Suvremeno doba donijelo nam je bezbroj digitalnih sustava koji zapisuju osobne podatke – od pukoga korištenja bankomata pa sve do iPhoneove šetnje gradskim bežičnim mrežama. A kako stvari stoje, viđat ćemo ih sve više
Sljedeće će desetljeće, kažu futuristi, ali i trezveni znanstvenici, uplesti hrpu digitalnih konaca u tkanje svakodnevice. Zvuči nemoguće? Promislite još jednom. Ovaj proces već je započeo čak i u našoj maloj Hrvatskoj. Toliko cijenjenu privatnost čupkaju nam magnetske kartice za registriranje ulazaka i izlazaka s radnoga mjesta, CCTV kamere, mjesečni pokazi i parkirne karte kupljene SMS-om, mobilni telefoni, ENC kartice, Facebook, Wi-Fi mreže, pa čak i Googleovi oglasi koji njuškaju po korisničkim preferencama kako bi servirali pravi oglas u pravi čas.
Svi nam ovi sustavi uvelike olakšavaju život, štede vrijeme i čine nas sigurnijima, ali nam jednakom neumitnošću kradu posljednji djelić slobode preostao od predinternetskih vremena: lokacijsku privatnost.
Ova samo naizgled čudna kovanica podrazumijeva sposobnost svake individue da se kreće javnim mjestima bez ostavljanja digitalnih tragova koji će se neprimjetno i potajno snimiti. Premda je i danas moguće, pa čak i izgledno, da bi neki zlobnik rado snimio svoga direktora u preljubu s tajnicom ili prijavio kolegu koji se “šverca” u birtiji tijekom radnoga vremena, do 2020. godine postojat će digitalni sustavi koji će to raditi na dnevnoj bazi.
Štoviše, digitalna alternativa Sama Spadea, Marlowea ili Magnuma svoj će posao naplatiti tek djelić dolara – ili će ga čak pokriti prikazanim reklamama. Ova tiha transformacija u društvo u kojem se pojedinac sustavno, tiho i jeftino nadzire već je započela. Ne onako energično i orvelijanski kako je Hollywood voli prikazati (gledali smo Eagle Eye, jel’da?), nego perfidno i tiho.
I can see myself on CCTV
Već danas postoje CCTV kamere koje su kadre izdvojiti lice iz uličnoga mnoštva, a samo jedan London ima ih više od deset tisuća. Premda je učinkovitost spomenutih gadgeta u borbi s “terorizmom” upravo mizerna (prosječno se riješi jedan slučaj na svakih tisuću instaliranih kamera), sva je potrebna infrastruktura već na mjestu. Dovoljno je malo upgradeanoga softvera, loše volje s one strane kontrolnoga stola i – voilà! Već možete čuti Engleze kako plaču jer su dobili policijsku državu. Kako i ne bi: prosječni se građanin onkraj Temze snimi tri stotine puta dnevno, a onih deset tisuća londonskih kamera samo je kap u moru od 4,2 milijuna, koliko ih cijelo “surveillance society” kraljevstvo ima.
Ulazak u nadzirano društvo izgledan je za cijelu zapadnjačku hemisferu: putem ultrajeftinih RFID etiketa moguće je pratiti svakoga konzumenta, a takvih barem nigdje ne manjka. Ipak, nije sve ni tako crno. Elektronička naplata cestarine, primjerice, funkcionira kao “elektronički keš”: korisnik “napuni” svoju ENC karticu (transponder), koja potom “plaća” cestarinu, bez otkrivanja identiteta korisnika.
Mobilni su telefoni uvjerljivo najveći razlog stvaranja paranoje. Kako su iz dana u dan sve pametniji, kadri su (preko jačine signala baznih stanica ili GPS modula) odrediti vlastitu lokaciju. Za ovaj će se podatak već sutradan klati bezbroj tvrtki koje nude pretragu sadržaja baziranu na lokaciji. Njihove će pak usluge kupovati restorani, trgovine i saloni za masažu – ne pitajući za cijenu. Naivni će konzument šetati ulicom i pitati vlastitu Nokiju za savjet kada ogladni ili poželi usluge tajlandske maserke. Onaj dio koji mu je manje poznat u cijeloj priči jest detalj da će taj upit, kao i mogući transfer kreditnom karticom, ostati zauvijek zapisan na nekome disku – i uvijek dostupan supruzi, policiji ili hakeru.
Lokacijska privatnost
Privatni sektor tvrtke i strane korporacije nemilosrdno ruju po lokacijskoj privatnosti. U Hrvatskoj već danas nije nikakav problem naći tvrtku koja računalno – u minutu točno – bilježi vrijeme dolaska i odlaska zaposlenika, trajanje dnevnoga odmora i aktivnosti u zajedničkoj garaži ili predvorju.
Legalno-pravni okvir samo dodatno komplicira cijelu priču: američke tvrtke u Europi, jasno, podliježu europskim zakonima o zaštiti podataka. U čemu je tu problem, pitate se? U činjenici da prikupljene podatke može zatražiti izvršna vlast pojedine zemlje, ali i sami građani. U jednome će slučaju tako dostavljanje zatraženih podataka biti zakonom opravdano, a u drugome – strogo zabranjeno.
Sav taj ćušpajz mnogi se nadaju riješiti mudrom retencijom podataka – što kraćim vremenom čuvanja digitalnih zapisa. Nažalost, i ova je perspektiva dosta tmurna. Skladištenje je podataka iz dana u dan sve jeftinije, a svi u ovome biznisu pomno i dugotrajno analiziraju svoje upite kako bi sutra dobili bolje rezultate pretrage. Povrh toga, politika retencije podložna je promjenama državne politike, pa čak i ekonomskih odnosa.
Premda se velike nade polažu u vojske kriptografa, koji se kunu da će složeni sigurnosni protokoli osigurati digitalnu demokraciju i anonimnost privatnih podataka, osamdesete godine prošloga stoljeća – bez mobitela, GPS-a, e-maila i Facebooka – najednom izgledaju utopijski daleko.
Povrede privatnosti
Jedna od najčešćih zloporaba koja nažalost prečesto prolazi bez kazne jest povreda privatnosti. Pravo na privatnost duboko je ukorijenjeno u većini svjetskih kultura, a prvi se put spominje prije više tisuća godina, još u vjerskim tekstovima poput Biblije, ili onih stare grčke ili kineske kulture, najčešće u kontekstu zaštite nepovredivosti doma. Zgodan primjer predstavlja odredba Zbornika židovskih zakona – Mishne – koja datira oko prije nove ere, a kojom se štiti osoba od tuđeg zavirivanja u svoju kuću.
Ipak, netjelesni karakter prava na privatnost, poteškoće u razgraničavanju različitih aspekata prava na privatnost od drugih prava i nesklonost prijavljivanju i rješavanju takvih povreda stoljećima su sprječavale i napredne pravne sustave u zaštiti privatnosti. Tek krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća može se govoriti o početku sustavnog istraživanja modaliteta zakonske zaštite privatnosti kao temeljnog ljudskog prava, osobito u pravnoj teoriji i praksi Sjedinjenih Država. Posebno mjesto u toj pravnoj tradiciji imaju dvojica velikana pravne misli angloameričkog prava – Samuel D. Warren i Louis D. Brandeis, autori poznatog eseja Right to Privacy (Pravo na privatnost), po nekima najutjecajnijeg pravnog članka ikada objavljenog, ponajviše zbog konačnog utvrđivanja i dokazivanja specifične prirode prava na privatnost, osobito u odnosu na druga prava, poput prava vlasništva, čime je pravo na privatnost konačno dobilo priznanje i odgovarajuću pravnu zaštitu u kontekstu pravnog razvoja Sjedinjenih Država iz tog vremena.
