Koje vam prve asocijacije padaju na pamet kada netko spomene znanstvenu fantastiku? Gotovo sigurno će to biti svijet budućnosti, svemirska putovanja, roboti, izvanzemaljci, tehnologija koja još ne postoji… Nije ni čudo s obzirom na to da su to teme kojima su se tijekom povijesti SF-a najviše bavili žanrovski pisci i filmaši. U srži znanstvene fantastike oduvijek je bilo zamišljanje budućnosti i dalekih svjetova, pri čemu možda i nije nužno točno predvidjeti budući svijet koliko postaviti izmaštanu pozornicu i jasna pravila, te promišljati kako bi se ljudska vrsta ponašala u situacijama i okruženjima koja (još) ne postoje.

Međutim, u literarnim žanrovskim krugovima posljednjih godina pojavio se malo drukčiji trend – znanstveno-fantastični scenariji sve češće se odvijaju u sadašnjosti ili vrlo bliskoj budućnosti. Pritom nije riječ o podžanru alternativne stvarnosti (barem ne izričito) ili možda pričama o izvanzemaljskim invazijama koje se događaju upravo sad negdje u Americi (to je ipak nešto čemu je više sklon Hollywood). Ne, riječ je o nečemu što se naziva – nowpunk! Cijelu stvar zakuhali su pisci koji su nekad pisali cyberpunk – podžanr SF-a koji je žario i palio davnih 1980-ih, a zahvaljujući kojem su se u popularnoj kulturi raširili pojmovi poput kiborga, cyberspacea ili virtualne stvarnosti.

Nowpunk je izraz koji postoji manje od 10 godina, a izmislio ga je pisac Bruce Sterling kako bi žanrovski definirao svoj roman iz 2004. godine Zenith Angle. Sterlingovo djelo odvija se u suvremeno doba, u Americi nakon napada 11. rujna, a radnja se vrti oko hakera, cyber-špijunaže i tajnih vladinih projekata. Izmišljanje novog podžanra vjerojatno je imalo i svojih marketinških razloga jer se Zenith Angle sasvim lako mogao izgubiti u moru romana s predznakom tehno-trilera. Međutim, Sterling i ostali nowpunkeri opisuju suvremeni svijet koji je doživio digitalnu revoluciju tako da čitatelju djeluje neobično i začudno, odnosno kao znanstvena fantastika.

Sterling je možda dao nowpunku ime, ali njegov poznatiji kolega William Gibson počeo ga je pisati mrvicu ranije. Autor kultnoga Neuromancera objavio je 2003. godine roman Pattern Recognition, koji također sadašnjost opisuje kroz prizmu SF-a, a u razmaku od četiri, odnosno tri godine objavljeni su labavo povezani nastavci Spook Country i Zero History.

Drugi dio trilogije pojavio se nedavno i u domaćem prijevodu pod naslovom Zemlja špijuna, premda je pomalo nejasno zašto izdavač nije krenuo po redu, bez obzira na to što se svaki roman u trilogiji može čitati zasebno. Već nakon čitanja prvih nekoliko stranica Zemlje špijuna iznenađuje koliko je Gibsonov svijet istodobno – stran i poznat. Gibson opisuje tehnologiju koja već neko vrijeme postoji u stvarnosti, ali kako konstantno stavlja naglasak na njezinu sveprisutnost i utjecaj na likove, cijelo djelo odiše istinskom SF atmosferom. Glavni junaci pritom se u nekoliko navrata čak susreću s virtualnom stvarnošću (ali u obliku koji je danas vjerojatno izvediv), čime roman na trenutke postaje čisti cyberpunk.

Što nam na kraju govori pojava nowpunka? Možda da se stvarnost pretvorila u zanimljiviji SF od SF-a? Ništa čudno s obzirom na to da živimo u svijetu u kojem su gotovo sve informacije dostupne na jedan klik ili touch, a ljudi imaju na raspolaganju bezbroj načina za brzu i trenutnu komunikaciju. Zamislite samo da opisujete Facebook, iPhone ili možda najnoviji tehnološki hit 3D printer nekome tko je proveo 15 godina na pustom otoku. Sigurno bi vam rekao da čitate previše znanstvene fantastike.