Laos

U selu se nalazio i wat, budistički hram u kojem je nekoliko starijih redovnika skrbilo o dvadesetak redovničkih pripravnika – djece, od kojih su neki imali tek pet ili šest godina. Naime, obitelji koje su presiromašne da bi prehranile svoju djecu – šalju ih redovnicima u wat. Ondje im je, osim hrane i smještaja, pružena mogućnost školovanja i završetka fakulteta. Mladi redovnici obavljaju posliće koje im u watu dodijele i pridržavaju se blaže verzije pravilnika redovničkog života. Od njih se ne očekuje trajni ostanak u watu. Zapravo, neizravno se od svakog muškarca zahtijeva da obrije glavu i jedan dio svog života provede kao redovnik – privremeno se odrekne vanjskog svijeta i na svojoj koži osjeti ono što je Buda zagovarao.

Dolaskom na vlast, laoski komunisti pretpostavili su da Budina i Marxova učenja ne idu zajedno i stali razmišljati o tome kako budizmu stati na kraj. No to ovdje jednostavno nije moglo proći jer je budizam bio previše ukorijenjen u laosku kulturu – pa su ga u svojoj verziji lao-komunizma ipak odlučili prihvatiti. Na političkim seminarima svih razina vlast je počela propovijedati o kompatibilnosti budizma i komunizma; obje ideje govore o jednakosti svih ljudi, o prestanku patnje, a redovničko odbijanje privatnog vlasništva prihvaćeno je kao približavanje idealu komunističkog društva. Uz budizam, još uvijek je snažno prisutan i animizam – vjerovanje da u cijeloj prirodi obitavaju duhovi (phi). Animizam je često i pomiješan s budizmom, pa su neki budistički redovnici majstori u tjeranju zlih duhova iz bolesnika ili kuće. Duhova ima svakakvih, a najčešći su povezani s osnovnim elementima – zemljom, vatrom, vodom i zrakom. Njihova neravnoteža u tijelu dovodi do bolesti, pa o tome treba voditi računa.

Šarm Vientianea

Vientiane, glavni grad Laosa, odmah nas je osvojio svojom ležernošću. Položen uz veliku rijeku Mekong, krije nekolicinu ljupkih hramova, a kolonijalna arhitektura i pekare s baguettima upućuju na to da je nekad bio francuska kolonija. Omiljena zabava uvečer su štandovi s balonima – za sitnu lovu možete ih gađati pikado-strelicama – a kao nagradu osvojiti bocu piva. Nakon toga slijedi okupljanje u parkovima i šetalištima, gdje vrijeme prolazi uz razgovor i promatranje ostalih. Grad je dovoljno malen da bi ga se obišlo pješice, no uzeli smo bicikle i odvezli se niz obalu Mekonga. Bez ikakve žurbe, kao što se već ovdje to i radi. S druge strane velike rijeke mâmi Tajland – moderne zgrade od stakla i čelika…

A vožnja biciklom pretvorila se u najbolji mogući provod. Jer najviše toga događa se upravo uz rijeku: život u svim oblicima, od šetnje do ribolova. Tako smo poslijepodne proveli s mladim redovnicima koji su izrađivali statue Bude u raznim pozama (ležećoj, sjedećoj, podno Nāge…) u vrtu svog wata. Za to vrijeme njihovi su se vršnjaci koji ne borave u watu penjali na drvo iznad Mekonga i ljuljajući se na lijani bacali u rijeku. Manja djeca provodila su vrijeme brčkajući se u plićaku ili igrajući se s majmunčićima, omiljenim kućnim ljubimcima.

Prihvaćanje karme

Laos je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, ali za razliku od, primjerice, Kambodže – ovdje se time nitko ne opterećuje. Jedan od glavnih razloga je prihvaćanje karme, pojma koji se na Zapadu često pogrešno tumači. A karma, najjednostavnije rečeno, podrazumijeva ukupnost dobrih i loših djela u ovom životu i u prošlim životima – i rezultat je dosadašnjeg životnog tijeka. Ljudi u Laosu vjeruju da su zaslužili da budu rođeni gdje jesu – jer je to rezultat njihovih prethodnih života, što je opet dio „velikog plana“, pa se oko toga ne zabrinjavaju, niti se zamaraju budućnošću. Stoga uviđavno prihvaćaju situaciju u kojoj se nalaze – jer bi svaka druga intervencija mogla poremetiti taj veliki plan i skrenuti im pogled s onog bitnog.

Ako se netko, primjerice, rodi kao bogalj, to znači da nosi lošu karmu iz prošlog života, u kojem je bio bahat i umišljen. Stoga u ovom životu takva osoba pokušava biti što bolja, kako bi u sljedećem dohvatila bolju priliku, riješila se grešaka iz prošlih života i jednoga dana došla do kraja ciklusa beskonačnog ponavljanja rođenja i umiranja, dosegnuvši nirvanu. I tako, dok hodamo ulicom, shvaćamo da se događa nešto nevjerojatno – nitko nas ne vuče za rukav da sjednemo baš u njegov taksi, da kupimo njegov proizvod, da makar udijelimo dolar…

Oni koji nas zaustave na ulici pitaju nas odakle smo i kako smo, kako nam se sviđa Laos – i to je sve. Nema cimanja ni dosađivanja, uvaljivanja besmislenih suvenira, nema onog “hello my friend I have good price for you”. Rezultat je nevjerojatno opuštena atmosfera – i uskoro svakom došljaku postane svejedno hoće li napraviti đir po gradu ili tek sjesti uz rijeku i popiti Beer Lao. Učinilo nam se da su i u Dalmaciji obdareni ovim uvidima. Trebali bi brendirati fjaku.

Tajni rat

Svi su čuli za Vijetnamski rat, za Crvene Khmere i Pola Pota, za vojnu huntu u Burmi. Stoga je teško vjerovati da je najbombardiranija zemlja u svjetskoj povijesti upravo Laos. Pravo čudo. A pravi je primjer medijske manipulacije činjenica da za to gotovo nitko ne zna. U pokušaju da zaustave prodor komunizma iz Vijetnama, Amerikanci su u devet godina na Laos bacili više bombi nego što ih je bačeno u cijelom svijetu za vrijeme Drugog svjetskog rata – pola tone eksploziva po glavi stanovnika! Slikovitije rečeno – kao da je svakih osam minuta tijekom devet godina ratovanja avion ispuštao cjelokupni teret bombi! Još je nevjerojatnije da Amerikanci nikad nisu službeno potvrdili da su uopće sudjelovali u tom ratu.

Naime, Ženevskom konferencijom 1954. godine Laos je dobio neovisnost i donesena je odluka da sva strana vojska treba napustiti državu. Vijetnamci nisu niti pokušavali prikriti svoju prisutnost u Laosu, ali Amerikanci su svoju vojsku odjenuli u civilnu odjeću i poslali ih u Laos kao izaslanike nevladinih mirovnih organizacija. Tako su američki piloti bombardirali Laos u trapericama i kariranim košuljama. A jasno je i djeci – ako nema vojske, nema ni rata. Da bi stvar uspjeli održati tajnom, Amerikanci su diljem Laosa osnovali 50-ak tajnih gradova koji nikad nisu bili upisani u službene karte.

Jedan od tih gradova bio je sedamdesetih godina drugi najveći grad u Laosu, a službeno nije uopće postojao. Još bolje, pristup mu je i dan-danas zabranjen! A budući da rat službeno nikad nije postojao, nitko ne zna ni koliko je ljudi stradalo. Nakon pada Saigona (današnjeg Ho-Ši-Mina) i povlačenja iz Vijetnama, Amerikanci su se povukli i iz Laosa, prepustivši suborce, 30.000 pripadnika plemena Hmong koje su obučili za borbu, novoj komunističkoj laoskoj vladi. Velik broj njih spasio se bijegom u Tajland, pa se još i dan-danas vraćaju u Laos kao povratnici. Nekoliko tisuća Hmonga još živi skriveno u džungli. Komunizam je i danas na vlasti, no reforme početkom devedesetih stvorile su “moderan”, reformirani laoski komunizam, koji dopušta strana ulaganja i razvoj poduzetništva.

Povratak…

Prebrzo je stiglo vrijeme našeg povratka. Odjednom smo shvatili da nas je Laos na osobit način začarao i usporio – i da od posjeta sjevernom Laosu i slikovitim plemenima koja ondje žive neće biti ništa. Pomirili smo se i s tim – bit će to razlog više za planiranje sljedećeg dolaska. No u Laos se ionako ne dolazi u razgledavanje; u Laosu treba osjetiti drugi način življenja. Bez lude strke, stresa, poštivanja krutih rokova, bez svih suvišnih “moraš” koji su na Zapadu postali kao dobar dan. Mogao bi Laos sve to ponuditi premorenim menadžerima sa Zapada. Umjesto u wellness, moglo bi ih se posjesti negdje u taj mir i pustiti ih da se sinkroniziraju s laoskom valnom duljinom. Ali bojim se da bi se moglo dogoditi suprotno; menadžerima bi moglo pasti na pamet sto ideja o tome kako da zarade novac na ovim skromnim ljudima – i na kraju bi sve upropastili. Ne bi im bilo prvi put…

(Robert Pašičko, Plan B 13)