Zbog čega je to tako?
“Kao što je bivša država nakon 1945. nastajala na negaciji one prethodne, tako i ove države sada svoj identitet grade na negaciji SFRJ.” To vrlo često ide na njihovu štetu: “Da je u Hrvatskoj kvalitetna srpska mainstream kultura puštena u nekoj mjeri u medije, ne bi se u znak otpora na marginama pojavila ‘alternativa’ u obliku turbofolka”, kaže Stoimenov.
Što je, po njegovu mišljenju, razlog tome da se u sferi televizije, glazbe, kinematografije – danas vrlo često stvara na razini koja je slabija od one iz, primjerice, sedamdesetih ili osamdesetih godina 20. stoljeća, a koje obrađuje u svom TV serijalu?
“Kulturni i pop-fenomeni počinju se pojavljivati onda kada za njih u društvu dođe vrijeme. I nakon Drugog svjetskog rata, krajem četrdesetih i tijekom pedesetih, prvo je bila izgradnja i obnova zemlje, i kulturna apologija novog režima. Tek poslije, od šezdesetih godina, počinju se pojavljivati neka značajnija imena i ostvarenja… Mi smo sada u procesu stvaranja nacionalnih država i novih elita, treba proći tih deset ili dvadeset godina dok se te neke elite obogate i ustoliče, a njihovi potomci obrazuju po prestižnim svjetskim školama, da se počnu razvijati i zaklade, kultura i popularna kultura na nekoj višoj razini.”
Ima tu još nešto:
“Pop-kultura bivše Jugoslavije uvijek je pratila trendove sa Zapada, i u šezdesetima, i u sedamdesetima, i u osamdesetima, samo što se, kako je vrijeme prolazilo, to zaostajanje smanjivalo. Tako da je, u vrijeme Novog vala, ovaj smjer ovdje nastao praktički u isto vrijeme kad i u razvijenijim glazbenim sredinama. Čak i glazba koju sada imamo jako nalikuje zapadnim mainstream hitovima, samo što je nešto drugačije upakirana i otpjevana. Uostalom, mladi stvaratelji danas i nemaju mnogo toga izuzetno vrijednog na što bi se mogli ugledati.”
Mediji nastali na prostoru bivše Jugoslavije imaju barem jednu zajedničku karakteristiku: tabloidizaciju sadržaja i opsesivno bavljenje životima javnih osoba. Ali dobili smo to “za što smo se borili”, kaže redatelj Robne kuće. Opsjednutost zvijezdama, likovima iz Velikog brata i drugim instant-celebrityjima – duh je vremena u cijelom svijetu, koji i ove sredine kopiraju. Ipak, razlike među zemljama postoje, kaže Igor Stoimenov, tako da je ukupna razina tiskanih medija u Hrvatskoj viša nego u Srbiji, čak i u domeni medija o poznatima, za koje su tvrtke iz Srbije u Hrvatskoj kupile franšize.
U razgovoru za Yellow Cab govori o dozi tabloidnosti i u njegovoj seriji: “Robna kuća ima u sebi čak i tu danas toliko prisutnu dozu žutila – senzacionalizma. Kroz razgovore s akterima serije razotkrili smo razne mitove i urbane legende, koje se do dana današnjeg prepričavaju po kafićima i kavanama širom prostora bivše Jugoslavije. Kao što ste vidjeli, u prvoj epizodi tražili smo odgovor na pitanje je li stvarno srušen most u Jablanici za potrebe snimanja filma Bitka na Neretvi. Vidjeli smo i kako su holivudske zvijezde Orson Welles ili Richard Burton dolazile glumiti u domaćim spektaklima, kako ih pamte oni koji su s njima snimali. (…) Kako je Kirk Douglas opljačkan u Sarajevu za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, kako je Richard Burton dobio ulogu Tita, od čega je bio sendvič koji je Boba jeo na meču s McEnroeom…”
Nastavljajući razgovor o tiskanim medijima u zemljama bivše SFRJ, Stoimenov kaže: “Svima nedostaju kvalitetni časopisi koji bi mogli imati utjecaj kakav su nekad imali ‘Džuboks’, koji je bitno pomogao u stvaranju slave Bijelog dugmeta, ili ‘Polet’, koji je imao veliki značaj u Hrvatskoj.” Iako medij tiska, zbog svoje netelevizičnosti, nije posebno obrađen u serijalu Robna kuća, razvoj glazbe u bivšoj Jugoslaviji neraskidivo je vezan uz ove publikacije, kao što su i filmski časopisi imali bitan utjecaj na kinematografski svijet, a revijalna izdanja poput ‘Ilustrovane Politike’ ili ‘Starta’ stvarala su zvijezde poput Tanje Bošković, Bernarde Marovt i drugih, kaže Stoimenov.
A kako se ukus kreira danas?
“Iako internet postaje sve značajniji medij, posebno za mlađe generacije, za političke i kulturne elite to još uvijek nije primarno sredstvo komunikacije, pa tradicionalni mediji, posebno televizija, zadržavaju još uvijek svoj dominantan utjecaj. Međutim, značaj interneta će rasti, jer za neke mlade ljude on postaje medij oko kojeg centriraju svoje živote – informacije o pop-kulturi ili bilo čemu drugom ne primaju samo pasivno.”
Kvalitetnija kultura, smatra on, neće nastati nekim potezom na državnoj razini kojim se takva kultura želi stvoriti. Nastat će naporom pojedinaca ili umješnih grupa stvaralaca koji znaju raditi kao “kruti profesionalci”. Takve je u poslu već viđao, ali ne na mjestima na kojima bi ih kulturna elita očekivala. (Larisa Ranković, Plan B 24)
