Ljeto u Zagrebu ima stanovitih čari. Put od točke A do točke B automobilom se prelazi znatno brže, a mjesta za parkiranje je više. (Polu)prazni uredi poprimaju obilježja prostora za meditaciju. Izostanak uobičajene gradske vreve omogućava vam da uočite detalje koji su vam dotad izmicali (u mome slučaju, logo Univerzijade na jednoj tramvajskoj stanici u Maksimirskoj), kao i da s gradom natenane upoznate nekoga tko u njemu boravi prvi put. Naravno, na terasama kafića brže ćete se dočepati piva, a zahvaljujući desetkovanoj populaciji vidokrug je pregledniji, pa se u punoj mjeri može uživati i u najljepšem ukrasu svakog pravog grada: preostalim djevojkama… u ljetnim haljinama.
Doduše, ljubitelji klupskih koncerata zapeli u Zagrebu u to doba godine mogu se osjećati pomalo zakinuto, budući da se tijekom ljeta inače bogata i kvalitetna koncertna ponuda znatno prorjeđuje, ako ne i umrtvljuje. Stoga je svaka naznaka svirke u gradu dragocjena poput kapi pitke vode u Sahari, a tek kad ugledate najavu nastupa Thermalsa u KSET-u 11. kolovoza…
Faktografije radi, ova živahna indie rock skupina iz američkog Portlanda, čiju okosnicu i konstantu čine gitarist i pjevač Hutch Harris te basistica Kathy Foster (odnedavno uz bubnjarsku podršku Westina Glassa), u sedam je godina postojanja izdala četiri studijska albuma. Zagreb su prije ovog ljeta posjetili dvaput. Prilikom svoje druge svirke u KSET-u, krajem 2006. – kad su promovirali svoj treći i dosad najvažniji album, The Body, the Blood, the Machine – pokrenuli su pravi perpetuum mobile znoja, konfeta i svega ostalog što klupski koncert čini nezaboravnim doživljajem, te zacementirali naklonost domaće publike. Stoga ništa manje nisam očekivao ni od ovoljetnog nastupa Thermalsa, a dodatno me razveselila prilika da uoči njega s Hutchem uz čašicu razgovora protresem nekoliko manje ili više aktualnih, svakako zanimljivih tema.
Osim što su vrlo zabavne, pjesme Thermalsa prilično su angažirane. Tako je od samih njihovih početaka, pa i na najnovijem albumu, Now We Can See (Kill Rock Stars, 2009.). Ipak, doima se da to danas čine s manje žuči nego prije. Znači li to da su prihvatili svijet kakav jest, ili u skoroj budućnosti očekuju pozitivne promjene?
“Jedino što nas nedvojbeno očekuje jest smrt”, mudro će Hutch. “Njome se bavimo na novome albumu. Zbog toga ne bismo trebali biti odveć tjeskobni, budući da je to nemoguće promijeniti.”
A kad smo već kod promjena, jedno je ime neizbježno – Barack Obama. Naime, Bushova je era umjetnicima bila neiscrpan izvor inspiracije. Hoće li Obama, ako se pokaže da je uistinu onakav kakvim ga ljudi priželjkuju, uzrokovati epidemiju spisateljskih i glazbeničkih blokada?
“Dosad je Obama pokazao da je ono što su ljudi trebali i očekivati – političar. Čini mi se da je mnoge razočarao i dosadio im. Stoga se nadamo da će blokadu doživjeti mnogi, kako bi konačno začkomili! Nama je, pak, u najvećoj mjeri svejedno. Sljedeća naša ploča bavit će se ljubavlju, seksom i lažima.”
SAD-om vladaju fašisti!
Na The Body, the Blood, the Machine – svojevrstan konceptualni album s pričom o mladom paru koji je prisiljen pobjeći iz SAD-a kojim pod krinkom kršćanstva vladaju fašisti – ljudi su se uistinu navukli. Misli li Hutch da će im Now We Can See postati još draži, te namjeravaju li u budućnosti detonirati još snažniju bombu?
“Uvijek nam je namjera izazvati eksploziju. No nikad nije moguće predvidjeti koje će se pjesme ili albumi ljudima najviše svidjeti. Vrijeme će pokazati!”
I premda je vrijeme nemoguće vratiti, jedan mi je hrvatski obožavatelj Thermalsa nedavno rekao da smatra kako bi njihov debi More Parts Per Million, snimljen nanovo s dvije-tri pjesme manje i mrvicu produkcijski ulašten, postao pravi hit.
“Kao i obično, fanovi griješe”, ustrajan je Hutch. “Lo-fi je danas veći no ikad. Da se taj album pojavi danas, ovakav kakav jest, bio bi pun pogodak. Štoviše, što bi snimka bila lošija, bolje bi prošao. Ljudi moji, ta zar ne pratite Pitchfork? Bilo kako bilo, sad je prekasno i koga briga!”
No Thermalse očito jest briga, budući da njihova glazba sa svakim novim izdanjem zvuči sve pristupačnije. Posljedica sazrijevanja, ili…?
“Ili što, komercijalizacija? Svaka je naša nova ploča nedvojbeno isproduciranija, više hi-fi. Počeli smo na dnu, snimajući prvi LP na kasetu. Sa svakim novim albumom osjećamo kako rastemo i razvijamo se, pa ulažemo sve više vremena u pisanje pjesama i njihovo snimanje, koristeći sve bolju opremu. To smatramo napretkom.”
Okej, nemam ništa protiv. Dapače, padam i na štoseve poput “zbornog mumljanja” u Now We Can See, prvome singlu s istoimenog novog albuma.
“Nastupali smo s The Hold Steady i Cribsima, bendovima uz čije pjesme fanovi vou-vouaju”, pojašnjava Hutch. “Zaključih: trebali bismo i mi napisati jednu takvu pjesmu. I jesmo. Upalilo je!”
A svi ti divni gitarski rifovi (St. Rosa and the Swallows, A Stare Like Yours, Returning to the Fold…)? Nastaju li s lakoćom ili iziskuju vrijeme i trud?
“Neki iziskuju, dok se drugi pojave čim se latim gitare. Moram priznati kako su pri njihovome nastanku nekoć veliku ulogu igrale droge, mada ih danas baš i ne konzumiram previše…”
(mn) Ljeto iza nas
- U Zagrebu svirate usred ljeta, kada je svatko tko si to može priuštiti na moru. Je li vas u tome osokolila fantastična reakcija publike prilikom vašeg prethodnog nastupa ovdje?
“Već smo par puta svirali u Zagrebu”, kaže Hutch. “Uvijek je bilo krcato te izuzetno zabavno! Prema tvojim riječima čini se kako ćemo svirati za ekipu koja je odveć siromašna da ode na more. Zabilježit ću si da ponesemo manje majica za prodaju nakon koncerta.”
I zaista, od majica ni “m”. Ni prekratko trajanje koncerta (kojih sat vremena) nije oduševilo, a dodatnih bi petnaestak minuta bilo dovoljno za A Stare Like Yours i još poneki biser s pomalo zapostavljenog Fuckin A. Još da se bolje čula ta nesretna gitara… No zamjerke padaju u drugi plan kad se prisjetim da sam se usred ljeta osjećao kao u jeku – i na vrhuncu – koncertne sezone. Ispunjen klub, besplatna sauna, razvodnjena piva i šutka prilagođena ljudima u godinama, a sve to uz pregršt pop-bisera – ma, tko to može platit’!?
Ljeto uistinu jest iza nas, kao što je pjevala Yaya Ivaniš. No posjet ovog simpatičnog trojca zasigurno je jedan od razloga zbog kojih ću ga se sjećati i, već sada kad počinje nova koncertna sezona – prema dosadašnjim najavama i više nego uzbudljiva – priželjkivati da se podjednako vesela večer, a po mogućnosti i više njih, ponovi i dogodine. Thermals, moj dobar drugar! www.thethermals.com
ROKERI NA BURZI
Thermalsi su nedavno u suradnji s poznatim glazbenim webzineom Pitchfork posjetili njujoršku burzu (NYSE) te snimili vrckav videoprilog.
Plan B: S obzirom na globalnu ekonomsku krizu, je li se ekipa s burze doimala napetom ili nervoznom? Jesu li spominjali kakva rješenja za gospodarske probleme?
Hutch: Nisu. Nije ih briga! Većina njih još uvijek ima love. Jednostavno nastoje zadržati svoj dio kolača te se dočepati još koje kriške.
Plan B: Kathy je prilikom posjeta burzi usporedila hedge fondove s indie rockom. Je li mislila ono što mi se čini da jest?
Hutch: Mislila je da se pojam “indie rock”, baš kao i “hedge fond”, često pogrešno upotrebljava. More bendova koje ljudi smatraju nezavisnima zapravo su itekako ovisni – o velikim diskografskim etiketama, svojim bogatim starcima itd.
www.pitchfork.com/tv (rubrika Daytripping)
(Matko Žurić, Plan B 24)
