radio osobito važan zbog naglašene edukativne komponente, budući da služi kao nastavno sredstvo u svrhu modernizacije studija novinarstva. Premda je riječ o lokalnoj postaji, streamove Radija Studenta možete slušati i na internetu te putem 3G/UMTS mobitela, pa ćete u najboljoj glazbi u zemlji (i šire) uživati gdje god se nalazili.

Index.hr (↑)
Prvi nezavisni portal, iza kojega nije stajala lova Iskona ili T-Coma, važan je za razvoj hrvatske web scene jer je njegov pokretač, Matija Babić, pokazao kako se i na internetu i od interneta lijepo može živjeti i zarađivati. Nije da smo sretni onime što sadržajem nudi, no Babić kaže da je to ono po čemu se najviše klika, pa i portal ide smjerom najposjećenijega na hr-webu. Kakav god sadržaj bio, sviđao nam se ili ne, Index cijenimo jer je otvorio vrata svim drugim domaćim internet-poduzetnicima, što zasigurno nije bio lak posao.

Direkt (↑)

Unatoč tome što je dosad barem sedamdesetak puta promijenio termin i dinamiku emitiranja, Direkt je preživio sve programske sheme. Jedino istinsko, autentično remek-djelo koje se u zadnjih dvadesetak godina emitiralo na domaćim televizijama, ovo čedo vunderkinda Nebojše Slijepčevića i male ali probrane ekipice iz produkcijske kuće Fade In, tako je nadživjelo i Tuđmana i Slobu i Aliju i Račana, na radost svoga malenog ali zagriženog kruga poklonika. Gotovo da nema teme koja se iole tiče mladih a da u Direktu nije bila obrađena, i to kvalitetnije i profesionalnije od svih fenomenoloških TV-magazina koji su se nasumično palili i gasili – a da nikada nisu uhvatili duh vremena. Neposredan, topao i lišen svakog preseravanja, Direkt nam ostaje poput nade za boljim sutra, za svijetom u kojem neće carevati Simona ni Modni Mačak, nego neki dobri, dragi ljudi.

Scarface (↑)
Tradiciju pomaknutih političkih proizvoda Radija 101 danas nastavlja Scarface – put do slave, tjednik koji u svakoj emisiji analizira životne putove aktualnih političkih zvijezda, zvjezdica i repatica kroz komentare njihove rodbine, šulkolega, prijatelja i neprijatelja. Iako ni približno ne dostiže domete Week Reporta ili čak Aktualnog 101 (za neupućene, riječ je o centralnoj informativnoj emisiji, dakle Dnevniku Radija 101) u njegovim boljim danima, Scarface je poput BBC-jevih dokumentaraca: čak i kad nije odveć zanimljiv, on je jamstvo kvalitete. Zato i danas, jednako kao i prije deset godina, ponedjeljak ostaje dan za Scarface.

Forum 21 (↓)
Imajući u vidu taštinu televizijskih novinara, teško je bilo očekivati da će se oni iznenada početi boriti za principe i profesiju, umjesto za svoje lice na ekranu. Tako je otprilike bilo s Forumom 21. Grupa “nepodobnih” TV-novinara, potpomognutih čak i ravnateljem HTV-a Mirkom Galićem, organizirala se u borbi za slobodnu Hrvatsku televiziju. Naravno da je nisu oslobodili, ali su barem – nekako po uzoru na veterane prosvjeda za Radio 101 – izborili svoj herojski status u javnosti. Odnosno, pripremili teren za vodeće pozicije, iščekujući “oslobođenje” 2000. godine. Tako je i bilo. Nakon promjene vlasti, vodeći “forumaši” pograbili su se za fotelje, a Forum 21 ostavili dežurnim luzerima poput Drage Pilsela i Luke Mitrovića. Revolucija inače jede svoju djecu. Kod nas ih rađa.

Paljenje i gašenje Ferala (↑/↓)
Nismo zaboravili Feral. Samo smo čekali pravi trenutak da ga spomenemo. Nije to bio dan kad je pokrenut na razvalinama Slobodne Dalmacije, ni kad je bio na vrhuncu, ni kad je izgubio Tuđmana, a time i smisao, ni kad ga je povratkom HDZ-a na vlast ponovno dobio. Već trenutak kad je – izdahnuo. Feral su palili, zabranjivali, oporezivali, osuđivali, pljuvali, gazili, bojkotirali, obmanjivali, da bi na kraju za njegovo gašenje bili krivi oni koji ga nisu znali (a ni htjeli) održati. I nitko drugi. Priča o njegovu propadanju gotovo je dulja o priči o njegovu usponu. Nagađanja o nestanku stotina tisuća eura stranih donacija još uvijek su obavijena tajnom, kao što će misterijem ostati činjenica zbog čega nitko od domaćih ili stranih kupaca nije kupio Feral. Ostat će upisano da Feral nisu ugasili ni Tuđman, ni Sanader ni Nino Pavić, nego Viktor Ivančić i Heni Erceg. A zbog čega nitko za njim nije pustio suzu – ipak više govori o njima nego o ljudima kojima je bio namijenjen.

Blog.hr (↑)

Američki san u Hrvatskoj! To vam je, čitatelji dragi, Blog.hr. Pokrenuli su ga Dario Markuš i Željko Anderlon 2004., a zatim ga 2007. prodali za 700 tisuća dolara NovojTV. I njima smo štošta zamjerali – od senzacionalističkih vijesti i blog-afera do “jeftine” uredničke koncepcije, koja je na kraju, kako to u nas biva, privukla publiku na ovaj servis. No kad sve to stavimo na stranu, korisnici su, a to je najvažnije, s Blog.hr-om dobili platformu kroz koju će se kreativno izraziti i promijeniti ne samo internet-scenu nego i novinarski svijet. Hura, hura za to!

Dva u devet i Nedjeljom u dva (↑)
Talk show Romana Bolkovića početkom ’90-ih – barem u dosegu lokalnih televizija – popularizirao je sučeljavanje provokativnog voditelja i “ozbiljnog” aktualnog gosta. No kako je svakog gosta tri dana dosta, tako je i isprva zanimljiva emisija potonula u zaborav. Primat u ovoj formi u Hrvatskoj 21. stoljeća ne drže “Misli 21. stoljeća” nego Aleksandar Stanković – taman nakon nedjeljnog ručka. Stankoviću i ekipi je, naime, pošlo za rukom stvoriti solidan TV-proizvod i godinama održavati njegovu kvalitetu na – za domaće uvjete – razmjerno visokoj razini. Naj-gost 2008. – Bobi Marotti.

Feral Music (↑)
Mjesečnik u “režiji” redakcije Ferala, orijentiran ponajprije na praćenje glazbenih zbivanja u zemlji i inozemstvu. Ukupno tri (3) objavljena broja osrednje kakvoće nakratko su prekinula prevladavajuću sušu na hrvatskome tržištu takvih tiskovina. Feral Music je ponajprije vrijedan pamćenja zbog duhovite krilatice “magazin za urbanu gerilu”, kao i zbog prave bure koju je kod dežurnih dušobrižnika izazvao njegov provokativni promotivni džamboplakat na kojem seksi opatica s podvezicom demonstrira svoje umijeće “vitlanja” gitarom.

Pola ure kulture (↑)
Šarmantna i diskretna pojava Branke Kamenski vratila je relevantnost u praćenje kulture na Hrvatskoj televiziji i iznjedrila snažne novinarske osobnosti poput sveprisutnog Dražena Ilinčića (i njegovog kufera Pere!) ili pak nešto manje popularne ali uvijek originalne i razorno duhovite Jelene Jindre. Istina, Branka Kamenski jest najbolja prijateljica Hloverke Novak-Srzić i samim time ne bi nam smjela biti uzor, no njezinih pola sata tjedno oaza su uljuđenosti na nehumanom HTV-u, a već je to jako, jako mnogo. Respect.

Na rubu znanosti (↑)
Od 2002. godine svaki geek koji drži do sebe ponedjeljkom je gledao Na rubu znanosti, autora Krešimira Mišaka. Misteriji svih vrsta bili su tu zastupljeni, a među gostima našao se i pokoji celebrity, poput Davida Ickea. Kultna emisija dogurala je do šeste sezone; trenutačno se na HRT2 vrte reprize, a mi se nadamo sedmoj sezoni.

Heroina (↑)

Priznajemo, kroz maglu se sjećamo Heroine, nešto bolje Heroine Nove, a ulazak u podrumsku prašinu nije dao neke rezultate. Prvi broj prve Heroine iz 1990. godine mogli ste kupiti na Aukcije.hr (nađe se tamo svakakvih starih magazina i novina), a radilo se o glazbenom magazinu većeg formata kroz koji su prodefilirali mnogi danas zaboravljeni bendovi, ali i oni koji još uvijek djeluju. Od “prvih”, rado se sjećamo i Hollywooda, prvog filmskog magazina, kao i NET-a, magazina malog formata koji je izlazio u devedesetima, kada je internet bio potpuna nepoznanica.

Banka (↑)
Za domaći medijski prostor važna je i 1997. godina, kada se pojavila Banka – prvi hrvatski poslovni mjesečnik koji je nakon dolaska Željka Ivankovića na čelo izrastao iz internog glasila Zagrebačke banke u punokrvni mjesečni pregled stanja na domaćem, regionalnom i svjetskom gospodarstvu. Njegovi sljedbenici bili su Poslovni tjednik i prve dnevne poslovne novine, Dnevnik, koji je izdavala EPH. U međuvremenu je Dnevnik prerastao u Poslovni dnevnik i iz ruku Štefa Andrašića prešao u Styrijin tabor, a pojavili su se Business.hr, koji beskompromisno secira svaki pa i najmanji problem i nepravilnost u javnom i privatnom sektoru, te Lider.

Informatički magazini (↑)
Informatički trio – Bug, VIDI i PC Chip – već 15 godina informatički opismenjuju hrvatsku naciju, ali i sve regionalne zemlje. Najuspješniji među njima, Bug, ujedno je i izdavač Entera, koji o osnovama informatike educira najmlađe korisnike, dok je drugo izdanje Buga, Mrežu, namijenio najzahtjevnijima. Budući da se tematikom izdižu iz uobičajene dnevne kaljuže, a i industrija kojom se bave bilježi samo zvjezdane trenutke, sva tri magazina pronašla su svoje mjesto na tržištu.

Za one koji žele znati više

Internet je prepun kvalitetnih web odredišta na kojima je moguće čitati o novim trendovima u novinarstvu.

www.editorsweblog.org
www.martinstabe.com/blog/
www.onlinejournalismblog.com
www.journalism.co.uk
www.poynter.org
www.newsdesigner.com/blog/
www.journalism.org
www.editorandpublisher.com
www.naa.org
www.journerdism.com

Inovacije i noviteti u novinama i na news siteovima

Građansko novinarstvo – javljanje građana-novinara s lica mjesta uzelo je maha, a kvaliteta i način na koji se to radi razlikuju se od novina do novina, odnosno od države do države.

Prvo internet! – mnoga tiskana izdanja prihvatila su filozofiju po kojoj se jake teme ne čuvaju za tiskano izdanje, nego se objavljuju na internetu, dijelom i stoga da ih konkurencija ne pretekne.

Integracija mapa – jedna od zanimljivijih pojava svakako je integracija Googleovih mapa na news siteove, no širu primjenu tek trebamo vidjeti.

Širenje po društvenim mrežama – New York Times (i Plan B :)) na Facebooku obavještava(ju) čitatelje što je novo, koje su najčitanije teme i ne traže od čitatelja da dolazi do njih, nego oni stižu k njima.

Interaktivne grafike – skoknite na New York Times (ponovno oni!), odjel Multimedije, i uživajte. Tako se to radi.

Podijelite s drugima – pošaljite članak na Digg, Reddit, Facebook, Yahoo Buzz, i podijelite sa svijetom

Posebni odjeli – primjerice Wiredov How-To Wiki. Jednostavno i genijalno. I upleće čitatelja u stvaranje sadržaja.

Blogovi – novinari pišu blogove, komentiraju članke sa čitateljima, raspravljaju i druže se, briju po Twitteru, a uz članak se nalazi e-mail na koji im možete pisati.

Tekst su pisali: Tomislav Klauški, Teo Tarabarić, Tonći Kožul, Matko Žurić, Stela Jelinčić, Ana Penović i Boris Ličina Borja.