Futurolozi & futurologija

Otkako je čovjeka – postoje i predviđanja o budućnosti; neka potpuno pogrešna, a neka začuđujuće točna...

Predviđanje budućnosti vrlo je nezahvalan posao, čega je zasigurno svjestan svatko tko sebe naziva futurologom. “Budućnost nije ono što je nekad bila”, izjavio je jednom prilikom poznati pisac, znanstvenik i futurolog Arthur C. Clarke, kazavši zapravo da se brojna predviđanja na kraju pokažu pogrešnima ili barem preuranjenima. Ipak, neka od njih obistine se relativno brzo, a to je za svog života iskusio i sam Clarke, koji je još 1945. godine razradio ideju o mreži geostacionarnih komunikacijskih satelita, koja je dvadesetak godina kasnije postala stvarnost.

Kroz čitavu je povijest bilo ljudi koji su zamišljali svijet sutrašnjice, ali počeci prave futurologije, odnosno sustavnog predviđanja budućnosti na temelju trendova u prošlosti i sadašnjosti, naziru se u ranom 18. stoljeću, kada je irski pisac Samuel Madden napisao knjigu Memoirs of the 20th Century: Being Original Letters of State under George VI. Navedeno djelo, nastalo negdje oko 1730. godine, zamišlja svijet krajem 20. stoljeća pod vlašću moćnog cara Georgea VI., a pisano je u obliku “pisama iz budućnosti”, što je u ono vrijeme bio originalan pristup u literaturi. Tridesetak godina kasnije pojavila se još jedna slična knjiga, The Reign of George VI, 1900 to 1925, anonimnog autora (premda se ponekad pogrešno pripisuje Maddenu), koja je postala svojevrsni bestseler te su promišljanja o budućnosti počela sve više uzimati maha.

Jednim od prvih futurologa često se smatra britanski demograf Thomas Robert Malthus, inače poznat po pesimističnim prognozama rasta stanovništva, što je krajem 18. stoljeća opisao u eseju O načelu populacije. On je upozoravao da ljudska sposobnost razmnožavanja uvelike nadmašuje raspoložive resurse te da smo osuđeni na bijedu i propadanje ukoliko se ne poduzmu konkretne mjere kontrole rasta stanovništva. Malthus je kroz povijest imao mnogo pristaša, ali i oštrih kritičara te je nesumnjivo bio inspiracija za mnoge kasnije apokaliptične vizije budućnosti o prenapučenoj i devastiranoj Zemlji. Tako je, primjerice, britanski znanstvenik John Fremlin 1964. godine u časopisu New Scientist iznio prognozu da će u 29. stoljeću na Zemlji obitavati 60.000 bilijuna ljudi (!!!) te je predviđao da će ta populacija živjeti u ogromnim neboderima koji će u potpunosti prekrivati Zemlju. U popularno-znanstvenom djelu Engines of Creation (1986.) Kima Drexlera spekulira se pak da će se problem napučenosti matičnog nam planeta riješiti tako što će se ljudi u budućnosti raširiti po svemiru, gdje će uvijek biti dovoljno prostora. Što jest – jest, posljednjih nekoliko desetljeća u svijetu bilježimo strelovit rast broja stanovnika. Ipak, navedenim je autorima očito promaklo da bi u tehnološki naprednim društvima zbog niza socio-kulturoloških faktora moglo doći do pada nataliteta, kao što je danas slučaj u većini razvijenih zemalja.

Verne & Wells

Popularizaciji futurologije velik su doprinos dali i pisci Jules Verne i H. G. Wells, koji se ujedno smatraju ocima znanstveno-fantastične književnosti. Kao što je općepoznato, Verne je još u drugoj polovici 19. stoljeća pisao o podmornicama s ljudskom posadom, helikopterima, osvajanju Južnog pola i svemirskim putovanjima. Wells je pak u svom romanu The World Set Free iz 1914. pisao o nuklearnom oružju, dok je u Things to Come iz 1933. proročanski predvidio skorašnji početak Drugog svjetskog rata. Ipak, imao je Wells i svojih promašaja, pa je tako npr. očekivao da će komercijalna televizija postati stvarnost tek u 21. stoljeću.

Nakon Drugog svjetskog rata počinje strelovit razvoj tehnologije i era svemirskih istraživanja, što je mnogima dalo pregršt ideja o mogućem izgledu bliže i dalje budućnosti. Tako su mnogi pisci i znanstvenici tog vremena predviđali da ćemo na početku 21. stoljeća, ili čak ranije, imati kućne robote i voziti leteće automobile, provoditi vikende na Mjesecu ili u orbitalnim hotelima te da će medicina iskorijeniti sve bolesti. Nažalost, ništa (još) od toga. Podosta promašenih prognoza čulo se i o informatičkoj industriji, pa urbana legenda kaže da je sredinom prošlog stoljeća tadašnji čelnik IBM-a Thomas J. Watson izjavio da na svijetu postoji tržište za samo pet računala. Ipak, u ono vrijeme kompjutori su zauzimali čitave katove, tako da je malokome moglo pasti na pamet da bi se oni jednog dana mogli naći u gotovo svakom kućanstvu.

Ali to ne znači da onda nije bilo ozbiljnog promišljanja o mogućim smjerovima razvoja kompjutorizacije i njezinog utjecaja na društvo, a neka od njih bila su vrlo proročanska. Vannevar Bush, znanstveni savjetnik američkog predsjednika Roosevelta, daleke 1945. godine piše legendarni članak As We May Think, u kojem iznosi ideju o stroju nazvanom “memex”, koji bi služio za pohranjivanje i međusobno povezivanje raznih tekstualnih i slikovnih informacija te samim tim omogućio ljudima lakši i brži pristup znanju. Bush je time zapravo predstavio rani koncept osobnog računala i hypertexta. Negdje u isto vrijeme, poznati SF pisac Murray Leinster objavljuje priču A Logic Named Joe, opisujući svijet budućnosti u kojem se umrežena računala svakodnevno koriste za komunikaciju i pristup informacijama. U ljeto 1956. skupina znanstvenika okupila se pak na Sveučilištu Dartmouth u New Hampshireu, na konferenciji na kojoj se vrlo ozbiljno raspravljalo na temu budućih potencijala informatičke tehnologije. Konferencija koju je inicirao računalni znanstvenik John McCarthy značajna je i po tome što se na njoj po prvi puta pojavio izraz “umjetna inteligencija”.

Vizije interneta

Popularni teoretičar medija Marshall McLuhan pak tijekom 1960-ih promiče ideju o svijetu kao umreženom “globalnom selu” koje karakterizira brz protok informacija, a modernu tehnologiju promatra u svojstvu “ljudskog produžetka” (da je danas živ, McLuhan bi zasigurno bio vrlo aktivan na Twitteru). Kanadski teoretičar privukao je veliku pozornost svojom podjelom medija na “vruće” i “hladne”, odnosno na one koji našim osjetilima daju više ili manje podataka, a vrlo je poznata i njegova fraza “medij je poruka”, što znači da oblik u kojem se neka poruka pojavljuje određuje način na koji će ona biti shvaćena. Također je bio vrlo optimističan glede računala, predviđajući da će njihova tehnologija globalno povezati ljude, te da će ta nova “plemenska svijest” zamijeniti dominantnu individualiziranu kulturu. McLuhan nije poživio dovoljno dugo da bi svjedočio računalnoj revoluciji i uzletu interneta, ali zato danas u mnogim tehnološkim i medijskim krugovima ima status svojevrsnog mesije. Stoga ne čudi da ga je utjecajni tehnološki magazin Wired proglasio svojim “svecem zaštitnikom”.

Futurolozi ne zamišljaju samo izgled budućnosti, nego pokušavaju predvidjeti i kako će se ljudi nositi s promjenama koje ona neminovno donosi. O tome velikim dijelom govori bestseler Alvina Tofflera Šok budućnosti iz 1970. godine, koji se u određenim krugovima smatra jednim od najvažnijih djela 20. stoljeća. Naime, Toffler smatra da ubrzan razvoj tehnologije i industrijalizacije obične ljude zahvaća nespremnima, što dovodi do raznih psiholoških i socioloških problema u vidu neprilagodljivosti, stresa, otuđenosti, velikih generacijskih razlika i slično. Knjiga tako polazi od pretpostavke da je većina ljudi nesvjesna promjena koje zahvaćaju svijet, odnosno ne želi ih prihvatiti, i zbog toga ih neminovno čeka svojevrstan “šok budućnosti”. Među ostalim, Toffler se dotiče i problema “prenatrpanosti informacijama” (information overload), što je u današnjoj eri interneta postalo svakodnevna pojava. Tofflerove tvrdnje možda djeluju malo pretjerano prosječnom pripadniku današnje urbane mladeži, koji pola dana provodi na webu, a u džepu nosi najnoviji model iPhonea, no činjenica je da se mnogi ljudi iz starijih generacija, primjerice, boje upaliti računalo ili radije čekaju u redu za šalterom nego da koriste bankomat.

Megatrendovi

Nakon Tofflera futurologija definitivno postaje dio mainstreama, a sve se više autora iz tog područja moglo pohvaliti da im je knjiga završila na listi najprodavanijih. Među njima se posebno ističe John Naisbitt, čiji se prvijenac Megatrendovi iz 1982. godine prodao u više od 9 milijuna primjeraka, a s liste bestselera New York Timesa nije se micao dvije godine. Naisbitt se u svom djelu, inače vrlo popularnom u korporativnim krugovima, koncentrirao na kretanje globalizacije i informatičke tehnologije te navijestio da ćemo iz postindustrijskog društva prijeći u društvo u kojem su znanje i informacije glavni resurs. Između ostalog, predvidio je i promjene u poslovnoj organizaciji, ustvrdivši da centralizirane hijerarhijske strukture sve više postaju stvar prošlosti, budući da se horizontalno organizirane korporacije lakše nose s ubrzanim promjenama. Zanimljivo je da pritom smatra kako će u društvu pretrpanom informacijama na cijeni izrazito biti ljudi sa snažno razvijenom intuicijom. Naisbitt je svoje ideje kasnije proširio u djelima kao što su Reinventing the Corporation, Megatrends 2000 i Global Paradox, koja su također ostvarila značajan uspjeh.

U posljednje su vrijeme futurološke prognoze ponajviše usmjerene na daljnji tijek razvoja tehnologije i računala, što ne čudi s obzirom na to da smo svakodnevno suočeni s novim dostignućima na tim područjima. Jedna od najčešćih tema koje se prognostičari budućnosti pritom dotiču jest umjetna inteligencija, čija bi pojava zasigurno u potpunosti izmijenila svijet kakav poznajemo. Još je sredinom 1960-ih britanski kriptolog i statističar Irving John Good pisao o “eksploziji inteligencije”, smatrajući da bi prvi pametni strojevi mogli unaprijediti svoj dizajn i inteligenciju do neslućenih visina, ostavljajući čovjeka daleko iza sebe. Nije ni čudo da je Good bio savjetnik Stanleyja Kubricka na snimanju filmskog klasika 2001: Odiseja u svemiru, u kojem je jedan od ključnih likova upravo inteligentni kompjutor.

Za umjetnu inteligenciju u velikoj se mjeri zanimao i poznati pisac Vernor Vinge, koji je popularizirao termin “tehnološki singularitet”, opisujući njime prekretnicu u kojoj superinteligentni strojevi preuzimaju tehnološki razvoj u svoje ruke, a čovjek više nije glavna sila na svijetu. U članku The Coming Technological Singularity: How to Survive in the Post-Human Era, iz 1993. godine, Vinge prognozira da ćemo u narednih 30 godina biti u mogućnosti stvoriti naprednu umjetnu inteligenciju, nakon čega će vrlo brzo uslijediti njezin nepredvidiv i nevjerojatno brz razvoj, pri čemu je čak moguć i nestanak ljudske rase.

Buđenje svemira

Singularitet je i glavna preokupacija inovatora i poduzetnika Raya Kurzweila, koji je zahvaljujući svojim radikalnim i gotovo utopijskim predviđanjima tehnološkog razvitka postao svojevrsnim pop-celebrityjem suvremene futurologije. U svojoj knjizi Singularity is Near: When Humans Transcend Biology (2005.) prognozira da će prije sredine 21. stoljeća postojati računala inteligentnija od ljudi, a kiborzi, nanotehnologija i virtualna stvarnost bit će nešto sasvim uobičajeno. Prema njemu, singularnost nastupa 2045. godine, kada tehnološki razvoj pod svoje okrilje preuzimaju inteligentni strojevi, koji razmišljaju i djeluju na načine daleko iznad ljudskog poimanja. Nakon toga umjetna inteligencija dobiva kozmičke težnje i počinje nevjerojatan proces njezine transgalaktičke ekspanzije, koji Kurzweil naziva buđenjem svemira. Baš kao u nekom SF-u, zar ne? Naravno, Kurzweil je konstantno pod udarom kritičara, koji smatraju da njegovim predviđanjima nedostaje uporište u stvarnosti te da graniče s filozofijom new agea. “Čak i geekovi moraju negdje pronaći boga, a Kurzweil im to omogućava”, kazao je poznati američki biolog P. Z. Myers. Također, pojedina Kurzweilova predviđanja pokazala su se poprilično preuranjenima – po njemu smo do 2009. već trebali imati automobile koji sami voze, računalo snage 20 petaflopsa i tehnologiju za prepoznavanje govora u širokoj upotrebi.

Navedeni futurolozi i njihove prognoze tek su kap u moru. Ostvariva ili neostvariva, futurološka predviđanja u pravilu su vrlo zahvalan materijal za preispitivanje ljudske uloge u prostoru i vremenu te promišljanje o našem reagiranju na promjene, koje su u današnje vrijeme brže nego ikad. I to je zapravo glavna stvar na koju nas futurolozi konstantno podsjećaju: svijet se stalno mijenja, i to vrlo često na načine koje uopće ne očekujemo. Ili kao što bi rekao Arthur C. Clarke: “Kada ugledan ostarjeli znanstvenik ustvrdi da je nešto moguće, gotovo sigurno je u pravu. Kada smatra da je nešto nemoguće, vjerojatno je potpuno u krivu.”

Tekst je originalno objavljen u magazinu Plan B.


Tomislav voli filmove, knjige i pop-kulturu. Latentni skriboman.

Propustili ste