Malo je poznato široj javnosti da je idejni začetnik čovjekova putovanja u svemir, koji je s iznenađujućom preciznošću osmislio geostacionarni satelit i odredio njegovo kretanje, rođen 22. prosinca daleke 1892. godine u gradu Puli.
Zadnja je godina Prvog svjetskog rata. Na frontu između Soče i Piave mostovi su se gradili ili rušili zajedno sa željezničkim prugama, ovisno o tome je li austro-ugarska vojska napredovala ili se povlačila. Jedan od inženjera kojega je ratni vihor pomeo sa sobom samo godinu dana nakon završetka školovanja u Tehničkoj vojnoj akademiji u Modlingu bio je Herman Potočnik, vrlo osobit pojedinac. Kasnije, pod pseudonimom Noordung, taj će čovjek svojim revolucionarnim idejama zadužiti astronautiku.
Ubrzajmo film i preselimo se u filmsku budućnost, u svemir, uz taktove valcera Na lijepom plavom Dunavu. U kadar Kubrickove Odiseje ubrzo ulazi svemirski brod koji se približava velikom kotaču smještenom u orbiti Zemlje. Taj veliki kotač, koji neodoljivo podsjeća na kolo za rulet, idejno je dijete istog onog Hermana Potočnika s početka teksta, čovjeka futurističkog uma zarobljenog u prevrtljivom svijetu prošlosti.
Povijesna prekretnica
Potočnikov je opus nevelik. Objavio je samo jednu knjigu, Das Problem der Befahrung des Weltraums (Problem vožnje svemirom), no u tom je djelu iznio novu genijalnu ideju o geostacionarnom satelitu, nad čime je čak i legendarni Arthur C. Clarke ostao zadivljen. Herman Potočnik objavio je knjigu pod pseudonimom Herman Noordung, a svoju zamisao o satelitu potanko je i razradio: naveo je zadivljujuće precizne nacrte satelita, te s velikom točnošću odredio visinu na kojoj će satelit kružiti (35.900 km), kao i brzinu njegova kruženja (3.080 m/s).
Satelit je slikovito opisao kao „jednostavno kružeće tijelo koje kao vrh zamišljenog ogromnog tornja čvrsto stoji nad zemaljskom površinom“, i ustvari je „svemirska stanica s nadmorskom visinom od 35.000.000 metara“. Zvuči poznato? Tridesetak godina kasnije, točnije 1963., vodeći stručnjak za rakete Werner von Braun prilikom lansiranja američkog satelita Syncom izjavio je sljedeće: „Udaljenost od Zemlje i približnu točku u svemiru sa zavidnom je točnošću odredio još 1928. umirovljeni satnik austrijske vojske, inženjer Herman Potočnik. Njegova knjiga Problem vožnje svemirom povijesna je prekretnica u svjetskoj svemirskoj i raketnoj tehnici.”
Vizionar s Balkana
Herman Potočnik, po ocu Slovenac, rodio se 22. prosinca 1892. godine. Rođen je u Puli jer je njegov otac, dr. Jože Potočnik, službovao ondje kao mornarički liječnik. Hermanova majka Minka, rođena Kokoschinegg, bila je kći mariborskog trgovca češkog porijekla. Herman je djetinjstvo proživio u Puli i Mariboru, a od 1910. do 1913. pohađao je Tehničku vojnu akademiju u Modlingu, nakon čega je postao stručnjak za gradnju željezničkih pruga i mostova. Dobio je i čin natporučnika. Umirovljen je krajem Prvog svjetskog rata, u dobi od samo 26 godina, zbog izrazito narušenog zdravlja. No nastavio se školovati – studirao je strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču, gdje je 1925. godine diplomirao kao stručnjak za raketnu tehnologiju. U takvu specijalizaciju najvjerojatnije ga je usmjerilo sudjelovanje u radu Sveučilišnog društva za zrakoplovnu tehniku, koje je imalo i raketni odjel.
Tih je godina svijet zapao u duboku ekonomsku krizu, što je i koincidiralo s kulminacijom Noordungovih ideja – njegovim dizajnom futurističke rakete i istraživanjem svemirske tehnike, što je u maniri pravog austro-ugarskog inženjera precizno zapisao u svojoj knjizi, koju je dovršio na samrtnoj postelji 1929. godine. Doživio je objavljivanje knjige, no nekoliko mjeseci kasnije podlegao je kroničnoj upali pluća i umro u velikom siromaštvu. Pokopan je u Beču, na evangelističkom dijelu groblja Wien Simmering, no točna lokacija njegova groba nije poznata, budući da je Hermanovo posljednje počivalište prekopano – rok za naplatu najamnine bio je prekoračen.
Potočnik je zamislio da se svemirska stanica sastoji od tri dijela: stambenog kola, sunčeve elektrane i promatračnice. U stambenom kolu trebala bi postojati normalna atmosfera i gravitacija kao na Zemlji, zbog čega bi se veliki kotač morao svakih 8 sekunda okrenuti oko osi – što je dokaz njegove vizionarske pronicljivosti. No dok je u tome bio daleko ispred svog vremena, problem komunikacije namjeravao je riješiti donekle konzervativno – pomoću svjetlosne telegrafije, žičanih telefonskih veza te komuniciranja putem radija.
Potočnik je u svojoj knjizi pisao i o mogućnostima čovjekova prodiranja prema drugim planetima i dalje prema zvijezdama. Čak je i najavio fuzijski i fotonski raketni pogon, koji bi omogućio dosezanje relativističkih brzina, koje bi se približavale svjetlosnoj.
Satelitska antena, kabelska televizija, satelitski telefonski razgovori, televizijski prijenosi… – sve se to temelji na geostacionarnom satelitu, idejnom djetetu Hermana Potočnika Noordunga. Slovenija i Austrija već su ga uzele pod svoje okrilje; obje zemlje objavile su poštanske marke povodom stogodišnjice njegova rođenja, a u Mariboru mu je podignut i spomenik.
Tek ćemo vidjeti hoće li se i Hrvatska pokušati nazvati domovinom jednoga od najupečatljivijih pionira astronautike.
Hrvatski izumitelji kroz povijest
Spomenimo još neke vizionare potekle s naših prostora:
Ivan Lupis Vukić – Riječanin, otac torpeda, bio je pomorski časnik u austro-ugarskoj mornarici kada je 1860. godine izumio i sagradio jedno od najrazornijih oružja za podvodno ratovanje – torpedo.
Faust Vrančić – rođen je 1551. godine u Šibeniku i najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U svom najpoznatijem djelu, Homo volans (leteći čovjek), iznio je nacrte funkcionalnog padobrana.
Eduard Slavoljub Penkala – hrvatski izumitelj i inovator; patentirao je termofor, zračni jastuk, pa čak i zrakoplov, ali ga najviše pamtimo po mehaničkoj olovci i nalivperu. Od 1912. do 1926. godine Penkalina tvornica olovaka bila je jedna od najvećih tvornica pisaćeg pribora na svijetu!
Franjo Hanaman – hrvatski kemičar i metalurg; izumio je prvu ekonomičnu električnu žarulju s metalnom niti.
Ruđer Bošković – hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof, isusovac. Njemu je, davno prije Einsteina, sve bilo relativno, o čemu je i pisao u svom petoknjižju Opera pertinentia ad opticam et astronomiam. Bohrov model atoma izravni je nasljednik Boškovićeva modela atoma.
Ferdinand Kovačević – u patentnom uredu u Beču patentirao je 1876. novi postupak dupleks-veza, a sličnu je patentnu ispravu dobio od ministarstva u Budimpešti. Godine 1892. u Zagrebu je objavio knjigu Elektro magnetični brzojav – osobitim obzirom na poštansko-brzojavne odpravnike.
Josip Belušić – 1888. godine konstruirao je prvi električni brzinomjer. Njegov izum patentiran je u Austriji i Mađarskoj pod imenom „velocimeter“.
David Schwartz – u Petrogradu pod pokroviteljstvom cara Aleksandra III. gradi prvi upravljivi zračni brod na svijetu. Nakon optužbi da je austrijski špijun – uništava svoju konstrukciju i bježi u Njemačku, gdje uz potporu tadašnje vlade na polju Tempelhof kraj Berlina ponovno gradi zračni brod, a s tvorničarom Karlom Bergom u Njemačkoj pronalazi novu aluminijsku leguru pod nazivom dural. Godine 1890. izradio je nacrte prvog zračnog broda (dirižabla) s rebrima i uzdužnicama od duraluminija – tada znanog kao Schwartzov aluminij.
Nikola Tesla – izumitelj svjetskoga glasa, rođen je u Smiljanu kod Gospića, a kraljevao je na polju elektrotehnike i radiotehnike. Od brojnih njegovih izuma posebno se ističu okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja, otkrio je i patentirao princip rezonancije za radio-veze, izložio ideju o međuplanetarnim telekomunikacijama pomoću ultrakratkih valova, a u cjelini je zamislio i radarski sustav. Objavio je radove iz fizike u kojima je iznosio originalne ideje koje su se kasnije i ostvarile.
(Vlado Vuletić / Plan B 40)
