Svi mi imamo svoje guilty pleasures, ali nerado ih otkrivamo svijetu oko sebe. Nekoliko hrabrih članova našeg redakcijskog tima odlučilo se na odvažan korak i javno priznati svoje pop-kulturne “grešne užitke”. Nadamo se da nas nećete osuđivati, ipak je blagdansko doba i vrijeme praštanja.

Trebam dnevnu dozu ničega na YouTubeu

“Guilty pleasure pretpostavlja da nam je nešto jako fora, ali da se toga možda trebamo sramiti. Kako sam osoba koja odnedavno vodi filozofiju #nofilter života, tako su moji samo pleasures, bez guilty. Apsolutno ne znam zašto, ali obožavam gledati videoblogove poznatih YouTubera. Ako ste upoznati s tom sadržajnom formom, onda vam je jasno da tu nema baš previše sadržaja te da je to uglavnom potpuno besmisleno i trivijalno. Međutim, iz nekog razloga se iz dana u dan kačim na YouTube kako bih pogledala svoju dnevnu dozu ničega. Drugi moj “grijeh” je Željko Bebek. Čovjek s glasom i brčinom ima pjesme koje se ne libim pjevati čak i kad nisu nečiji svatovi. Kao i za prošli, ni ovaj ne mogu objasniti. Treći je Humans of Tumblr na Facebooku koji zauzima moj cijeli news feed. Vjerujem da to dovoljno govori o mojoj ljubavi prema toj stranici.” 

– Ana Milas, najveći Bebekov fan

Ne postoji život bez televizije 

“Ne osjećam se krivom oko ničega što volim, pa ću pitanje preformulirati u ‘stvari koje me vesele, ali me zbog njih osuđuju i neka moja nepopularna mišljenja’. Pa krećemo: ne razumijem kako netko može živjeti bez televizije, volim kičaste rock balade osamdesetih, mislim da je serija Seks i grad super (i bolja od Djevojaka), zakačim se za svaki američki reality show na koji naletim, najčešći program koji gledam je TLC, mislim da je prvi dio Sumrak sage dobar film, žao mi je što u srednjoj nisam slušala više rapa, mislim da je Dawson’s Creek prvih par sezona bio baš dobra serija i svaki put kad čujem pjesmu iz uvodne špice se raznježim, veselim se novoj sezoni Gilmorica, volim američke sitcomove iz devedesetih, volim gledati američki wrestling, iskreno žalim što Backstreet Boyse nisam vidjela uživo, bila sam (i to entuzijastično) na nekoliko koncerata bendova koji bi se mogli kategorizirati kao “screamo”, Nicki Minaj i Cher su mi vrlo realni životni uzori… Mogla bih ovako do sutra.”

– Nikolina Bogdanović, kraljica (ispred) TV ekrana

I loši filmovi su filmovi, zar ne?

“Priznajem, često gledam loše filmove i (pre)često uživam u njima. Drvena gluma, promašena priča, nategnuti dijalozi, kič, pulp, camp... Nema problema, dokle god je zabavno, gledljivo je. U prijevodu to znači da mogu više puta pogledati filmove koje su svi kritičari sasjekli ili imaju ocjenu na IMDb-u nižu od pet, a posebnu “ljubav” gajim prema skupim holivudskim spektaklima koji su potpuno krahirali na kino-blagajnama. Batman i Robin, Fantastična četvorka, Pikseli, Jupiter u usponu samo su neki od nesretnih filmova koje je kritika sasjekla, a publika izbjegavala u širokom luku – a koje mogu gledati bez problema, neke od njih čak i više puta. Naravno, sasvim mi je jasno kako nije riječ o bogzna kako kvalitetnim uratcima, ali smatram da imaju jednu specifičnu zabavnu crtu i ne mislim da zaslužuju opći hejt koji ih prati. Uostalom, filmofili dobro znaju da je takvim (ne)djelima ponekad suđen kultni status.“

– Tomislav Hrastovčak, filmofil bez kriterija

Gladijatori i vikinzi ovoga svijeta, ujedinite se!

“Moj guilty pleasure su povijesni avanturistički filmovi i serije. Zapravo, ne toliko filmovi i serije koliko glumci u njima. Zapravo ne sami glumci, nego likovi. Bez serija i filmova. Samo njihove slike. Onako, u prirodnom elementu, golišavih prsa, s dugim kosama i sjekirama. Kad se Russell Crowe pojavio u Gladijatoru radnju filma sam nekim čudom uspjela pratiti, no svi ostali likovi iz povijesnih spektakala nakon toga postali su samo slike, bez imena i scenarija. Nije uopće bitno je li radnja zanimljiva i napeta, ima li scenografija smisla, odgovaraju li kostimi povijesnome razdoblju u kojemu se akcija odvija… Važnije mi je znati jesu li onaj plavi frajer iz serije Vikinzi i onaj slatkiš iz filma Thor: Svijet tame braća i hoćemo li uskoro pred ekranima vidjeti njihov vrući okršaj. Zanima me kako Ahilej izgleda kada se napokon otušira, je li sirotanu Conanu hladno na onom hladnom vjetru i treba li ga (ih) utopliti. No da, priznajem, volim guglati slike tih pravih povijesnih likova. Moja želja za znanjem raste iz sezone u sezonu.” 

– Suzana Badrov, ljubiteljica povijesti