Povijest se najlakše pamti ako se shvati kao priča, dobro napisana pripovijest ili dobro snimljen film. Duda ne priča priču o bitci kod Staljingrada, svjetskim ratovima ili revolucijama. On se znanstveno usmjerio na Pez bombone, stojadin i Karbofix, analizirajući svakodnevni život i potrošačku kulturu Hrvata iz doba socijalizma. Ta povijesna priča o današnjoj nam stvarnosti govori mnogo više nego što bismo na prvi pogled rekli.
Što su Jugoslaveni mislili o nudizmu i radu nedjeljom, zašto je automobil tretiran kao član obitelji, kako izgleda uređenje interijera prosječnog jugoslavenskog stana osamdesetih i kada su se pojavila prva računala za igru i videoigrice – samo su neke od zanimljivih informacija koje mladi pulski povjesničar Igor Duda donosi u novoobjavljenoj knjizi u izdanju Srednje Europe Pronađeno blagostanje – svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih.
Nastavak je to Dudinog intenzivnog istraživačkog rada na temama razvoja hrvatskog potrošačkog društva i svakodnevnice u drugoj polovici 20. stoljeća, započetog djelom U potrazi za blagostanjem, u kojem su pedesete i šezdesete prikazane kao vrijeme početka razvoja domaćeg konzumerizma. No kako će se pokazati, bilo je to samo zagrijavanje za eksploziju sedamdesetih i osamdesetih godina, kada su Hrvati počeli masovno nositi traperice, piti Pepsi i Coca-Colu, slušati kasete, čitati i gledati erotske magazine…
Za razliku od projekta Leksikon YU mitologije, čiji su glavni sadržaj osobna sjećanja na svakodnevicu Jugoslavije, ili pak dokumentarca Robna kuća fokusiranog na pop-kulturu, Dudino djelo je znanstveni uradak čiji rezultati nisu spekulacija nego rezultat detaljnog istraživanja, što je odlično, jer za razliku od uobičajenih spekulacija i subjektivnih nostalgija imamo priliku pročitati kako je doista bilo. Kada tome pridodamo da se zbog stila pisanja i uzbudljivosti informacija četiristotinjak stranica Pronađenog blagostanja čita u jednom dahu, sreći nema kraja. Budući da obožavamo sve u čemu osjetimo retro duh, ni Duda nam nije mogao promaći.
U sklopu hrvatske zajednice povjesničara ti si relativno neobična pojava. Za razliku od većine kolega koji ipak i danas unatoč svježijim modelima pretežno obrađuju područje političke povijesti, ti si izabrao povijest svakodnevnog života. Ima li neka posebna tajna u tvojoj takvoj odluci?
Ne bi bilo dobro da ispadne da sam na nekom tajnom zasjedanju sam sa sobom odlučio da ću izabrati povijest svakodnevice u nadi da ću postati neobičan i svjež. Moj je dojam da se sve događalo nekako spontano. U Zagrebu sam uz povijest studirao i kroatistiku, a veza s književnosti možda brže otvara prostor za povijest mentaliteta i svakodnevice, društvenu i kulturnu povijest. Pored toga, na studiju povijesti bilo je profesora koji su razbijali neke ustaljene školske predodžbe o tome što je povijest. Svi smo bili upoznati s različitim pristupima, a na nama je potom bilo da dopustimo da neki na nas utječu više, neki manje.
Međutim, siguran sam da se danas ne bih bavio poviješću na ovakav način da se na popisu ispitne literature nije našao Eric Hobsbawm i da sasvim slučajno istodobno nisam otkrio Alaina Corbina. Ključ je u povezivanju odabranih izvora s pristupom koji otkriva dobra literatura. Povijest svakodnevice u europskom kontekstu već odavno nije novost, a domaći kolege koji se bave srednjim i novim vijekom uspjeli su postići to da se istraživanje onodobnoga načina života više ne smatra neobičnim. Ne veseli me da u kontekstu suvremene povijesti svakodnevica i dalje izaziva iznenađenje i čuđenje.
Pitanja smisla su najteža jer znaju dovesti u pitanje samu egzistenciju nas samih i onoga čime se bavimo, ali postavimo oštro pitanje: zašto bi bilo kojeg hrvatskog građanina trebala zanimati povijest? Većinom je ljudima ona nešto superdosadno… Kako naći tu nit uzbudljivosti?
Ne mislim da bi povijest svima trebala biti zanimljiva, a još manje da su hrvatski građani pritom u drugačijem položaju od građana bilo koje druge zemlje. Vjerojatno se krećem u krugu kojem povijest nije dosadna, jer još mi se nije dogodilo da me netko pita kako se nečim takvim uopće mogu baviti. Iskreno, ne znam bih li se trudio nekoga tko tako misli uopće uvjeravati u suprotno. Dio odgovornosti za moguću dosadu sigurno je na poučavanju i učenju koje se ne smije svesti na pamćenje činjenica, imena i godina.
Dječjoj glavi koja počne zapitkivati o dinosaurusima i praljudima, o životu svojih roditelja, baka i djedova, o nastanku svoga grada ili sela, o tome je li ulica u kojoj stanuje uvijek tako izgledala – treba ponuditi zanimljivu priču jer povijest je zapravo vrsta priče u kojoj su likovi, mjesta i radnja stvarni. Povijest se najlakše i pamti ako se shvati upravo kao priča, dobro napisana pripovijest ili dobro snimljen film. Povjesničar jednostavno mora biti dobar pripovjedač, u pisanom obliku kada istražuje i piše, u usmenom obliku kada predaje.
