Većina mnemotehnika, poput “rimske sobe”, sastoji se od asocijacija i vizualizacija – katkad i bizarnih – a sve u svrhu lakšeg pamćenja. Ako trebam zapamtiti broj 3236, mogu ga zamisliti kao 3 labuda (asocijacija na broj 2) koji stoje na triciklu i mašu sa svojih šest krila. Za pamćenje brojeva možete se poslužiti i tipkovnicom mobitela – na čijim se tipkama, uz brojeve, nalaze i slova. Tako je na primjer broj 748.276 moguće “prevesti” u “siv-crn” i tako ga lakše zapamtiti.
Vjerojatnost zaboravljanja nekih informacija možemo smanjiti i boljom organizacijom. Ako primjerice svaki predmet u stanu ima svoje mjesto, vjerojatnost da ćemo gubiti vrijeme na traženje ključeva ili čarapa – bit će svedena na minimum.
Osim mentalnih tehnika poboljšavanja pamćenja možete koristiti i vanjske podsjetnike. Već i samo “primitivno” vezanje čvora ili post-it naljepnica na radnom stolu – mogu biti dovoljni da vas podsjete na neku važnu obavezu.
A ako pak imate mnogo obaveza, teško se nosite s njima i stalno ste u bojazni da biste nešto mogli zaboraviti – umnogome ćete si olakšati život budete li ih zapisivali u rokovnik ili planer. Prednost rokovnika je u tome što se možete raspisati i obveze razraditi u detalje. Naginjete li tehnologiji – možete koristiti i podsjetnike u elektroničkom obliku. Već i najslabiji mobiteli imaju ugrađen kalendar i TO DO listu, a možete se poslužiti i planerima za računala.
Nekoliko minuta dnevno koje ćete utrošiti na popunjavanje planera može vam uštedjeti mnogo vremena i živaca, a sama činjenica da ste sve obaveze zapisali te da ih više nećete smetnuti s uma – omogućit će vam da se osjećate sigurno i opušteno.
Vrste pamćenja i mozak
U nastojanju da objasne pamćenje koje nije izravno opipljivo, i laici i stručnjaci često koriste metafore. Aristotel je pamćenje uspoređivao s pločom za pisanje, engleski filozof David Hume s kazalištem, a u današnje vrijeme psiholozi, pod utjecajem računalnih tehnologija, pamćenje uspoređuju s računalima. Tako je danas uobičajena podjela pamćenja na senzorno pamćenje, kratkoročno pamćenje (radnu memoriju) i dugoročno pamćenje.
Senzorno pamćenje ima vrlo velik kapacitet, ali je kratkotrajno. Sastoji se od svih informacija koje primamo putem naših osjetila – od kojih zatim odabiremo one koje su nam u tom trenutku važne i koje ulaze u kratkoročno ili radno pamćenje.
Kratkoročno pamćenje može se opisati kao kapacitet držanja ograničenog broja informacija u umu, a koje su nam dostupne u jednom relativno kratkom vremenu. Neke informacije iz kratkoročnog pamćenja “upisuju” se u dugoročno pamćenje, za koje se mnogi stručnjaci slažu da ima neograničeni kapacitet. Usprkos neograničenom kapacitetu, informacije pohranjene u dugoročno pamćenje mogu se “zagubiti” – i tada govorimo o zaboravljanju. Kao što nam se, primjerice, dogodi da se ne možemo sjetiti gdje smo stavili ključeve stana, iako znamo da ih imamo i da su “tu negdje”, tako i kod zaboravljanja naš mozak “ne zna” gdje je pohranio neku informaciju.
Iako je računalo pogodna metafora za opisivanje pamćenja, procesi u računalu i procesi u mozgu ipak se jako razlikuju. Mnoštvo živčanih stanica, neurona, smješteno je u kori mozga i u različitim nakupinama u dubljim područjima mozga. Skupine neurona međusobno su povezane živčanim vlaknima, kojima komuniciraju. Jedan neuron može biti povezan sa stotinama ili čak tisućama drugih neurona.
U počecima istraživanja biologije pamćenja znanstvenici su smatrali da se pamćenje pohranjuje u samim neuronima. Novija istraživanja su, međutim, pokazala da se pamćenje pohranjuje u mrežama neurona i da proces zapamćivanja uključuje stvaranje veza između neurona.
Pamćenje također nije “pohranjeno” samo na jednom području mozga, nego lokacija zapamćenih informacija ima više, ovisno o dijelovima mozga zaduženima za određene informacije. Činjenice, događaji, imena, takozvano semantičko pamćenje – pohranjeno je u različitim dijelovima prednjeg i sljepoočnog režnja velikog mozga, dok je pamćenje vještina pohranjeno u dijelovima prednje kore velikog mozga. Osim kore velikog mozga, u pamćenje i zapamćivanje uključeni su i mnogi drugi dijelovi mozga. Jedna od najznačajnijih anatomskih struktura uključenih u pamćenje jest limbički sustav, koji se nalazi s unutarnje i donje strane kore velikog mozga (zanimljivo je da se radi o vrlo primitivnoj strukturi, koja je istovremeno uključena i u naše emocionalno reagiranje, što još jednom potvrđuje činjenicu da su, unatoč zgodnoj analogiji, naš mozak i sustav pamćenja prilično daleko od hard diska našeg računala). Jedan dio limbičkog sustava, hipocampus, osobito je važan za “prevođenje” kratkotrajnog pamćenja u dugoročno.
Pojmovi iz područja pamćenja
Evo nekolicine važnih pojmova vezanih uz pamćenje:
Amnezija – gubitak pamćenja. S obzirom na uzrok zbog kojeg se javlja, može biti funkcionalna (tada su uzroci psihološke prirode, poput nekog izrazito stresnog događaja) ili organska (nastaje kao rezultat oštećenja određenih dijelova mozga). A obzirom na smjer njezina nastanka, amnezija može biti retrogradna (gubitak već pohranjenog pamćenja) i anterogradna (kada je onemogućeno zapamćivanje novih podataka).
Déjà vu – osjećaj da se neki događaj već dogodio. Spada u skupinu paramnezija, lažnih sjećanja.
Demencija – progresivni pad u mentalnom funkcioniranju i pamćenju zbog oštećenja mozga ili bolesti. Premda se češće javlja u starijih osoba, može se javiti u osoba svih uzrasta. Najčešći uzrok demencije je Alzheimerova bolest.
Implicitno pamćenje – pamćenje nečega bez svijesti o tome da to pamćenje postoji. To je automatski ili nesvjesni oblik pamćenja. Jedan oblik tog pamćenja je proceduralno pamćenje, pamćenje motoričkih vještina, kod kojih automatski izvodimo neke pokrete, pa svjesni upliv u izvođenje pokreta može čak i smetati.
Transfer – pojava kod koje podaci koje već znamo olakšavaju ili otežavaju pamćenje novih podataka.
Zeigarnik efekt – pojava da se bolje dosjećamo nedovršenih ili prekinutih zadataka nego obavljenih. (Gordan Beraković, Plan B 10/11)
