Za početak jednog ljeta poželjela sam pročitati nešto “laganije”, napraviti odmak od samonametnute planbeovske lektire, vratiti se korijenima, takoreći. S police na kojoj se talože i množe Knjige koje tek moram pročitati, odabrala sam Američke bogove Neila Gaimana, koju već dugo preskačem na popisu obaveznih naslova (unatoč svom pozitivnom odnosu prema liku i djelu dotičnog pisca) jer ipak se radi o fantasyju, nevoljenom žanru. Pa ipak, “laganije” nisam dobila, niti mi se fantasy koji sam čitala gadio, a lik Neila Gaimana u očima mi je porastao na veličinu… pa, valjda, književnog boga. Dovoljno velikog da sljedeća knjiga koju ću zgrabiti željnim prstima bude također potpisana istim imenom.

Nazvati Neila Gaimana književnim bogom možda i nije pretjerivanje ako se zna njegov književni i ini opus i ako se čak i osobno poznaju pripadnici njegove vjerske sljedbe. Gaiman je već odavno prerastao okvire žanrovskog pisca i postao kultna osoba, kultni književnik, kultni strip-autor i kultni bloger. Što god dotakne pretvori se u zlato, opet bez pretjerivanja. Ako još uvijek nemate pojma o kome ja to spredam hvalospjeve, ili vam je ime blago poznato, ali ne znate gdje biste ga smjestili, onda u par natuknica: autor kultnog stripa (po nekima stripa nad stripovima) Sandman, autor desetak romana za djecu i odrasle (na Američke bogove nastavljaju se Anansijevi dečki, Zvjezdanu prašinu i Koralinu mogli smo i gledati adaptirane za film, u tandemu s Terryjem Pratchettom dobro se snašao u satiri Dobri predznaci, a za roman The Graveyard Book nagrađen je prestižnom američkom medaljom Newbery za najbolju knjigu za djecu – da spomenem samo osnove), autor serije Neverwhere (kasnije pretvorene u roman), te scenarija za filmove Mirrormask i Beowulf. Čovjek koji piše pjesme i o kojem pišu pjesme. Čije se riječi koriste u predsjedničkoj kampanji. Čovjek čiji blog (koji svakodnevno popunjava crticama iz svog života i odgovorima na mailove brojnih fanova) mjesečno posjeti više od milijun ljudi, a čije postove na Twitteru trenutačno prati preko 2 milijuna “vjernika”. Englez sa čupavom frizurom i vječno odjeven u crno, koji živi u Americi u kući koja podsjeća na dvorac obitelji Addams, ponosan otac troje djece.

Zašto spominjem da je Gaiman Englez koji živi u Americi? Onako kako ja to vidim, roman Američki bogovi ne bi ni nastao da situacija nije takva. Jer bi samo potomak Starog kontinenta sebi postavio pitanje: što se dogodilo sa starim bogovima i božanstvima nakon što su ljudi iz Starog svijeta naselili Novi? I onda od tog pitanja napravio roman, jedan pravi američki roman ceste, na tragu najautentičnijeg američkog književnog žanra – magijskog realizma – koji povremeno veliča Ameriku, a češće je suptilno kritizira i kudi. Bez brige, sve ću objasniti.

Vjerujem, a možda se varam, da jedan Amerikanac nikada ne bi postavio takvo pitanje. Stvar je percepcije: današnji Amerikanac zna odakle potječe, ali to je američka prošlost – njezina sadašnjost i budućnost nastaju isključivo na američkom tlu. To kaže i Gaiman u svom romanu kad suprotstavlja stare, onemoćale bogove, koji su došli u Ameriku slijedeći one koji su u njih vjerovali i tako ih izgradili i svojom vjerom oživjeli, s novim bogovima tehnologije, medija i interneta, nastalima na tom američkom tlu, jakim i osornim bogovima “plastike, bipera i neona” u odijelima i s tamnim naočalama, koji su odlučili zatrti i posljednjeg “starca” na Novom kontinentu.

Usred priprema za neminovni sukob starih i mladih, nađe se Shadow, naš antijunak i vodič kroz ovu priču. On je kriminalac koji u zatvoru odslužuje kaznu za težak napad i provodi vrijeme čitajući Herodota, vježbajući i učeći trikove s kovanicama. Tri dana prije nego što treba biti uvjetno pušten na slobodu, dozvoljavaju mu raniji izlazak iz zatvora jer mu žena pogiba u nesreći. Shrvanog i otupjelog od te vijesti vrbuje ga neznanac u avionu, koji nekako, neobjašnjivo, zna sve o njemu, sve do njegovih najskrivenijih misli, za nekakav čudan i nedefinirani posao. Shadow prihvaća ponudu jer ionako mu više ništa u životu nije preostalo.

Bogovi oko nas

I tako spozna da bogovi zbilja postoje i da su svuda oko nas. Odjednom mu se pred očima otvori čitav jedan novi svijet. I on taj svijet prihvaća ležerno i bez suvišnih pitanja, poput junaka u latinoameričkim romanima magijskog realizma, u kojima je nadnaravno prihvaćeno i normalno, a obične, svakodnevne stvari prikazane su kao čuda. Sa svojim novim šefom po imenu Wednesday putuje diljem Amerike u potrazi za starim bogovima, otkrivajući neobična mjesta koja se čine kao da ih je autor izmislio, a koja zapravo zbilja postoje: na primjer, bizarna Kuća na stijeni, sa svojim najvećim vrtuljkom na svijetu, nalazi se u saveznoj državi Wisconsin, a mistični Rock City je zbilja u državi Georgiji u blizini Chattanooge.

I sam je autor proputovao uzduž i poprijeko prostorima koje opisuje, što pridonosi slikovitosti romana, no izgleda da je ostao zadivljen samo prirodnim čarima Amerike, dok su mu društvo i država podložni kritici: američko je društvo hirovito poput djeteta, vrlo brzo pronalazi nove i zaboravlja stare bogove i predmete obožavanja, a američki Srednji zapad, gdje se odvija većina romana, ekonomski je zaostalo područje koje neminovno nazaduje. Što se bogova tiče, nije sve crno i bijelo – nisu svi stari bogovi dobri, niti su novi oličenja zla. Svaki je bog onakav kakvim smo ga mi, ljudi, stvorili i postoji dokle god postoji tračak vjere u njega. Koliko god to blasfemično zvučalo, što se Gaimana tiče, bogovi su zapravo tek preslika nas samih.

Između putovanja i otkrivanja novih svjetova i starih vjerovanja Shadow otkriva i ponešto o sebi i nauči ponovno živjeti. Da, nailazi na probleme i razočaranja po putu, ali i na neke spoznaje i nove prijatelje, među bogovima i ljudima. Suoči se sa smrću i spozna da ona nije konačna. Razrješava jedan misterij star stotinama godina. Nauči pokoji novi trik s kovanicom. Nakon pustolovine s američkim bogovima, život i smrt mu više nikada nisu bili isti.