Grad motora
Milwaukee je grad od dva milijuna stanovnika. I imao sam osjećaj da je svima njima bilo drago što smo došli. A nije im bilo lako – jer bilo nas je posvuda. Vjerojatno ste imali priliku proći kroz neki gradić u kojem se održava moto-susret. Motori i njihovi vlasnici – kamo god se okrenete. Ponekad se čini kao da su preuzeli grad preko vikenda. Sad zamislite da se to događa u gradu dvostruko većem od Zagreba. U svakom trenutku, na sve strane – desetine ili stotine motora. Na semaforima, parkirani uz cestu, na ulicama, u svim smjerovima, na autocestama koje presijecaju i okružuju grad. Svugdje, bez pretjerivanja. Ne vjerujem da je postojao trenutak u kojem barem jedan motor nije bio na vidiku.
Na brojnim mjestima u gradu tih je dana bilo privremeno zabranjeno parkiranje automobilima. Motorcycles only. I nisu se zezali, rijetki automobili koji bi prekršili tu zabranu bili su kažnjeni. Svi gradski hoteli ispunjeni motoristima. Sva moguća parkirališta puna motora. Ispred kafića. I svugdje piše welcome. Neki hoteli išli su čak tako daleko da su pokraj recepcije postavili ormarić s krpicama – ako tko poželi obrisati i očistiti svoj motor. Na raskršćima blizu mjesta na kojima su se održavali pojedini događaji policajci su zaustavljali onaj preostali “običan” promet i propuštali motoriste. I usprkos svemu, nisam vidio nijedno namrgođeno lice. Prema nekim podacima, u Milwaukee je tih dana došlo oko 125 tisuća ljudi. Što je vjerojatno barem sedamdesetak tisuća motora.
Trenutak u kojem sam shvatio koliko se grad u tih nekoliko dana stubokom promijenio zgodio mi se na jednom semaforu. Čekao sam u koloni da krenemo dalje – motori ispred mene, motori iza mene, motori pokraj mene, motori u suprotnom smjeru. Motori parkirani uz cestu. Svugdje motori. I onda shvatite da nešto nije kao inače, nešto ne štima. Aha, zvuk. Veliki gradovi imaju svoju “pozadinsku glazbu” automobilskih motora, na koju ste toliko navikli da se na nju više niti ne obazirete. Primijetite jedino kad je nema. U tih nekoliko dana pozadinske glazbe u Milwaukeeju nije se moglo čuti zujanje automobilskih motora, nego samo grgoljanje tisuća harley-davidsona. Grglj-grglj-grglj… A to je, moram vam reći, poseban osjećaj. Nekoliko puta sam se zatekao kako stojim na semaforu ili se vozim kroz grad i umjesto zvuka automobila jednostavno uživam u tom dobroćudnom brundanju.
Četiri dana u Milwaukeeju, na desetak mjesta u gradu neprestano se nešto zbivalo. Koncerte su održali ZZ Top, Joan Jett and the Blackhearts, Kid Rock, Foo Fighters, Three Days Grace… A bila su tu i natjecanja za najljepše harleyje, probne vožnje, gomila raznih predstavljanja, promocija, druženje s vodećim ljudima iz kompanije, druženje s potomcima obitelji Davidson… – sve na bilo koji način vezano uz Harley-Davidson. U subotu ujutro uslijedio je defile u kojem je sudjelovalo 7.500 motocikala. Više od sat i pol vremena trebalo je da svi prođu dvadesetak kilometara dugu rutu. Posjeti tvornicama, sjedištu kompanije, obilazak ove godine otvorenog muzeja Harley-Davidsona, koji je stvarno prava posveta povijesti jednog motocikla, jedne marke i jedne posebne motorističke i životne priče. Pa onda već spomenutih bezbroj motora, od kojih ne postoje dva jednaka. I tisuće ljudi među kojima se širi jedino dobra vibra.
Nedjelja ujutro. Potpuno sam iscrpljen od vožnje, od događaja, od svega. Nisam u posljednjih petnaestak dana uspio spojiti više od šest sati sna u jednom danu. I moram priznati, jedva čekam da sjednem u avion i da nekih sedam-osam sati budem na miru. Posljednji dio avanture bila je vožnja od Milwaukeeja do Chicaga, gdje sam trebao ostaviti motor. Ne, nije bilo sentimentalnih opraštanja. Vratio sam ga, ubacio sebe i prtljagu u taksi i odahnuo na sjedištu automobila. Bio sam neizrecivo umoran i pomalo sit motora i gužvi. Ali da me netko takvog, u tom trenutku pitao da li bih imao volje i želje proći kroz sve to još jednom, odgovorio bih mu, doduše umorno: “Iste sekunde”. Siguran sam – da je i sâm Mephisto bio sa mnom – bilo bi nam još najmanje dvostruko bolje.
Brojke:
Milje: 4.800 (oko 7.700 km)
Dana: 16
Motela: 12
Rekordan broj žohara i pauka u jednoj sobi: 5
Prva mrtva buba na viziru: nakon 420 milja
Najviše plaćeno za razglednicu: 1,5 $ (tzv. Big Sur ripoff) bez markice
Benzina potrošeno: puno
Za to plaćeno: upola manje nego kod nas
Ukupno potrošeno novca: strah me zbrojiti
Broj posjetitelja u Milwaukeeju: 125 tisuća
Sretna okolnost: prošao sam 4.800 milja a da nije pala nijedna kap kiše
Na četiri kotača putuje tijelo, na dva kotača putuje duša.
Nije važno stići na odredište; važno je putovati.
(Karlo Vajdić, Plan B 13)
