JOAQUIN PHOENIX
Sinoć sam razgovarao o filmovima u kojima postoji unutarnji i vanjski sukob. Smatram da je najvažnije kod glumca da bude sposoban prenijeti gledatelju osjećaj unutarnjeg nemira. Većina američkih filmova danas ima tendenciju fokusiranja na vanjsku dramu. Ako se sav prikaz svijeta svodi na: “Moram uloviti zlog lika!”, onda zapravo nema unutarnje borbe, nema prave karakterizacije. Za mene je Joaquin najbolji glumac engleskog govornog područja – što se tiče prenošenja unutarnje borbe. Mislim, u Dvoje ljubavnika nema rečenicu u prvih devet minuta filma. Ali on može samo sjediti i ne raditi ništa konkretno, opet će mu sve poći za rukom. Zato što je jako inteligentna osoba.
Te njegove osobine cijenim poput blaga. Stoga sam lagano opsjednut njime. Jako je dobar u svim filmovima, toliko se unese u njih da se opasno približi mentalnoj bolesti. Ne kažem to iz fore! Npr. bit će jedna osoba tijekom dva mjeseca, a onda ćeš ga sresti i razgovarat će s tobom na posve drugačiji način. I moraš ga pitati: “Hej, u kojoj si fazi? Jesi li Joaquin ili si u nekom liku? Što se događa?” A on će samo blenuti: “A? Tko? U čemu je problem?” Toga on uopće nije svjestan.I sad se ufurao u to da se povlači iz filmova, ide u tamo neku mirovinu, ali mislim da to nije istina. Zapravo, vjerojatno to stvarno misli u ovom trenutku, ali dat ću si truda izvući ga iz umirovljenja.
U RALJAMA HOLLYWOODA
Moram priznati da nakon U ime pravde nisam više mislio režirati. Dio mene htio je odustati, završavanje filma bilo je brutalno iskustvo. Strašno sam se borio. Čak sam postao depresivan. Prikazao sam ga u Cannesu, gdje su me neki izviždali pa me to dosta obeshrabrilo. Mislio sam si, čemu sve to? Možda bih se trebao baviti npr. slikanjem. A onda sam se sjetio Martyja (sic) Scorsesea.
Malo se ljudi sjeća toga, ali Martyju je bilo teško nakon Razjarenog bika i Kralja komedije. Nemojte misliti da se uspoređujem s njim po talentu, samo želim pokazati da je u sličnim okolnostima i on bio deprimiran. Dakle, Scorsese je rekao nešto kao: “Postoje dvije vrste redatelja. Prvi stalno rade filmove, idu dalje, idu dalje, a ovi drugi odustaju, odustaju! They ‘re quitters!” Nisam htio biti onaj koji odustaje. Ali to nije lako. Moja ključna pogreška bila je što sam pridavao pozornost tuđem mišljenju. Odonda sam se dosta popravio, sad me boli ona stvar. To je zdravo. Važno je što će ljudi misliti za 20 godina. Neposredne reakcije gotovo su uvijek ishitrene, čak i moje vlastite. Kad sam prvi put vidio Bertoluccijevog Konformista, imao sam nekih 18 godina i nije mi se dopao. Ista stvar dogodila mi se i s Vrtoglavicom. Rekoh, što je ovo? Zašto se Jimmy Stewart vozika naokolo satima i ponaša kao kreten? I naravno, događa se to da ne možete zaboraviti Vrtoglavicu. Nešto uvijek ostaje u vama.
Mnogo ljudi u Hollywoodu želi vašu propast. Hollywood je jako čudno mjesto. Mnogi žele da snimate određenu vrstu filmova. Razvio sam specijalan “pogled u prazno” kad mi tipovi ulete sa: “Trebao bi raditi ovakve filmove…” Kad to čujem, samo nalijepim svoj blaženi pogled u prazno i isključim ton sa slike.
THE YARDS
Glavešina studija (Harvey Weinstein, Miramax, op.a.) zamrzio je U ime pravde. Možda s razlogom, tko zna. Nisam ga gledao već godinama, možda bih se danas i složio s njim.
Dakle, gazda studija otfurao je film u trgovački centar u New Jersey. Nikad neću zaboraviti scenu: neki tip bio je zadužen za “nabavku” publike. I sad, taj je tip podijelio besplatne ulaznice škvadri koja je netom pogledala film Adama Sandlera Tata od formata (Big daddy). Otišao sam do glavešine i rekao da publika koja je došla gledati Sandlerovu komediju neće uživati u mračnoj drami u kojoj korupcija uništava sve likove! Ali big boss je samo ponavljao: “Neeee, to je publika, čovječe, fuck you, to je publika!” I još su publiku navukli na foru da je to akcijski film s Markom Wahlbergom! Naravno da su svi očekivali da Mark počne pucati u prve tri minute filma i naravno da im je film bio sranje! Dali su mu ocjenu nula, otprilike. I onda mi je glavešina objavio rat, prekinuo je postprodukciju, rekao da moram premontirati film i napraviti thriller, skratiti ga na 80 minuta, blablabla… To prepucavanje trajalo je dobrih 19 mjeseci. Na kraju sam, kao, ipak pobijedio – jer je film izašao, ali mi se sve smučilo. Veoma gorko iskustvo. Da ne kažem da sam morao iz svog džepa platiti kraj snimanja, 50.000 dolara za scenu u njujorškom metrou. Zbog toga sad nosim ovako krasnu odjeću.
FADE TO GRAY
Završeci su jako teški. Često imamo situacije u kojima mračan kraj nije ničim opravdan, a sretan kraj djeluje lažno. Ja tražim završetke u kojima imamo i mrak i svjetlo u jednakoj mjeri, što je gotovo nemoguće. Za mene je najbolje izveden kraj u Fellinijevom filmu Cabirijine noći. Beskrajno je dvosmislen. Pokazao sam taj film ekipi na setu Dvoje ljubavnika. Polovica je zaključila da je sve ispalo kako je Cabiria željela, dok je druga polovica pala u depresiju zbog tužnog kraja. Ne može savršenije.
(Ivana Juriša Achere, Plan B 19)
