Trčao sam i prije. U Georgiji (SAD), na plažama Normandije, razrušenom Staljingradu, napuštenom Pripjatu, neucrtanom otoku Mikronezije, moskovskom metrou – strastveni gameri će prepoznati lokacije: Call of Duty, Medal of Honor, S.T.A.L.K.E.R., Far Cry, Metro 2033. Upravo to su i bile moje najčešće lokacije za rekreaciju – akcijske igre! Doduše, biciklirao sam dosta ni ne pomišljajući na trčanje, koje mi se uvijek činilo dosadnim. Ne trebam ni govoriti kako sam, poput mnogih, na škole trčanja prijezirno odmahivao rukom, pitajući se zašto tako nešto uopće postoji. Sve dok nas Ona, kako to već u životu biva, nije upisala u jednu.

Škola trčanja

Tri puta tjedno na zagrebačkom nasipu, sa sto drugih sudionika podijeljenih u skupine od najbržih prema najsporijima, trebali smo trčati bez obzira na vremenske uvjete. Nakon mjesec dana škole koja te priprema za polumaraton, shvatiš da bez prave opreme za trčanje nema dalje. Potrebne su ti dobre tenisice, majica, kapa protiv kiše, čarape za trčanje i sve ostalo što postoji. I postoji s razlogom, jer je u pravoj opremi doista lakše i ugodnije trčati. I sve je jednako važno, naučiš putem. Da, i čarape, majica pogotovo, a da ne govorim o tenisicama. Već sam na drugima, a trčim tek 7-8 mjeseci! Sama škola je postepena – trčiš jako malo, pa sve više i sve duže rute. Ono što me iznenadilo je relativno brz napredak od trčim četiri minute u komadu i samo što nisam umro do pogledaj kako je lako pretrčati pet kilometara.

Za razliku od teretane u koju sam išao neko vrijeme, u kojoj mišići nisu brzo narasli, a ja dobio pločice, trčanje je bilo brz uspjeh. Ne samo da osjećaš napredak već ga vidiš na konkretnim rezultatima. I počinješ ga voljeti.

Ozljeda

Koljena su me ubijala tijekom prvih treninga, i to dovoljno da počnem razmišljati o odustajanju, ali ozljeda je došla s druge strane. Previše zimskog trčanja po betonu, u prosincu me maklo sa staze. Nakon posljednjih deset kilometara trebala mi je štaka za hodanje i jedan duži odmor. Polumaraton za koji sam trenirao sa školom definitivno je otpao, a s ozljedom nekako i sama škola trčanja. Za ljude koji se poput mene sportom počnu baviti u četrdesetoj ovakva situacija nije neuobičajena niti neočekivana. Sve mi je to, upravo kako sam vam napisao, rekao prijatelj, vrhunski liječnik specijaliziran za sportske ozljede. Također mi je rekao kako nije nemoguće da otrčim polumaraton za nekoliko mjeseci.

Nova nada

Za proljetni put u New York znali smo dovoljno dugo – planirali smo ga dok je tečaj dolara još uvijek bio nizak, a život lijep. Povod je bio promocija diplome Njezina najmlađeg brata, ali smo u međuvremenu, kad već idemo, iskopali još jedan – Brooklyn Half, polumaraton u njujorškom Brooklynu! U trenutku kada sam plaćao 80 dolara za sudjelovanje, a to je bilo sredinom siječnja, debelo u ozljedi, nisam imao pojma hoću li trčati ili ne, ali nisam htio riskirati. Sve su prijavnice otišle u jednom danu! Kupio sam je putem New York Road Runnersa, koji organiziraju sve utrke po New Yorku i imaju dugu i respektabilnu trkačku tradiciju. Nedugo nakon što sam se prijavio, kupio sam nove tenisice i otišao trčati na traku. Trebala mi je mekana podloga kako bih se polako vratio u formu bez opasnosti od ozljede.

Plan treninga

Spomenuti New York Road Runnersi nedugo nakon prve kupovine ponudili su i drugu – plan treninga za 30 dolara. Amerikancima inače treba skinuti kapu za prodaju, vrlo su dobri u tome. Uspjeli su mi i to prodati premda ima mnogo besplatnih opcija, ali svidjela mi se ideja da me ”treniraju” upravo oni. Prema tom planu do utrke sam trebao pretrčati 300 kilometara u deset tjedana, a treninzi su bili četiri puta tjedno. Školu sam u potpunosti odbacio, napunio iPod do vrha, i krenuo! Subotom sam imao duge rute, koje su se povećavale svakoga tjedna (6,4 km – 8 km – 9,7 km – 11,3 km – 13,4 km – 16,3 km – 18,4 km) da bi tijekom posljednja dva tjedna intenzitet pao kako se ne bih umorio prije same utrke. Između dugih ruta imao sam normalna trčanja, tempo, fartlek i sve ostale treninge za koje dotad nikada nisam čuo. Dok sam trenirao, bio sam štreberski temeljit s informiranjem. Na Facebooku sam lajkao sve magazine koji imaju veze s trčanjem, pretplatio se na newslettere, pročitao sve e-knjige. Znao sam prepreke, tajne, 22 stvari na koje trebam paziti, kako izbjeći ozljede, proučio sam stazu na Google Street Viewu, čitao kako je trčati po kiši, suncu, koliko vode piti, kako i kada…

Kako bih spriječio ozljedu, veći dio treninga odradio sam u teretani na traci. Ipak, znao sam da me čeka izlazak u prirodu i da, kako mi je i prijatelj trkač rekao, nije isto trčati na traci i vani. Na dugim rutama, koje sam trčao u Maksimiru (gdje je prekrasno trčati), Ona je bila moja trenerica, vozila se uz mene biciklom, davala mi podršku i vodu, bodrila da ustrajem. Kada sam trčao 13,4 kilometara, bilo je katastrofalno teško! Umirao sam već nakon devetog! A zašto? Jer nisam poslušao najčešći savjet koji vam daju kada trčite duge rute – ne krećite prebrzo. Čuvajte energiju za poslije! Nijedan trening nisam propustio, samo sam jedan utorak zamijenio za srijedu. Sve sam otrčao, štreberski kako i piše u planu treninga!

Ona mi je kupila ostatak opreme za rođendan, a najvažniji komad bio je sat za trčanje. Sat koji će mi pokazati kojim tempom trčim te mi pomoći da me ne ponese masa i da ne požurim. Kako sam čitao i kako savjetuju, polumaraton se trči u tri faze: prvih 11 kilometara je konverzacijski tempo (dakle da možete normalno razgovarati), od 11. do 18. kilometra potrebno je ubrzati na tempo koji je malo više od vaše ”sretne zone”, dok posljednje kilometre ide finale, kada trčite još bržim tempom!

Brooklyn

Preparty, na kojem smo trebali pokupiti startni broj, majicu za trčanje i još nekoliko potrepština, dogodio se u četvrtak 14. svibnja na jednom od dokova Brooklyn Heightsa, koji je i inače najljepši dio New Yorka – gleda na Brooklyn Bridge i Manhattan i ima prekrasnu šetnicu. Sama podjela brojeva događaj je za sebe – sviralo je nekoliko bendova, točilo se više vrsta ukusnih ale piva i bilo je još kojekakvih atrakcija. Mogli ste predvidjeti koliko ćete trčati, uzeti šalabahter koji stavite na ruku ovisno o vremenu koje želite otrčati, a mogli ste kupiti i dodatnu opremu, jer nje nikad dosta! Nekoliko sati proveli smo uživajući i družeći se s njujorškim prijateljima trkačima. Organizacija je toliko impresivna i sudjeluje toliko volontera da sve funkcionira bez greške. Tijekom tog tjedna hranio sam se prema posebnom programu (carbo loading). Ponedjeljak i utorak jeo sam meso i povrće – nevjerojatno je kako brzo ogladniš kada nema krumpira, riže i sličnih sastojaka na koje sam prešao u srijedu. Do subote sam se punio ugljikohidratima premda se nisam striktno pridržavao zacrtanog plana i nisam bio prevelik štreber. Ipak, za samu utrku pripremio sam dvije energetske čokoladice, a pojeo sam jednu – pola na 9. i pola na 17. kilometru. Inače, preporučuju i gelove za trčanje – probao sam ih na treninzima i nisu mi se svidjeli. Zapravo bih najradije trčao na prirodnom gorivu, bez ikakve pomoći sa strane.

#AirbnbBKHalf preparty /w @ruskakruska

A video posted by Boris Licina (@borislicina) on May 15, 2015 at 2:01am PDT

Airbnb Brooklyn Half

Trčalo se u dva vala, a ja sam prema startnom broju bio u onom prvom koji je kretao u 7 sati. Nismo bili daleko od starta, nekoliko stanica podzemne, ali nismo htjeli riskirati. Naručili smo taksi u 6 ispred zgrade. Koji nije došao. Ljubazna Amerikanka posudila nam je telefon pa smo otkrili da je zbog polumaratona sve zatvoreno i jednostavno ne mogu proći do nas. Jurimo na podzemnu u kojoj su svi vagoni krcati trkačima! Trčalo je 26 482 ljudi! Ali u gradu koji dnevno preveze podzemnom 2,2 milijuna ljudi, koji godišnje posjeti 56 milijuna turista i u kojemu samo u Brooklynu i Queensu živi više ljudi nego u Hrvatskoj, to nije nimalo čudno. Nakon prolaska sigurnosne kontrole (sve je odlično osigurano i nema šale), s otprilike 10 tisuća ljudi čekam da krenemo. Dok netko pjeva američku himnu, kako je već običaj kod njih prije sportskih natjecanja, uključujem GPS na satu i čekam da proradi kako bih ležerno otrčao predviđenim tempom. To se naravno ne događa jer impresivan broj ljudi stoji pored mene s istim ili sličnim satovima, pametnim telefonima i pokušava uloviti GPS.

Tek nakon što sam otrčao prvih nekoliko stotina metara, sat se uključio. Nisam previše paničario jer znam otprilike svoj konverzacijski tempo i dovoljno matematike da s običnim satom izračunam koliko trčim. Osim toga, moj šalabahter s miljama na ruci bio je dodatna pomoć. No ništa od toga nije bilo potrebno jer je sat proradio. I tako sam krenuo trčati svoj prvi polumaraton.

Osim glazbenika koji vas tu i tamo dočekuju, svako malo uz stazu stoje volonteri koji vas bodre s ostatkom publike. Čak smo imali i profesionalne navijačice i navijače (tzv. cheerleadersice), ali i hrpu amatera navijača sa smiješnim ili personaliziranim natpisima (Trči kao da ti je baterija na 1%) i sl. I oni i profesionalci iznimno su nabrijani na podršku u najpozitivnijem mogućem smislu, pa su kao takvi uistinu dobra motivacija kada treba dodatno pogurati. Staza nas je vodila oko Prospect Parka, Ocean Avenueom do Coney Islanda, gdje je završila na popularnoj drvenoj šetnici (na kojoj su završili i Ratnici podzemlja). Opustio sam se negdje na petom kilometru kada sam vidio da ljudi šeću, zastajkuju, idu pomalo… U tom trenutku sam se ponovno sjetio da želim samo otrčati, bez obzira na vrijeme.

I uspio sam se držati svog plana – prvih 11 kilometara tempo je bio 7:30-7:40, od 11. do 18. km 7:20-7:00, a od 18. do 21. km 6:40. Konačno vrijeme bilo je 2:34:55, a prošlo mi je toliko brzo, jer sam toliko uživao, da na kraju ni sam nisam mogao vjerovati.

#AirbnbBKHalf party #domacice 🙂

A video posted by Boris Licina (@borislicina) on May 16, 2015 at 10:26am PDT

Posljednji kilometar bio je izrazito emotivan – nakon toliko trčanja, treniranja, pripremanja i odricanja uspio sam u svome naumu. Sljedeći je na redu Zagrebački polumaraton s manje trkača, ali više prijatelja. Do tada, uživancija u Maksimiru! 🙂