Vrtovi u Rijeci, u kojima svakakvo povrće buja, nisu dio svjetskog trendy pokreta, tzv. urbanog vrtlarstva, nego prava potreba socijalno najugroženijih.
“Morat ćemo sami uzgajati, poljoprivreda se mora vratiti u centar ekonomskog života” – nisu riječi nekog ostarjelog poludjelog hipija, nego ozbiljnog i međunarodno priznatog autora, ujedno i relativno aktivnog blogera, Jamesa Howarda Kunstlera. One nisu posljedica maštanja izazvanog prekomjernim uživanjem opijata, nego Amerikancima svojstvene vrlo precizne računice s pragmatičnom posljedicom. Kunstlerova je teza poznata i gotovo do bola jednostavno shvatljiva. Koncept stanovanja u Sjedinjenim Državama bazira se na predgrađima u kojima žive milijuni stanovnika, a za vođenje modernog načina života svakom stanovniku treba nekoliko automobila, čija je potrošnja goriva enormno visoka.
S druge pak strane, “američki san” je po prvi put u povijesti globalno prihvaćen standard “kvalitetnog života”, što samo po sebi nije loše, ali postaje takvim u svjetlu neželjene posljedice: globalna masovna potrošnja goriva dovodi do iscrpljivanja resursa, rezultat čega je nagli, potpun i okrutan slom načina života koji je prihvaćen kao “zlatni standard”. Reakcija na Kunstlera svakako može biti odmahivanje rukom; naslušali smo se već ovakvih “hipijevskih gluposti”, apokaliptika koji stalno predviđaju propast, unovčavajući još od razdoblja mezopotamskih civilizacija prisutan strah od “kraja svijeta”. Nismo li još u Svijetu oko nas – enciklopediji za djecu i omladinu iz 1963. godine čitali o iscrpljivanju zaliha nafte za pedeset godina? A nije se dogodilo baš ništa; štoviše, automobila se vozi i proizvodi više nego ikad. Ipak, da se nešto čudno događa, barem na strani promjene navika i svakodnevnog imaginarija životnih vrijednosti – ne možemo ne priznati.
Usred ovogodišnje ljetne riječke žege dogovarao sam s dvije dobre kolegice nalazak na turi čavrljanja i ogovaranja. Kako je financijska kriza u mom džepu vrlo realna, a i ne volim vlasnicima kafića plaćati sjedenje na komadu javnog gradskog asfalta, predložih sastanak u parkiću u kompleksu bivše tvornice “Rikard Benčić”. S druge strane mobitela – muk. Nisu fakultetski obrazovane djevojke reagirale glupo, nego apsolutno svakodnevno i suvremeno – automobil koriste za odlazak na bilo koje mjesto u gradu ili oko njega, a ako ih se snimi kamerom mogle bi postati ozbiljna konkurencija hit-videu s You Tubea u kojem vlasnik šeće psa, vodeći ga na uzici iz pokrenutog automobila! Naravno, održavanje poželjne linije plaćaju fitness-centrima, teretanama, tai-chi i tai-bo trenerima…
Čini se kao da nikakav “naftni šok”, galopirajuće cijene barela i prijeteća skupoća litre benzina ne mogu promijeniti ovu gotovo preko noći nastalu ovisnost o kretanju automobilom i “univerzalno” opravdanje mitom o “brzom životu”, potvrđujući zastrašujuću viziju slavnog povjesničara urbanizma i tehnologije Lewisa Mumforda, prema kojoj u “ulici kao kanalu benzinskih para, buke i trkalištu užurbanih i poslovnih ljudi nema više prostora za ljudska sretanja. Stiješnjeni na pločniku, koji im otimaju automobili kao parkirališta, ljudi u velegradu zapravo se više niti ne vide.”
Kao antipod takvom mentalitetu – krenuli smo u šetnju. Da, dobro ste pročitali, šetnju, i to onom stranom Rijeke koja otkriva postojanje svijeta kakav apokaliptičari predviđaju, svijeta u kojem životne okolnosti traže prilagodljivost teško pronalazivu u generacijama koje računalnim mišem jačaju samo mišić šake. Svijet je to divljih vrtova i improviziranih nastambi, u kojem nije važno je li dostupan bežični internet, prostor koji zaluđeni sjajem materijalnog bogatstva nekolicine sve više ignoriramo i ne prepoznajemo. Znate li što mi je rekla sedamnaestogodišnja sestra, rođena Riječanka, kada sam joj spomenuo da istražujem riječke vrtove i siromašne kvartove? – “Pa ti si lud! Gdje toga ovdje uopće ima?!”
Rajčica iz centra
“Zapuštena gradska površina postaje park” – naslov koji je nedavno osvanuo u najvažnijem riječkom tiskanom mediju, savršeno odajući opisano stanje mentaliteta. U samom gradskom centru, na 100 metara udaljenosti od jedne od najprometnijih gradskih prometnica i modernog i vizualno atraktivnog garažno-poslovnog Centra Zagrad, investicije vrijedne 20 milijuna eura, smještena je zasigurno najneobičnija gradska zelena površina. Svakodnevni prolaznici, šetači u obližnjem parku i učenici osnovne škole smještene u neposrednoj blizini zacijelo više niti ne obraćaju pozornost na za grad tako “neprirodnu” površinu, ali slučajne putnike – a ove je godine turista u Rijeci bilo više nego ikad – zacijelo svaki put iznenadi zatečeni prozor. Vrtna površina veličine potrebne za temelje zgrade svakodnevno je obrađivana, što odaju uzgojene dozrele rajčice, mrkve, grašak, zelena salata, blitva…
Inventar u centru “zalutalog” vrta tipičan je za sve riječke gradske zelene površine koje nisu promakle rukama vrtlara – ne nalaze se tu alatke kupljene u profesionalnim vrtnim centrima, nego carstvo improvizacije: odbačena keramička kada napunjena humusom potrebnim za uzgajanje mladica i skupljanje gnojiva sastavljenog od odbačenih ostataka hrane, stari bojler s improviziranom slavinom obojen u crno radi zagrijavanja vode, limene bačve napunjene kišnicom kao rezerva za vrijeme dugotrajnih ljetnih suša, te naravno, centralno mjesto – baraka. Poput ostalih sličnih “nastambi”, i ova u riječkom centru sagrađena je od odbačenih drvenih greda, najčešće jelove građe, lima i crnih krovnih ljepenki namijenjenih hidroizolaciji. Svakako, vodilo se računa i o zaštiti od nepoželjnih posjetitelja, čemu uvijek dobro posluži bodljikava žica.
U prošlosti je takva žica prvi puta korištena 1874. godine kao sredstvo ograničavanja kretanja stoke i isključenja Indijanaca, ”proslavljena” je ulogom u rovovima Prvog svjetskog rata, a sada se očito dokazuje kao efikasno sredstvo “obrane” riječkih vrtova. U kontekstu smještaja vrta između impozantnih stambenih historicističko-secesijskih zdanja iz razdoblja najvećeg uspona grada, obrađivana zelena površina i Riječanima kojima se na vrt skrene pozornost djeluje gotovo nadrealno, pa možemo samo pretpostavljati kakav šok dožive turisti koji dolaze iz zemalja u kojima se ni voda iz slavina ne koristi za piće, a kamoli da znaju što je to miris svježe rajčice. Ipak, riječ je o prostoru Rijeke koji na krajnje neobičan način održava vezu sa stoljećima udaljenom prošlošću razdoblja srednjeg vijeka. Naime, lokalitet tada nazivan Zenikovići, smješten izvan prostora zaštitničkih gradskih zidina, služio je kao područje vinograda i oranica redovnika augustinaca, a i danas, stoljećima kasnije, ispunjava potpuno istu funkciju. Pa gdje je onda ta “zapuštena gradska površina”?
odličan tekst! prava mala riječka razglednica koja me podsjetila zašto volim svoj grad. nadam se da će biti još ovakvih tekstova.