Umjetnik koji uživa ugled jednoga od najboljih talijanskih opernih redatelja – govori o operi danas, hrvatskoj sceni, videoigrama…
Maurizio di Mattia talijanski je operni redatelj. Od 1985. godine redatelj je Rimske opere, a kasnije i direktor ureda za režiju (Teatro dell’ Opera di Roma). Od 2000. godine potpredsjednik je državne opere u Hong Kongu te potpredsjednik državne opere u Seulu. Od 1994. godine pokretač je i umjetnički ravnatelj talijanskog festivala opere u Teramu. Režirao je na desetke opera u Europi i Aziji, generalni je savjetnik za Japan Opera Society. Bio je i načelnik ureda za kulturu regije Lazio (Rim). Pokazao se kao uspješan umjetnički ravnatelj i nekih manjih kazališnih festivala poput festivala Roseto degli Abruzzi, Concerti delle Dodici Stelle…
U Hrvatskoj je režirao operu Trubadur na Splitskim ljetnim igrama (po majčinoj liniji porijeklom je iz Dalmacije). Sudjeluje redovito u osmišljavanju i postavljanju ljetnog operno-baletnog festivala na Termama di Caracalla unutar Rimskog ljeta u organizaciji Rimske opere. Surađuje također s holivudskim filmskim produkcijama kao koordinator masovnih scena (Aleksandar Veliki; Troja…).
Često Vas spominju kao vrlo zaslužnu osobu za otvaranje azijskog tržišta europskoj opernoj sceni, potpredsjednik ste državnih opera u Seulu i Hong Kongu. Kako je došlo do tog otvaranja “vrata Azije”?
U Hong Kongu je najprije trebalo stvoriti onakve operne strukture kakve poznajemo u Europi, uz brojne prilagodbe. Ta suradnja i inicijativa krenula je još 1999. godine. Kruna svega bila je proizvodnja predstave Aida, koju sam režirao, a premijerno je izvedena povodom desete obljetnice povratka Hong Konga Kini, 12. listopada 2007. kao koprodukcija Rimske opere i Opere Hong Konga. Uži autorski tim – kostimograf, scenograf i redatelj – bili su iz Rimske opere, a svi ostali bili su autohtoni umjetnici. Na neki je način upravo ta naša Aida omogućila stvaranje Opere Hong Konga, koja danas postavlja predstave ravnopravno sa svim drugim svjetskim opernim kućama. Nakon nje utemeljili smo i Operu u Seulu, a naša Aida prošla je cijelu azijsku turneju i nedavno se vratila tamo odakle je krenula te je u okviru Rimske opere postavljena na Termama di Caracalla. Vrlo je zanimljivo kako u Aziji prihvaćaju operu kao glazbeno-scensku vrstu, nevjerojatna je njihova fascinacija koja ponekad podsjeća na dječju radost kad im se otkrije jedan potpuno nov svijet.
Dakle i opera se aktivno uključuje u proces globalizacije. Postaje li i ona neka vrsta mass-medija?
Ona je to uvijek i bila, a opera kakvu danas poznajemo rezultat je potrage za apsolutnom umjetnošću. U sebi nosi univerzalne poruke, ali često vrlo precizne političke i ideološke naravi – sjetimo se samo Verdija ili Wagnera. To je prvi hram globalnih poruka koje su nadgradnja nad glazbenom potkom i baš je njezin književni materijal u stanju stvarati i slati poruke koje su povezane s povijesnim strujanjima.
Koliko je danas aktualna opera Aida u tom kontekstu?
Aida je zasigurno jedna od najaktualnijih opera u ovom trenutku zbog problema koji upravo živimo, dakle golemih fraktura između zapadnih i srednjoistočnih kultura. Muslimanski svijet je najvjerojatniji prirodni nasljednik Aidinog svijeta; Aida ga na neki način opet izvorno stavlja na scenu. Kroz nesretnu ljubavnu priču u centar pozornosti postavlja se upravo susret i sukob ovih dviju kulturnih nasljeđa.
Verdi nakon svoga Macbetha nije više vezan samo uz individualne strasti protagonista, nego se okreće univerzalnom čitanju kultura i naroda koji su predodređeni da se sretnu, a opera postaje metaforičko “ušće” kroz koje moraju proći – to je ono što zovem šekspirijanski Verdi.
Aida je sjajan prikaz klasnog društva i tenzija među klasama, ali i neminovne katastrofe takvog poretka. Sukob proizlazi također iz susreta oprečnih pogleda na svijet: Amneris možemo povezati sa zapadnim razvijenijim silama i racionalnim pogledom, ali lišenu onog spontanog osjećaja koji nalazimo u liku Aide. Osim toga, Amneris predstavlja i vlast koja proždire samu sebe. Riječ je i o arhetipskim junacima snažnih svevremenskih poruka: Radames predstavlja Ahila, Aida Penelopu… i tako dalje. Uvijek naglašavam da je najvažnije pročitati – dekodirati – operni libreto i shvatiti što je autor stvarno želio reći…
Promatrajući dramske likove kroz operno stvaralaštvo stječe se dojam da su ženski likovi podređeni strastima, skloniji samoubojstvima… Danas su ipak suvremene junakinje bitno različite.
Smrt u teatru, općenito, gotovo je uvijek metaforička smrt, nikad se ne radi o realističkoj smrti. Kroz ovu metaforičku smrt žena gotovo uvijek zauzima uzvišeno, puno važnije mjesto i značenje. Dakle, po mom sudu upravo je obrnuto: ženski operni likovi uvijek su dominantni i ključni; vjerojatno je to i sreća opere kao umjetničke forme. Bez njih nema opere: Aida i Amneris glavni su protagonisti Aide; Musset i Mimi Bohema; Turandot istoimene opere… Želim reći: ženski aspekt u operi nevjerojatno je velik. Upravo to je bila velika novost u operi krajem 18. stoljeća, kada se dogodila velika prerada libreta; ženski likovi, koji su prije bili stalno u drugim i trećim planovima, odjednom počinju postajati ključni likovi svakog dramskog zapleta – i u tom je smislu opera preduhitrila neke političke i socijalne tematike po pitanju položaja žena u društvu, barem za 200 godina.
Ako na primjer pozorno iščitavamo Traviatu, uočavamo da je problem tih žena, koje su bile dovođene iz Normandije u Pariz kao robinje ljubavi i seksa, sličan današnjem problemu “bijelog roblja” u službi seksa koje stiže iz tranzicijskih zemalja na zapadnoeuropsko “tržište”.
Vrlo često u svojim režijama naglašavate određeni “pučki karakter” operne umjetnosti, kažete da je to u samoj njezinoj osnovi.
To je jedini način na koji može opstati. Opera je zbilja izričaj jednog njezinog u osnovi narodnog karaktera i duše… Glazba je kasnije ključ kojim otvaramo um prema seriji neprestanih poruka. Ona je i prvi povijesni izraz kulturne globalizacije i s njom se prvi put događa da je kultura istrgnuta iz ruku vlasti, koja ju je pogrešno koristila kroz političku i klasicističku determinaciju – istrgnuta je da bi je gledali i voljeli svi!
Radnjom nekada nalikuje sapunici, pa nije slučajan današnji izraz soap-opera, međutim kroz nju se odašilju i vrlo precizne ideje, često sakrivene ali nerijetko monstruozno revolucionarne, i to je onaj najizuzetniji doprinos opere društvu. Spomenimo npr. samo nevjerojatan značaj verdijanske opere kroz talijanski Risorgimento (preporod).
