Face(book) generacija: Domaći pisci u digitalnim vodama

I pisci "vise" na Facebooku, zar ne?

Pratite li svog omiljenog pisca na Facebooku? Među svim portalima, brendovima, celebrityjima i stranicama sa slikama mačaka koje lajkate sasvim se sigurno našlo mjesta i za neko ime s korica knjiga koje krase vaše police. Internet, društvene mreže i sav taj digitalni jazz promijenili su značajno analogni svijet književnosti. Knjige više nisu isključivo papirnate, a pisci su pronašli nove načine promocije i dopiranja do čitalačke publike – od web stranica i blogova do društvenih mreža i projekata na online platformama. Naravno, digitalni trendovi nisu zaobišli ni autore u Hrvatskoj, a nekoliko njih koji su aktivni na društvenim mrežama i ostalim kanalima podijelilo je s nama svoja iskustva. Saznajte kako digitalnim vodama plivaju Marko Dejanović, Olja Savičević Ivančević, Ivan Jozić i Zoran Žmirić!

Facebook je (još uvijek) kralj

Bez velikog iznenađenja, naši sugovornici ponajviše su skloni vodećoj društvenoj mreži u koju ulažu i najviše truda. “Najviše vremena i truda posvećujem Facebook stranici zato što je još uvijek relativno nova pa me zabavlja igrati se s njom, a i zato što je Facebook dominantan, dramatično najdominantniji medij kod nas. Što nije na Fejsu, nije se ni dogodilo. Kada sam otvorio blog, ima tome sad već dosta godina, onda sam i na njega trošio dosta vremena. S vremenom je to ipak malo opalo pa mi je blog više postao neka vrsta digitalnoga arhiva i točke preko koje se može doći do mog e-maila ako me netko treba”, kaže Marko Dejanović (Karte molim!, Van Brloga). Međutim, njegov je slučaj poprilično specifičan jer se uz pisanje bavi i stand up komedijom, pa je njegova digitalna prisutnost, kako navodi, “malo podvojena ličnost”.

“Što se tiče književnosti i bavljenja njome, vjerujem kako bi sve ostalo samo na blogu. Za otvaranje Facebook stranice uglavnom je zaslužno to što sam dublje ušao u svijet stand up komedije. Nisam siguran koristi li ona (ili šteti) išta književnosti. Za stand up je potrebna, tu je veći broj evenata i mogućnosti sa stranicom. Za književnost mi više smisla ima otvarati stranice za pojedina djela, ali i to je onda dosta ograničenog broja objava. Za čistu književnost, otvaranje autorskih stranica mi je uvijek bilo sumnjivo u smislu svrhovitosti i efektivnosti. A i često krene u smjeru promocije autora umjesto djela, što kad je riječ o književnosti nema smisla, jer u središtu interesa treba biti djelo. Kod stand up komedije malo je drukčije, jer je izvedbena pa su autor i djelo spojeni”, ističe Dejanović.

“Na nagovor kolege prije nekoliko sam godina pokrenula stranicu na Facebooku, jer ju je lako održavati, a na njoj se nalaze informacije koje su inače rasute po internetu i koje zainteresirani čitatelji mogu pratiti. Zapravo, ta stranica mi je trebala biti alternativa za web stranicu dok je ne napravim, što se do danas nije dogodilo”, otkriva Olja Savičević Ivančević (Adio kauboju, Pjevač u noći). S druge strane, Ivan Jozić (Muška svinja i dvadeset očajno ljubavnih) pomalo je kritičan prema Facebooku: “Naučio sam se na Fejs, iako me u posljednje vrijeme zamara, prepun je svega i nekako mi se čini da najmanje vidim prijatelje. Čišći i direktniji čini mi se Instagram, pa čak i LinkedIn… To su jedine mreže koje koristim”.

Zoran Žmirić (Blockbuster, Putovanje desnom hemisferom) tvrdi pak kako najviše vremena i truda posvećuje Facebooku zato što je već godinama referentna točka za online komunikaciju. “Ono što je prije deset godina značilo imati e-mail, danas znači imati Facebook profil”.

Statistike nisu u prvom planu

Svatko tko se imalo ozbiljnije bavi društvenim mrežama dobro zna kako one pružaju pregršt statistika i insightsa, no prate li pisci brojke i prilagođavaju li svoj sadržaj sukladno ostvarenim rezultatima i interakciji fanova?

“Vrlo umjereno pratim statistike. Sasvim bazično. Ali bacim oko tu i tamo. A prilagođavanje, ne znam što bih rekao. I da i ne. Da što se tiče forme, ne što se tiče sadržaja. Facebook stranicu nisam otvorio kako bih imao popularnu stranicu, nego bi to trebao biti alat kojim bih mogao doprijeti do više potencijalnih čitatelja te članova publike na nekoj stand up večeri. Dakle, objavljujem po principu kako bih obavijestio o stvarima do kojih mi je stalo obavijestiti, poput promocije, linka na članak, nekog nastupa te dodatno stvari koje su meni zabavne ili zanimljive i na koje sam naišao. I to će tako ostati. No prilagodit ću se ako primijetim da npr. video najava ili fotografija budu prikazani više nego običan link na event pa ću prezentirati u onoj formi koja najbolje prolazi”, ističe Dejanović.

“Nemam previše vremena ili možda ambicije za održavanje i praćenje stranice; sadržaj je skoro sasvim informativne prirode i nikad nisam reklamirala stranicu niti sam neki post “boostala”, ali stranicu ipak prati dosta čitatelja. Tu se radi o čitateljicama i čitateljima koje taj sadržaj, vjerujem, zanima pa su ga uglavnom sami tražili i pronašli, što mi s obzirom na prirodu onoga što radim nekako ima najviše smisla”, kaže Savičević Ivančević. “U zadnje vrijeme Facebook ograničava dijeljenje informacija sa stranica na mali postotak čitatelja, jer na taj način žele primorati vlasnika stranice da se reklamira za novac. Dakle, ako pisac ne žali truda, svakodnevno piše postove i želi uložiti nešto novca, može skupiti popriličnu publiku, ali nisam sigurna koliko će među tom publikom biti čitatelja njegovih ili njenih knjiga, jer se to ne mora poklapati. Meni je zasad draži i bliži neobavezan pristup. Također, mislim da je reklama posao izdavača, a ne autora”, dodaje spisateljica.

Jozić ističe kako prati statistike, ali samo se dijelom prilagođava performanceu. “Ono što (u vezi s pisanjem, knjigama, književnosti općenito) na Fejsu prolazi super, nažalost ne odgovara mom sentimentu; sve da imam stotine lajkova po objavi, teško se odlučujem za ‘motivacijske poruke’ ili citate poznatih osoba na podlozi zalazećeg sunca. Ne mislim pritom kako je to loše, niti da sam iznad toga – samo nije za mene. Inače je relativno teško, barem meni jest, držati zanimljivom stranicu koja se bavi relativno uskim segmentom kao što je književnost. Pokušavam dijeliti stvari koje radim, primjerice G.točku, književni program u Gavelli, ili novosti oko knjige, ili neku dobru promociju, ili film… Prilično je to usko, nije za široke mase i to mi je dovoljno dobro”, kaže autor Muške svinje.

Žmirić pak tvrdi kako ne prati statistike niti prilagođava sadržaj njima: “Moderiram nekoliko Facebook stranica, a dio njih je posvećen mojim knjigama. Tu se grupira isključivo sadržaj vezan uz moj rukopis; recenzije, citati, osvrti i mišljenja čitatelja, informacije o promocijama, detalji o nastanku pojedinih dijelova knjige, pokoja zakulisna priča o likovima, itd. Doseg nije pretjerano velik, no meni to nije marketinški alat već agregatno mjesto na kojemu zainteresiranom čitatelju nudim da zaviri u moju spisateljsku radionicu.”

Sve se virtualizira

Naši sugovornici uglavnom smatraju kako su društvene mreže važne za promociju pisaca u Hrvatskoj, ali puno toga ovisi o načinu i pristupu. “S jedne strane mislim kako su društvene mreže nezaobilazne. Jer sve se virtualizira, svi mi kao osobe se virtualiziramo, imamo te svoje profile kao neke alternativne ličnosti, društvo se virtualizira, postoje Fejs prijateljstva koja su sasvim virtualna, politika se djelomično preselila na društvene mreže, poslovanje, planiranje slobodnog vremena… Sve seli pa mora seliti i književnost. Samo je pitanje jesmo li našli pravi način. Ne vjerujem kako ima ikakve koristi od promocije koja vodi tome da znamo svašta o autoru i ništa o djelu. A ima takvih slučajeva. To može goditi taštini, ali nema čitatelja više. Treba naći pravi način i prvenstveno imati na pameti kako je cilj promocija djela, ne autora. Ako autor može biti koristan u tome, super. Ali ne smije postati cilj promocija autora”, smatra Dejanović.

“Mreže su važne, ne zato što bih im dao preveliki značaj, nego zato što ostali kanali promocije pisaca i/ili domaće književnosti jako opadaju. Ostaje taj ‘uzdaj se u sebe’ moment, koji je za bilo kojeg umjetnika pomalo otužan, ali trenutačno je takva situacija. Problem samopromocije je (nužan?) problem manjka objektivne kritike umjetničkog djela. Tako imamo priliku vidjeti prilično osrednje umjetnike koji doslovno rasturaju social u Hrvatskoj i regiji, kao i neke sjajne, za koje nitko ne zna – jer je, eto, njima to ‘ispod časti’. Oboje mi se čini podjednako glupim”, mišljenja je Jozić.

Žmirić također smatra kako su društvene mreže neizmjerno važne, pogotovo danas kada se, kako kaže, mediji kulturom bave sporedno, a autori amateri su izuzev nekoliko časopisa gotovo ostali bez platforme za predstavljanje. “Facebook stranice i grupe postaju mjesto okupljanja ljudi koji dijele istu strast prema nekoj temi gdje se neminovno događa da nekoliko pojedinaca odskoči i dobaci do publike. Imam to iskustvo moderirajući stranicu Književnost uživo na kojoj autori sami objavljuju svoje radove, a gdje nakon mjesečnog prometa desetak urednika razvrstava i uređuje sve rukopise te od izdvojenog rade online časopis koji se na zahtjev može i tiskati. Neki od autora na taj su način došli i do izdavača”, otkriva Žmirić.

“Mediji se katkad ponašaju kao da su oni ti koji kreiraju neku istinu o knjizi, piscu, kretanjima na književnoj sceni, bude tu i manipuliranja i začudnog neznanja. A knjiga je medij za sebe, neće postati bolja ni gora ako je netko tako reklamira. Facebook ti može omogućiti da učiniš vidljivom informaciju koja bi inače ostala nevidljiva, to nije mala stvar. Mislim da je za književnost važnije na sve načine podržati ozbiljnu književnu kritiku i učiniti je dostupnom čitateljima”, komentira Savičević Ivančević.

Digitalne želje i snovi

Četvero pisaca među ostalim otkriva i koje stvari bi rado vidjeli ili dodatno napravili na svojim digitalnim kanalima. “Dosegao milijun ljudi, s pedeset postotnom konverzijom: kupnjom knjige. To bi bilo sjajno. Možda da probam to na kineskom, ha?”, kaže Jozić. Savičević Ivančević bi voljela “jednom srediti tu web stranicu”, dok Žmirić ističe kako je na internetu od 1995. godine i smatra kako je malo toga što dosad nije napravio.

Dejanović se pak malo detaljnije osvrće na digitalne mogućnosti i potencijale: “Ima nekih stvari koje su mi super i volio bih da postoje i kod nas. Volio bih kada bi netko tko ima volje i vremena napravio dobar video podcast – gledam dosta strane podcastove i čudim se stalno zašto toga kod nas još nema – ili ja ne znam za neke dobre. I kad kažem ‘kod nas’, mislim na područje BHSCG jezika. Isto tako, sviđa mi se postojanje wiki stranica o djelima, ali me sramota to ići raditi za nešto svoje. I mislim kako to ne bi trebao biti posao autora. Ali to mi se čini logičnim. Nadalje, ljudi pogledaju neki film i onda označe kako su ga pogledali. Isto bi trebalo biti moguće i s knjigama domaćih autora. I općenito bi se moglo krenuti jače u smjeru virtualnog promoviranja djela. Ima uzora, pogotovo kombiniranih događanja u stvarnom i virtualnom svijetu, npr. književna tribina s live prijenosom na Fejsu i uzimanjem pitanja i komentara s tog istoga Fejsa. Pa onda i linkovi na e-knjige koje se spominju. Možda bi to moglo malo ojačati interes. Valjalo bi svakako eksperimentirati i istražiti što sve digitalni svijet može ponuditi.”

Digitalni uzori

Za kraj, pitali smo pisce postoje li neki domaći li strani autori čiji im digitalni nastup predstavlja uzor ili ih je posebno oduševio. Dok Žmirić tvrdi kako nema takvih, Dejanović veći naglasak stavlja na projekte: “Nisam ‘otkrivao’ pisce i djela na internetu dosad. Možda sam zato što polazim od sebe i tako skeptičan prema efikasnosti tog vida promocije u književnosti. Ali stvarno se ne mogu sjetiti jesam li na netu naletio na nekog autora i onda uzeo neko njegovo djelo kako bih pročitao. Iako, ima jedna stvar koju bih pohvalio. Projekt Knjigopsija koji su radili u Rijeci, gdje troje kritičara sjedne i raspravlja o nekim knjigama, analizira ih i prezentira. Bez autora. I to su snimali pa stavljali na YouTube. To je bio dobar projekt, nadam se da nije stao.”

U sličnom smjeru razmišlja i Jozić: “Više mi se sviđaju kvalitetni projekti za koje se kasnije ispostavi kako sjajno ‘pašu’ na neki digitalni kanal. Kratki film našeg redatelja Gorana Dukića What Do We Have in Our Pockets? prikazan je 2013. godine na Sundance Film Festivalu. Snimljen je prema priči svjetski poznatog pisca Etgara Kereta. Film traje četiri minute, pa je tako postao idealan za YouTube platformu. Odvojite par minutica svog vremena, nećete požaliti.”

Savičević Ivančević pak napominje kako se pisci koje najviše voli čitati vrlo slabo pojavljuju u javnosti, a i nisu baš agilni na Facebooku i Twitteru. “Za moju najdražu suvremenu spisateljicu Elenu Ferrante ne zna se ni tko je, najbolji naš pjesnik Danijel Dragojević ne pojavljuje se u javnosti i tako dalje, ima zbilja puno autora čije knjige su i sjajne i čitane, a nisu baš prisutni u medijima, ali ni na mreži. Književnost ima neku drugu dinamiku, dok na društvenim mrežama sve živi nekoliko minuta ili sati. Društvene mreže imaju svojih dobrih strana – doduše s književnošću one nemaju veze, ali itekako imaju s informacijom o istoj. Evo, sklona sam pripisati odličnu posjećenost književnim čitanjima širenju takvih vijesti preko društvenih mreža. Neovisnost Facebooka je sjajna, ali opet tu je ona poznata zamka zatvaranja u krugove istomišljenika”, dodaje.

“Ljudi ponekad u šali kažu kako nešto ne postoji dok ne objaviš na Fejsu, međutim kad se na nekoliko tjedana ili mjeseci ‘iskopčaš’ s njega, shvatiš kako zapravo za vanjski svijet taj Facebook uglavnom ne postoji. Tako da, jedini zadatak pisca je isti kao i prije sto godina – pisati svoju knjigu. Sve ostalo može i ne mora”, zaključuje Olja Savičević Ivančević.


Propustili ste