Upute za čitanje: teze pred vama na trenutke sadrže prizore modnog neukusa. Poradi ublažavanja potencijalne nelagode, ali i uživljavanja prije početka čitanja, preporučujemo glasno i koncentrirano slušanje pjesme Zdravka Čolića „Pusti, pusti modu“, uz projekciju i pažljivo promatranje originalnog spota
Odjeća ne čini čovjeka. Prihvaćali ili ne valjanost često isticane izreke ili ipak bili skloniji ritvitanju njezine #noveposlovice-inačice – „timeline čini čovjeka“, empirijski je lagano dokazivo da odjeći praktički pridajemo važnost jednaku hranjenju, pripadanju ili pristupu ADSL-u (potencijalni dodatak osuvremenjenoj Maslovljevoj teoriji potreba). Jednostavno otvorimo ormar i sve je jasno.
No nema mjesta kvazihipijevskom antimaterijalističkom osuđivanju. Neosporna je činjenica da je odjeća pokretala pobune; prisjetimo se samo okrutnosti revolta flamanskih tekstilaca u XIV. stoljeću ili pak tehnološke revolucije – parni stroj transformirao je upravo proizvodnju tekstila i Englesku katapultirao u industrijsku eru. Kroz feudalni i komunalni sustav odjeća je stoljećima nositelj društvenog statusa; podsjetimo se samo raznovrsnih načina obilježavanja prostitutki – od odjeće okrenute naopako do crvene majice. Godine 2010. upravo odjeća ilustrira vrhunce hiperpodukcije i kreativnu krizu gospodarstva, a svaka pomisao na „kinesko gospodarsko čudo“, kao i moralna nelagoda zbog indonezijske majke s dva dolara u dronjku – neposredna su aluzija na modu.
Ponašajući se kao antički narodi u antropomorfiziranom govoru o bogovima, dvadeseto smo stoljeće tisuću puta proglasili ludim i nema razloga izbjegavati istinu. S malom iznimkom: zanemarit ćemo njegov krvoločan karakter i usredotočiti se na šarenije aspekte – odjeću i modu, koje nikada u tako kratkom roku nije bilo u toliko različitih stilova, boja, oblika… Naravno, žensku modu. Muška verzija priče ionako uglavnom varira između odijela i traperica.
Steznik i kišobran
Soundtrack: Johan Strauss II – Tritsch-Tratsch Polka
Video: Gospoda Glembajevi
Bacimo li pogled na modu građana Zagreba iz 1905. godine, ostajemo začuđeni jazom sa suvremenošću – zar mi zaista potječemo iz tog „kontinuiteta europske kulture“?! Tijelo žene skriveno je iza slojeva odjeće na način koji ipak kroz izraženu figuru „pješčanog sata“ odaje dojam ženstvenosti. Mainstream odijevanja čine izrazito naborane haljine i ženska odijela sastavljena od bluze i suknje upečatljive duljine, koja seže sve do poda, čime se obuća praktički ne vidi! No ispod vanjskog vrlo izvještačenog sloja krila se prava riznica modnih detalja, sačinjena od uskih korzeta i steznika zaslužnih za spomenutu figuru.
Pokušavajući interpretirati radikalne posljedice seksualne revolucije na modu, novinari su početkom 1970. godine upitali stanovnice zagrebačkog staračkog doma, tada gotovo osamdesetogodišnjakinje, o zabavi i modi njihove mladosti. Bakice su odmah istaknule plesove za koje se i po mjesec dana unaprijed spremala svečana haljina: „Naravno, duga, bijele, ružičaste ili svijetlo plave boje… u jednoj ruci buket što ga je donio momak, a u drugoj lepeza koja je uglavnom služila za eleganciju… Mazurka, polka, valcer i nadasve elegantna kadrila – to su bili plesovi.“ Ukrašenost haljine detaljima, npr. popularnom čipkom, bila je element raskoši i isticanja, a zanimljiv su dodatak i šeširi, danas vidljivi uglavnom na ekstravagantnim modnim revijama – široki i nakrcani cvijećem. Ruke dame u šetnji i za sunčanog dana zauzimao je vrlo često i kišobran!
Patrijarhalno vrijeme, koje je ženu stavljalo isključivo u kontekst domaćinstva, izrodilo je i prva zanovijetanja muškaraca na žensku ljubav prema odjeći – godine 1905. anonimni autor Novog lista, nezadovoljan činjenicom što su žene prihvatile modu dugih rukava ljeti a kraćih rukava zimi, cinično zaključuje: „One žene, koje imadu pune i liepe ruke, rado podnose hladnoću u ugodnoj predpostavci, da se njihove mršavije konkurentice od jada i ljutitosti neće moći snaći. Nema ti, brate, ništa, nad dosljednosti i kolegijalne odanosti naših žena.“ Ipak, muškarcima usprkos, sramežljivo su se javili i prvi znakovi ženske štampe; spomenimo Domaće ognjište, koje je donosilo rudimentarne skice modernih modela uz najnovije vijesti iz Pariza, do šezdesetih godina neprikosnovenog središta modnog svijeta.
Malo ispod koljena
Soundtrack: Charleston song
Video: Velo misto, epizoda „Kruva i rada“!
Nakon apsurdnog krvoprolića Prvog svjetskog rata, pokret emancipacije žene i baza prava žena postupno se šire, doduše u Hrvatskoj nešto sporije nego u zemljama zapadne Europe, ali ipak zamjetno. Jedan od zanimljivijih indikatora promijenjene pozicije žene, značajniji i od same politike, upravo je moda – već 1931. godine modna savjetnica Ženskog lista izražava zgražanje nad enormnom količinom rubenine, tj. donjeg rublja, steznika i podsuknji, koje je prijeratna žena morala spremati u svoj ormar: „Svaka je djevojka u brak donosila najmanje po jedan tucet rubenine! Danas ormar djevojke pruža posvema drugačiju sliku, sve je to tako nježno, tako maleno, da u jednu policu stane kao nekada u cijeli ormar.
No prije je sve bilo bijelo, danas svaka košulja ima svoju posebnu boju, i sve je svileno za razliku od prije.“ Dakle, novo vrijeme donijelo je veću jednostavnost, izraženu naglašenim govorom o „eleganciji dame“, pod čime su se podrazumijevali sakoi i kaputi, ravne dugačke linije, blago zvonolike suknje, te čak i sportska odjeća poput hlača i pulovera! Ovisno o pojedinoj godini, u modu su ulazile i izlazile rukavice duge do lakta, uz čije se korištenje razvio strogi bonton, sumiran zaključkom: „Dama koja umije da izabere i da nosi svoje rukavice kada treba, a da ih skine kada to nalažu običaji, bit će vazda visoko cijenjena u dobrom društvu.“ Dužina suknje nešto niža od koljena, te duboki V-izrez na leđima haljine otkrivaju liberalizaciju shvaćanja o javnom pokazivanju ženskog tijela, zahvaljujući čemu novu poziciju dobivaju sada napokon jasno vidljive cipele.
Stvorivši u Borovu modernu tvornicu i cjelokupni društveni život za radnike, većinu hrvatskog tržišta zauzeo je češki „Bata“, koji kroz reklame jasno ističe novu ulogu obuće: „Gospodjice – danas nije više moguće poći na ples bez elegantnih cipelica. Svaki muškarac baca prvi pogled na vaše nožice.“ Slabi pokušaj konkurencije bio je “Maja opanak” iz Pančeva, s geslom o „igrankama“, za koje je najbolja njihova cipela s punom petom. Spoj nove mode i glazbe nije se svima svidio: „Nu bilo bi svakako dobro da se naše lijepe dame i gospodjice daju fotografirati u pozi charlestona, pa da njihovo potomstvo danas sutra imade uspomenu kako su im izgledale drage majčice sezone 1927. kad su se zabavljale plešući charleston svojom bijelom puti emitirajući crne poludivlje sestrice iz žarke Afrike…“ – svraćao je pozornost dnevni tisak.
