Seljačka buna
Osjetljivost na nestanak djevičanstva žene jedan je od uzroka gotovo mitske seljačke bune u Hrvatskom zagorju pod vodstvom Matije Ambroza Gupca u XVI. stoljeću. Feudalac Franjo Tahi nakon smrti svoje supruge postao je seljacima izrazito neprihvatljiva osoba. Djevojke koje su obavljale kmetske obveze na njegovoj zemlji – odvodio bi u svoju utvrdu, skidao ih do gola, procijenio njihovu privlačnost, okupao ih i onda zadovoljavao svoju pohotu. Najmanje četrnaest djevojaka završilo je na ovakav način. Seljački bijes ne treba romantizirati – nije njima toliko stalo do zaštite kćeri koliko do ekonomske vrijednosti koje su one po sebi predstavljale. Nakon što su prestale biti djevice nije bilo lako naći dovoljno imućnog ženika s kojim bi došlo do sporazuma. Iz tog su razloga svi hrvatski zakoni bili izrazito oštri prema silovanju djevica ili poštenih žena: silovatelje je čekala smrt!
Veći dio hrvatskih zemalja sve do XX. stoljeća uopće nije poznavao instituciju građanskoga braka, već je taj nužan preduvjet seksualnog odnosa bio potpuno u rukama Katoličke crkve i svećenika. Kada je Ugarska uvela obvezni građanski brak 1895., to nije učinio i njezin hrvatski dio – što svjedoči o jakom utjecaju kršćanske religioznosti među tadašnjim Hrvatima. Ipak, nije ih to priječilo u stvaranju stereotipa o seksualnim sklonostima svećenika, koji postoje do naših dana. Dva svećenika istarske Fažane – Zvane Rabac i Lorenzo Darin – bila su u međusobnom sukobu, formiravši gotovo dvije stranke pristalica među župljanima. Kako bi se riješile Darina, Rapčeve pristalice odigrale su na vrlo sigurnu kartu: prilikom posjeta biskupa optužili su Darina za posjećivanje krčmi i vezu s dvadesetdvogodišnjom sluškinjom Margheritom Vallon, s kojom je čak začeo i dijete!
Tek je naknadno utvrđeno da je otac djeteta bio drugi muškarac. No nisu svaki put svećenici bili nevini. Na riječkom Trsatu, gdje se nalazi poznati samostan franjevaca, 1701. godine djevojka je tužila svećenika Ivana Petrića za razdjevičenje njene mladosti. Sud je odredio novčanu kaznu za svećenika, koju je ovaj morao platiti župi i djevojci. No nije svaki put rezultat bio takav; nerijetko je sud tvrdio da popa ne može prisiliti na plaćanje. U Rijeci u XVIII. stoljeću neki su svećenici odlazili na plesove i zabave koje biskup zabranjuje i proglašava đavolskim djelom. Čovjek se igrao sa ženama, uvlačeći svoje noge među njihove, tako da su se njegove noge nalazile među nogama žena, i to jedna noga između nogu jedne žene, a druga između nogu druge, tvrdio je – očito detaljno upoznat sa zagrebačkim plesovima – zagrebački kanonik s početka teksta.
Hrvatski svećenici nisu sjedili prekriženih nogu po pitanju celibata. Velike europske revolucionarne 1848. godine u Zagrebu se na čelu s Pavlom Štoosom okuplja 200 svećenika, koji među ostalim izrazito nacionalnim zahtjevima spisa Zahtijevanja naroda traže i ukidanje celibata zbog njegove nemoralnosti! Zahtjev nije uvažen.
Ako neće milom…
Pripisivanje seksu prvenstveno reproduktivne uloge u Europi, pa i među Hrvatima, ne mora nas čuditi. U vremenu u kojem nije postojala mehanizirana industrija, a prosječan životni vijek trajao je 35 godina, ljudska radna snaga bila je jedina koja je mogla obitelji priuštiti nužna sredstva za život. Održavati redovite seksualne odnose i rađati što više djece – bilo je nužno jer je smrtnost djece mlađe od deset godina bila izrazito visoka. Spomenuta Đuradova unuka morala je pričekati dvanaestu godinu kako bi ušla u bračni odnos s Hunjadijem. Početkom XX. stoljeća, javne kuće u Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku i Sisku smatrale su da je prihvatljiva dobna granica prostitutki – 14 godina! Zajednica je bila izrazito osjetljiva na sva stanja u kojima je prirodna reprodukcija bila sprječavana. Iz Istre potječe primjer batarele, procesije neoženjenih muškaraca izazvane ženidbom starijeg udovca koji je za suprugu uzeo mladu djevojku. Kroz selo se išlo galamom, pjevale su se pogrdne pjesmice, svirala kaotična glazba, a nerijetko je sve završavalo fizičkim obračunom!
Obitelji su se odnosile prema dobivanju djece – ovisno o ekonomskom stanju. Trudnoće su se nerijetko poticale raznim lijekovima ili magičnim radnjama. No s druge strane, nerijetko se trudnoća nastojala i spriječiti. S područja cijele Hrvatske potječu razni načini poticanja plodnosti: valjanje muškog djeteta po krevetu mladenaca, sljeme crnog sljeza za mušku potenciju, pokazivanje falusa napravljenog od tijesta i plodova… Naposljetku, vjerovalo se i u vrlo jednostavna rješenja – svježu vodu s izvora, kao npr. u zagorskom selu Bela. Čak su i u Austro-Ugarskoj poduzetnici marketingom apelirali na učinkovitost vode za plodnost: zastupnik “Sarajevskog kiseljaka” za Split, iz ljekarne Aljinović i Marić, tvrdio je da će ih ona štititi od ženskih bolesti.
Vrijeme sifilisa
Mnogo dramatičniji i neugodniji bili su načini sprječavanja trudnoće ili pak rješavanja od začetog ploda. Koristili su se razni oblici dijafragme, poput krpice namočene u ocat ili u svinjsku mast, što je žena onda morala ugurati u sebe. Pomagala je i magija, prema kojoj je dovoljno bilo saviti vrh igle i stalno ga imati uza se. U Lipiku, početkom XX. stoljeća (!), pričalo se da ako žena neće imati djecu, neka tri užarena ugljenca gasi menstruacijskom krvlju, a ako hoće, neka ugljenac baci u vatru.
No kako se riješiti već nastalog ploda? Među Hrvatima su se širili razni “recepti”: barut u vodi, nakon čega se mora popiti šljivovica (u Slavoniji), oleandar u primorskim krajevima, čaj od listova ružmarina u selima Kastavštine… U izvanbračnoj vezi u XVIII. st. u Labinu je zatrudnjela dvadesetjednogodišnja Giacoma Negrisin, dospjevši u stanje koje su suvremenici nazivali jadnim. Ljubavniku njezina trudnoća nije odgovarala, pa joj je slao razne napitke i pilule koje je kupovao kod lokalnog liječnika Ferinija. Budući da nije htjela piti napitak crne boje i nepoznatih sastojaka, ljubavnik je pristupio primjeni pouzdanije metode – udario ju je snažno šakom u trbuh! No naša je povijest puna i primjera djevojaka koje bi same izvodile zahvat koji je uključivao upotrebu vrućih predmeta, probijanje uterusa korijenjem celera, paunovim perom, pletaćom iglom ili vretenom.
Uz kršćanski moral, ekonomske interese i ekonomske nedaće, još je jedan posebno važan faktor utjecao na seksualno ponašanje Hrvata. Sifilis, bolest koja u Europi vjerojatno ima na stotine naziva, pojavila se tek u XVI. stoljeću. Povezivali su je prvenstveno uz vojnike, pa su tako Francuzi, čiji su vojnici prvi bili zaraženi, dobili čast da bolest nosi naziv i po njima. Ali ni naši krajevi nisu bili pošteđeni epidemija. Početkom XIX. stoljeća riječki liječnik Cambieri nazvao je bolest škrljevskom jer su gotovo svi stanovnici tog mjesta u riječkoj okolici bili zaraženi! Krivac za zarazu 4.000 od ukupno 15.000 stanovnika s riječkog područja ubrzo je pronađen – bila je to prostitutka Margica, za koju se tvrdilo da je otrovala čitav kraj. Moglo bi se reći da je utjecaj te prostitutke bio epohalan jer se i sam austrijski car Franjo I. došao 1816. godine uvjeriti u razmjere bolesti zbog koje se ljudima nijesu mogle razaznati oči, nos ni usta, a glava je izgledala kao nepravilna bezlična kugla, pokrivena modrikastom kožom i ožiljcima.
U tom stoljeću ni Dalmacija nije bila pošteđena velike epidemije sifilisa, pa se je u nacionalističkim borbama i argumentacijama tog vremena baratalo maštovitim obrazloženjima: hrvatski nacionalisti utvrdili su da je u Dalmaciji sifilisom zaraženo samo 2 posto stanovništva, dok je Beču taj udjel pet posto! Trebao je ovaj podatak svjedočiti o kvalitetnijim moralnim vrlinama Hrvata…
S druge strane…
Ovako strogo regulirana, nadgledana i kontrolirana seksualnost tražila je svoje “ispušne ventile”. Bili su to karnevali, prostitucija, homoseksualnost… Godišnji “kalendar seksa” gotovo je u cijeloj Europi bio određen središnjim kršćanskim blagdanom Uskrsom i vremenom korizme. Cijeloj hrvatskoj korizmi prethodi razdoblje izrazite raskalašenosti, seoskih zabava, plesova, maškara, karnevala, pijanstva, seksa… Vrlo kruta statistika nedvojbeno pokazuje da je najveći broj brakova sklapan upravo tijekom veljače, tj. u pretkorizmeno vrijeme. Jednako jasni bili su i rezultati za nekoliko mjeseci – zimski mjeseci donose najveći broj rođenih, ovisno o tome kojega je datuma točno padao Uskrs! Osim povećane seksualne aktivnosti, Hrvati su se tada prepuštali vrlo neobičnim istraživanjima spolnosti. Krajem XVIII. stoljeća u Baranji – biskup je bio bijesan i šokiran otkrićem da se neki muškarci prerušavaju u žene, a žene opet u muškarce.
Prostitucija pak Hrvatima uopće nije bila strana, premda se zajednica prema njoj odnosila s prezirom. U srednjovjekovnom Dubrovniku prostitutke su živjele u četvrti zvanoj Castelleto, Rijeka je smjestila svoje prostitutke izvan gradskih zidina i na sporedne putove, a Trsat je u jednom trenutku dobio epitet piccola Venezia (u Veneciji je, naime, u XVIII. stoljeću bilo 11.000 prostitutki)! Prostitutke su bile ponižavane na razne načine; povijest bilježi da su jednu uz šibanje tjerali s vrha Trsata prema Rječini, gdje je konačno dobila udarac u međunožje. To je značilo da se više ne smije vratiti…
Ipak, razdoblje Austro-Ugarske donosi zlatno doba prostitucije. Na nju se gleda kao na obrtničku djelatnost, a na javne kuće kao na poduzeća. Bujajući gradovi, Zagreb i Rijeka, bili su u to vrijeme dobro opskrbljeni kućama neprozirnih prozora i crvenih svjetala. Usluge su nudile ponajviše Mađarice, što ne znači da Hrvatice nisu bile poznate u ovom zanimanju. One su odlazile prema zapadnim zemljama, poput Italije, u kojima se nudila bolja zarada. Eskaliranjem epidemije sifilisa između svjetskih ratova i dolaskom komunizma mijenja se i stav prema prostituciji. U njoj komunizam vidi proizvod kapitalizma koji izrabljuje ženu, pa se prostitucija zabranjuje.
Lezbijka i silovateljica Pudencijana Barbara s početka priče imala je veliku sreću što je pripadala aristokratskom staležu, za koji zakoni ponekad nisu vrijedili. No konstanta hrvatske povijesti ipak je bio vrlo oštar odnos prema najvećem, prokletom zločinu sodomije, koji je podrazumijevao homoseksualan odnos. Otkriveni i optuženi homoseksualci bili su sramoćeni na javnoj paradi, žigosani, kastrirani i naposljetku spaljeni na lomači! Zanimljiv je podatak da je krajem srednjega vijeka grad s najvećim brojem homoseksualaca u Europi bila Firenza, unatoč tome što su i tamošnje gradske vlasti pokušavale surovo riješiti taj “problem”. Intrigantno je da su npr. javne vlasti Dubrovnika uništavale spise koji su se odnosili na sankcioniranje grijeha sodomije, no nedvojbeno je da se on konstantno javljao. Čak pet stotina godina kasnije, prema jednom svjedočanstvu, u Dubrovniku su komunisti uhvatili nekoliko homoseksualaca, stavili im vreće na glave, dodijelili im natpise “Ja sam peder” – te tako ljude vodili kroz grad… Eto kako je korisno prisjetiti se brojnih lica velike Učiteljice života…
(Kristian Benić, Plan B 10/11)
Bran na riječki način ne postoji, možda ste zamijenili brakom na slavenski način.