Manga-strip

Domaće manga izdavaštvo

I Algoritam i Večernjak nadopunjuju se i u dobrim i u lošim odlukama u vezi manga-izdavaštva; prvi je izabrao najbolje moguće naslove za stvaranje novih manga-fanova kod nas, a ujedno propustio sâm stvoriti te nove čitatelje, ne uspostavljajući nikakav kontakt s njima; drugi je pak krenuo prebrzo, bez potrebnih priprema i s potpuno krivim naslovima, ali polako usvaja prijedloge čitatelja o tome kakvu mangu žele čitati na hrvatskom.

Domaći izdavači moraju biti svjesni da ne mogu računati samo na već postojeći krug fanova (koji ako mangu ne skidaju preko interneta, onda je kupuju na engleskom), nego moraju pronaći način da ovu specifičnu vrstu stripa predstave što širem krugu čitatelja. Dobar pokazatelj načina na koji bi to trebalo raditi dolazi s nedavnog osnivanja prve manga-anime-udruge Crotaku, koje je održano u prostorima Multimedijalnog centra SC-a. Nakon projekcije nagrađivanog filma Hayaa Miyazakija Avanture male Chihiro (Spirited Away), fanovi su se ostali družiti, a zabavi se priključila i Milena s Večernjakovim darovima, DVD-ima spomenutog filma i prvim brojevima Balade o janjetu. Fanovi i oni koji će to tek postati žele takva okupljanja, žele ogledne (dakle besplatne) primjerke mangi i promotivne materijale. Mangama može pomoći i širenje područja prodaje na ostale medijske sadržaje, odnosno franšiza. Domaći su izdavači propustili prepoznati pravi trenutak za svoje manga-projekte – propustili su prikazivanje prvih (više nego izvrsnih) anime-serija koje su i gledatelji zapazili: Dragonball i Sailor Moon na Novoj TV. Ako je čak i izrazito dječji anime, poput Pokemona, pokazao da se na TCG-u (Trading Cards Game – moderna vrsta igre kartama s većom strategijskom igrivošću) kod nas može stvoriti veći krug korisnika takvog proizvoda i ostvariti zarada, onda se pitamo gdje bi izdavaštvo mangi na hrvatskom bilo danas da su se paralelno uz te prve anime-serije mogli nabaviti makar posteri, privjesci ili majice s njihovim likovima. Manga je proizašla iz japanske kulture koju poznajemo slabo ili nikako i stoga nam treba više pojašnjavanja, nadopunjavanja i ostalih sadržaja koji upućuju jedni na druge. Mange su oduvijek pospješivale prodaju anime-serija (i obratno); videoigre, glazbeni CD-i također. Najnoviji primjer light-novela (romani bazirani na likovima i situacijama iz određene mange ili anime) također može dati ideje o unaprjeđenju prodaje mange kod nas.

RHINO (voditelj anime-projekcija u klubu MAMA): Za izraz “manga” čuo sam davno, u vrijeme kada se i za animea još govorilo da su mange. Tako sam i ja zapravo debelo do negdje 1994. sve animee zvao manga i koristio termine poput animirana manga i strip-manga. Većinu prvih mangi počeo sam čitati jer sam želio proširiti doživljaj nekih animea koji su bili napravljeni po tim mangama, iako mislim da me privukao sam stil i način korištenja stripa – način na koji nisam bio navikao to tada. Prva mi je bila Shirahimeshou manga od Clampica (grupa autorica koja radi pod zajedničkim imenom CLAMP) negdje u devedesetima i nakon toga počeo sam ih gutati.

Apsolutno podržavam sve domaće pokušaje izdavanja mangi na hrvatskom, iako smatram da je izbor koji se sada nudi jako uzak i uglavnom namijenjen mlađem i tinejdžerskom uzrastu. Mislim da bi proširivanjem ponude porastao i interes za mangom. Hrvatskoj je problem što je u zadnjim godinama strip-kultura općenito prilično zamrla u odnosu na, recimo, osamdesete. Tako da iskreno mislim da bi mangama najviše zapravo pomogla promocija stripa općenito – kao medija koji nije (kako se uglavnom percipira) samo bezvezna mozgoprazna zabava bez neke umjetničke vrijednosti.

TIN PETROVIĆ (predsjednik udruge CROTAKU): Prvi put kad sam se susreo s mangom uopće nisam znao da je to manga. Bio je to “Berserk”, neobičan crno-bijeli strip s krivim redoslijedom sličica i teksta (zbog nekog neopisivog razloga). Ono što me najviše fasciniralo u mangama jest stil crtanja – osobno sam velik obožavatelj grafika, tako da mi je crno-bijeli stil izuzetno odgovarao – i način pripovijedanja. Sva iskustva sa stripovima dotad su mi bila povezana sa šarenim superjunacima u tajicama.

No tome jednostavno fali neka doza realnosti, što zrelijem čitatelju ne odgovara. Manga nudi mnogo širi opseg tema i priča, često ulazeći dublje u psihu, istražujući nove ideje, i stavlja pred čitatelja nešto novo, interesantno, nešto o čemu još nije razmišljao.
Što se tiče domaćih izdanja mangi, Algoritmov izbor vrlo je logičan. Prvi serijal World of Warcraft bio je namijenjen velikom broju ljudi koji su igrali istoimeni MMORPG. Takva manga imala je zajamčenu publiku i dobro zamišljen prijelaz na istočnjački stil stripa. Radi se o OEL (Original English Language) mangi, kojom se označavaju mange nastale izvan Japana, čime se stvara vrlo plodno tlo za čitatelje koji se još nisu upoznali s mangama. Algoritam je dalje nastavio sa četiri dobra serijala koji pokrivaju većinu eventualnih budućih čitatelja, onih koji bi bili voljni uzeti mangu u ruke i vidjeti što je to. Večernjak je pak uzeo “Lament of the Lamb” kao alternativu Algoritmu.

Smatram da postoji mnogo više kvalitetnijih naslova koji bi se mogli izdavati na hrvatskom, ali uz probleme oko otkupa autorskih prava i broj ljudi koji trenutačno čitaju mangu – jednostavno je nemoguće uvesti neke druge naslove. Ako se manga želi popularizirati, trebalo bi na hrvatski početi prevoditi popularne japanske naslove.

YOSHI (hrvatski anime/manga fanzin koji uređuje autor teksta) izlazi od 2005., a do danas je objavljeno 25 brojeva. Na njemu je surađivalo oko 60 posve različitih osoba, od osnovnoškolaca do zaposlenika u ministarstvu vanjskih poslova. Iako je fanzin, Yoshi je od početka koncipiran kao časopis. Umnažalo ga se klasičnim postupkom za fanzine, fotokopiranjem. Od petog broja Yoshi postoji i na webu http://yoshi.iugrina.com/ kao online-izdanje. Inicijalno, fanzin prati japanske teme, ali sadržaji se znaju širiti i na čitavu Aziju. Najveći dio fanzina posvećen je recenzijama na anime-filmove i serije te mange; od ostalog, Yoshi prati japanski film (kineski, kao i korejski) i glazbu, videoigre, a često objašnjava i pojmove iz japanske povijesti, kulture i umjetnosti. Posebna specijalnost su kraći putopisni prikazi, a u novije vrijeme i osnove japanskog jezika. Posljednje stranice fanzina obično su rezervirane za fanartove, fanfictione, pa čak i naše hrvatske mange. U fanzinu se surađuje na dobrovoljnoj osnovi, a svi materijali se ustupaju besplatno, bez isplaćivanja ikakvih honorara ili naknada. Yoshi ne možete kupiti na kiosku ni u knjižari; domaći izdavači još uvijek nisu zainteresirani za njega.

FILIP (zaposlenik u strip-knjižari “Stripovi na kvadrat” (bivšoj knjižari “More Comics”) i neprofesionalni strip-crtač, ilustrator): S mangama sam se upoznao sredinom devedesetih, preko animea. Oduvijek me zanimala znanstvena fantastika, pa su moje prve mange Battle Angel Alita i Akira, a od autora sam iznimno cijeno Masamunea Shirowa (Appleseed; Ghost in the Shell) i Osamua Tezuku (Astro Boy; Metropolis).

Manga je oduvijek bila cool, zabavna i nudila je nešto novo. Zahvaljujući svom poslu mogao sam do mnogih naslova doći prije ostalih, što je bilo jako korisno prilikom razmjena stripova s prijateljima. Mange u Hrvatskoj – događaj su koji treba podržati. Dobra je stvar i to što su prijevodi izvedeni kvalitetno, a svakako je velik plus ako se radi o originalnom prijevodu s japanskog jezika. Vjerujem da se dosta smisla u mangi izgubi kroz višestruke prijevode. Raduje me i zadržavanje klasičnog japanskog koncepta čitanja mange zdesna nalijevo te objavljivanje originalnih naslovnica uz minimalne grafičke prilagodbe našem tržištu.
Popularizacija mangi trebala bi se odvijati preko zastupljenijih medija; kod nas je to svakako televizija. Često puta nam se događa da ljudi – nakon što neki strip ili DVD vide reklamiran na televiziji – odmah ga sljedeći dan dolaze potražiti u dućan. Mislim da bi izdavači mangi na hrvatskom jeziku trebali razmisliti i o promidžbi – dijeljenjem besplatnih primjeraka stripova i popratnog materijala.

(Milena Zajović / Darko Ivanković – Seph, Plan B 17)