Da nisu imali ove, vjerojatno bi svoje evergreene odsvirali na nekim drugim instrumentima, ali ovako su upravo ovi komadi drveta i nešto elektronike ton po ton gradili zapadnjačku kulturu tijekom dvadesetog stoljeća.

Alat zanata, čarobni sastojak, izvor inspiracije ili pak frustracije, statusni simbol, revolucionarni izum. Svaki od ovih instrumenata u znalačkim je rukama, osim pjesama koje su postale klasici, donio nešto novo svijetu glazbe, ali i ostavio trag u popularnoj kulturi. Pročitajte kako se, nošena ovim spravicama, razvijala glazba u vremenu kada je bila najvažniji i daleko najzabavniji masovni medij.

Gibson ES-150

Gitara Gibson ES-150 postavila je temelje “električne revolucije”. Bila je to prva električna gitara koja je doživjela značajniji komercijalni uspjeh. ES stoji za Electric Spanish (ES-150 je tzv. Spanish-style električna gitara – izgledom gotovo jednaka španjolskoj tj. klasičnoj gitari), a 150 označava cijenu koja je u vrijeme izlaska gitare na tržište iznosila oko 150 američkih dolara (u paketu s pojačalom i gitarskim kabelom). Gitara je krenula u proizvodnju 1936., a popularizirao ju je džez-gitarist Charlie Christian oko 1939. godine.

Dok je gitara prije bila uglavnom prateći instrument u džez-glazbi, ES-150 svojim je elektromagnetom (eng. pickup) omogućila gitaristima da budu glasniji od ostatka džez-ansambla te tako preuzmu vodeću ulogu u džez i swing aranžmanima.

Charlie Christian: Swing To Bop (1941.)

Hammond orgulje

Dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća bile su zlatno doba džeza i swinga. Tu su glazbu često izvodili tzv. big band-sastavi (od 12 do 25 članova: 5 saksofona, 4 trube, 4 trombona, ritam-sekcija, gitaristi, basist, klavirist). Godine 1934. Laurens Hammond prijavio je patent za electrical musical instrument koji danas znamo pod nazivom “Hammond organ”. Džez i swing glazbenici ubrzo su uvidjeli kako bogat zvuk Hammond orgulja može zamijeniti veći dio masovnog big band-orkestra, omogućujući sastavima da imaju manji broj članova te tako srežu troškove i imaju više gaža.

Hammond orgulje prvotno su bile namijenjene crkvama, kao jeftinija alternativa pravim orguljama. Godine 1916. Laurens Hammond dobio je diplomu iz strojarstva i počeo eksperimentirati s raznim izumima (sat na navijanje, 3D naočale, stol za bridž). Međutim, 1930-ih svijet pogađa Velika depresija i njegovi dotadašnji izumi prestaju mu donositi novac, stoga je profit morao potražiti s izumima u drugim poljima. Za 15 dolara kupio je rabljeni klavir i spojio ga s električnim alternatorom koji je proizvodio zvuk (eng. tonewheel). Kako bi uštedio, na instrument je montirao 25 umjesto standardne 32 pedale. Prema proračunima, do 1966. Hammond orgulje nalazile su se u oko 50 tisuća crkava.

Oglašavanje ovog instrumenta u početku nije bilo usmjereno prema glazbenicima jer Hammond na tom tržištu nije vidio zaradu. Zaista, “orguljaški puristi” bili su kritični prema Hammond orguljama jer su im tonovi bili “prečisti”, za razliku od tradicionalnih orgulja čije su cijevi proizvodile male varijacije u visini tona, što im je davalo draž. S druge strane, džez-glazbenici nisu u tome vidjeli problem te su prigrlili Hammond orgulje zbog njihove relativno male veličine i bogatoga zvuka.

Jimmy Smith: Walk On The Wild Side (1962.)

Među prvim kupcima Hammond orgulja bili su Henry Ford, Eleanor Roosevelt i George Gershwin. Zvuk Hammond orgulja nije nestao opadanjem popularnosti džeza i swinga, već su ga preuzeli glazbenici koji su godinama poslije svirali tradicionalni rhythm and blues, rock, reggae i progresivni rock (jedan od najpoznatijih primjera je Jon Lorde čiji je zvuk Hammond orgulja, inspiriran Walk On The Wild Side Jimmyja Smitha, obilježio rad grupe Deep Purple).

Prepoznatljivi Hammond zvuk dominira uspješnicom Gimme Some Lovin’ (u originalnoj verziji The Spencer Davis Group):

Hammond orgulje možete čuti i u ovoj izvedbi No Woman No Cry (Bob Marley and the Wailers) u Lyceum Theatreu u Londonu:

Fender Telecaster

Hammond orgulje dovele su do prerasporeda članova u glazbenom sastavu, a ES-150 omogućila je gitaristima da dođu u prvi plan. Ove su promjene rezultirale novim trendovima u popularnoj glazbi: pada popularnost džeza, a publiku sve više zanimaju dinamičniji žanrovi kao što su rockabilly, country, folk i blues. Sve ovo (i još ponešto) spojit će Elvis Presley, a preuzeti i razviti Beatlesi, no za to će im prvo trebati prava električna gitara.

Elektroakustični hibrid ES-150 potaknuo je mnoge gitariste da na svoje klasične gitare montiraju elektromagnet (pickup) i spoje ih na pojačalo kako bi zvučale glasnije. Osim glasnoće, veće razlike u zvuku između klasične gitare i klasične gitare spojene na pojačalo nije bilo, niti je ikome prioritet prilikom prelaska na “električnu gitaru” bila razlika u tonu instrumenta. To je 1950. promijenio Leo Fender svojim Telecasterom.

Za razliku od dotadašnjih gitara, Fender je svoje električne gitare proizvodio u dijelovima, po principu klasične manufakture, radi brže proizvodnje i lakše zamjene oštećenih dijelova. Za razliku od Gibsonovih gitara čiji su vratovi zalijepljeni za tijelo, Telecasterov se vrat za tijelo pričvršćuje vijcima. Gitare Fender izrađivale su se iz različitih vrsta drveta i imale drukčiji dizajn elektronike od Gibsona, što je rezultiralo posebnim Telecaster tonom: ovisno o odabiru pickupa, Tele proizvodi vrlo prepoznatljiv twang, svijetao i oštar, ili pak mekši, topliji bluesy zvuk. Telecasterov dizajn otvorio je gitaristima nove kreativne mogućnosti, poput dugačkog sustaina i “mikrofonije” (eng. feedback, odnosno microphonic feedback).

Izvorno ime gitare bilo je Broadcaster, no kompanija Gretsch (danas u vlasništvu Fendera) zaprijetila je tužbom zbog prevelike sličnosti naziva novog Fenderova modela i njihova zaštitnog znaka linije Broadkaster. Fender je kao novi igrač na tržištu bio primoran popustiti i preimenovati svoju novu gitaru, a za inspiraciju mu je poslužio novi medij u usponu – televizija. Gitare proizvedene u razdoblju od trenutka zabrane korištenja imena Broadcaster do pronalaženja alternative u imenu Telecaster danas se popularno nazivaju Nocasteri.

Fleksibilnost, izdržljivost, funkcionalni, modularni dizajn i pravi električni zvuk učinili su Telecaster prvim izborom session-glazbenika, a ubrzo su i pop-zvijezde poželjele iskušati moćni, prodorni zvuk električne gitare pred velikom publikom. George Harrison je na snimanju albuma Let It Be koristio vlastiti custom Telecaster, a Keith Richards na svom je Micawber Telecasteru smislio brojne riffove koji su postali klasici. Premda se uglavnom mogao vidjeti s modelom Les Paul ili dvovratim SG-jem, gitarsku solažu na Stairway To Heaven Jimmy Page odsvirao je na Telecasteru (koji je bio poklon Jeffa Becka). Bruce Springsteen i Joe Strummer jedni su od gitarista koji su tijekom cijele karijere ostali vjerni Telecasteru.

Joe Strummer u spotu za Rock The Casbah “svira” svoj crni Telecaster na kojemu je naljepnica s natpisom Ignore Alien Orders:

Karakteristični Telecaster twang dobro se čuje na solaži Queenove Crazy Little Thing Called Love – napisao ju je Freddie Mercury 1979. u čast Elvisu Presleyu koristeći jedina četiri gitarska akorda koja je znao (poznata je priča da je ovaj hit napisao u deset minuta – u kupaonici!), a odsvirao Brian May na Telecasteru što mu ga je za tu priliku posudio bubnjar benda Roger Taylor:

Gibson Les Paul

Pritisnut konkurencijom iz Fendera, Gibson kreće u potragu za svojom solid-body gitarom (ES-150 je, kao i svaka klasična gitara, tzv. hollow-body, gitara šupljeg tijela). Našao ju je 1952. u suradnji s džez-gitaristom Lesom Paulom, modificirajući jedan od njegovih prototipa električne gitare i ponudivši ga široj javnosti pod imenom poznatoga glazbenika. Uz gore navedene razlike, Gibsonov Les Paul imao je nešto tradicionalniji izgled od Telecastera, oblikom je bliži klasičnoj gitari i svojem modelu ES-150. Među ljubiteljima gitara vode se prepirke oko zasluga samoga Lesa Paula za razvoj gitare koja danas nosi njegovo ime, no sigurno je da je nepopravljivi showman Les tražio da u ponudi bude model zlatne boje, ne samo da svjetluca na pozornici već i kako bi se naglasilo da je riječ o vrhunskom proizvodu. Les Paul se mogao kupiti i u drugim kombinacijama boja, karakteristične su tzv. flame maple i quilt maple varijante, za razliku od gitara Fender koje su bile jednobojne, u bojama nalik onima za automobile.

Međutim, krajem pedesetih slabi zanimanje za ovaj model. Težak, skup, zastarjeloga i dosadnoga dizajna gubi tržišnu bitku sa Stratocasterom, novim Fenderovim modelom. Godine 1961. Gibson radi redizajn svog starog modela bez znanja Lesa Paula, predstavljajući lakši, moderniji, privlačniji SG (Solid Guitar). No već 1964. Les Paul se lagano vraća na scenu u rukama Keitha Richardsa i, godinu dana poslije, Erica Claptona. S vremenom se sve više gitarista odlučivalo za model Les Paul iz kasnih pedesetih, među kojima i Jeff Beck, Mick Taylor te Jimmy Page, koji su ovoj gitari osigurali kultni status.

Eric Clapton svoj je primjerak gitare Les Paul darovao Georgeu Harrisonu koji mu je dao ime Lucy, a na njoj je odsvirana While My Guitar Gently Weeps (ali nije je svirao Harrison, nego Clapton) – u ovoj pjesmi možete čuti i Hammond orgulje:

Jimmy Page i njegov Number One, Sunburst Les Paul iz 1959.:

Fender Stratocaster

Kao što je spomenuto u odlomku o Lesu Paulu, sredinom pedesetih na tržištu se pojavljuje Fenderov model Stratocaster koji je s godinama postao ikona pop-kulture i priskrbio si titulu najprepoznatljivijeg (i najimitiranijeg) modela električne gitare u povijesti.

Jedan od prvih gitarista koji su koristili Stratocaster bio je Buddy Holly.

Široka ponuda boja u kojima je dolazio Strat učinio ga je popularnim među surf rockerima (The Beach Boys), ali oni nisu jedini koji su rano posegnuli za novim Fenderovim modelom. Jedan od pionira bio je i Hank Marvin, koji je toliko popularizirao zvuk ove gitare da su je mnogi, uključujući Beatlese, namjerno izbjegavali (ali i oni su poslije koristili Stratocaster na Help! i Rubber Soul).

Hank Marvin (The Shadows): Apache

Pod utjecajem Buddyja Hollyja, Hanka Marvina i Buddyja Guya našao se i Eric Clapton koji je, nakon što je 1968. darovao Harrisonu njegovu Lucy, 1969. počeo koristiti Stratocastere i više nije prestao, postavši jedan od najvećih Fenderovih ambasadora.

Stratocaster je stekao popularnost zahvaljujući prepoznatljivom izgledu, ali i zvuku. Dok je Telecaster obično imao dva pickupa, Stratocaster ih ima tri, što gitaristu omogućuje odabir između pet različitih zvukova. Poslije mu je dodana i tremolo-ručica za još kreativnih mogućnosti, a dizajnom se razlikovao od Telecastera svojim glatkim i zaobljenim konturama s udubljenjem na gornjem dijelu stražnje strane (“mjesto za pivski trbuh”) i nagibom s prednje, za ugodniji položaj ruke prilikom sviranja.

Kao gitarista koji je tijekom karijere koristio obje gitare, Erica Claptona često pitaju da presudi u vječnoj borbi giganata – koja je bolja, Les Paul ili Stratocaster? Bez puno dileme Clapton se odlučuje za Strat, odajući priznanje Leu Fenderu riječima: “Ne može bolje od Stratocastera”.

Popis gitarista koji sviraju isključivo Fender Stratocaster vrvi velikim imenima: David Gilmour, Jeff Beck, Mark Knopfler, Eddie Van Halen, Stevie Ray Vaughan, Yngwie J. Malmsteen, Ritchie Blackmore, Richie Sambora, John Mayer, a ne bi bilo uredu preskočiti ni Jimija Hendrixa iako ju je svirao naopako.

The Jimi Hendrix Experience: Foxy Lady (live 1968.)

Način na koji je ljevoruki Hendrix svirao svoj Stratocaster namijenjen dešnjacima imao je presudni značaj za njegov prepoznatljiv zvuk i čestu uporabu tzv. Hendrix akorda: s obzirom na to da je gitaru svirao okrenutu naopako, palcem je mogao zahvatiti najviše žice i tako svirati akorde koji imaju džezerski prizvuk, ali na Jimijevu distorziranom Stratu zvuče sasvim drukčije.

Mnogi tvrde da je Hendrix najveći instrumentalist u povijesti rock-glazbe – njegovo sviračko umijeće proširilo je granice mogućnosti električne gitare u razmjerima koje nitko dotad nije mogao ni zamisliti. Za stvaranje svog psihodeličnog zvuka izvlačio je maksimum iz instrumenta, ali i upotpunjavao te umnožavao njegove mogućnosti dodatnom opremom. Hendrix umire 1970., a godina koja slijedi donosi nagovještaj nove revolucije – prvi mikroprocesor.