Amiši

Eko-kuće

Usprkos samonametnutom odricanju, amiši ne žive u „primitivnim” uvjetima. Unutrašnjost amiške kuće – jednostavna je ali ugodna. No najviše me iznenadilo to što većina amiških farmi posjeduje hladnjake i druge kućanske aparate, a neki čak i klima-uređaje! Za pokretanje koriste plinske generatore, vjetrenjače ili solarne kolektore! Kuće su posve osvijetljene plinskim svjetiljkama (čak su i petrolejke davna prošlost…), pa nije neobično da na amiškoj farmi ugledate velike spremnike plina i čitav splet plinskih cijevi.  Budući da se bave isključivo poljoprivredom i farmskim uzgojem krava (mljekarstvom), nužno je da na farmama postoje uređaji za mužnju, a za njihovo je pokretanje ipak potrebna energija. U nedostatku struje koriste se već spomenutim alternativnim izvorima, pa su visoke vjetrenjače jedan od zaštitnih znakova amiških farmi.

Na farmama živi i po nekoliko generacija jedne obitelji. Kada se netko od sinova oženi i zasnuje vlastitu obitelj, samo će dograditi kuću. U tome im pomaže cijela zajednica – nekoliko desetaka (pa i stotina) amiša doći će na poziv člana zajednice kako bi pomogli u podizanju kuće ili cijele farme. Tako su nerijetki primjeri da cijela jedna kuća ili štala bude podignuta u samo jednom danu. Ako pak mladi bračni par ili drugi članovi zajednice trebaju novac za kupnju konja, krava, mazgi, buggyja, sjemena ili nečeg drugog, dovoljno je da to javno kažu – ostali članovi zajednice pomoći će im da “stanu na noge”. Ovi im čak ne moraju niti vratiti dug; važno je da i oni “budu tu” kada će netko drugi trebati pomoć…

Amiši ne sudjeluju u izborima niti šalju svoju djecu u škole. Ne žele državne mirovine i ne žele sudjelovati u državnim programima zdravstvene zaštite za starije građane. Smatraju da moderno američko društvo odvraća pojedinca od onoga što je doista važno – od posvećenosti obitelji i Bogu. Njihova je odjeća jednostavna, isključivo tamnih boja, te odražava europske modne stilove iz vremena kada su se počeli seliti (17. stoljeće). Stariji oženjeni muškarci nose bradu, a brkovi su zabranjeni jer podsjećaju na europsku (vojnu) tradiciju. Muškarci odijevaju odijela, uz obavezan šešir, a žene uglavnom nose haljine tamnih boja i pregače. Djevojke mogu nositi i bijele haljine, ali samo do vjenčanja. Nakon ceremonije vjenčanja (na kojem ne razmjenjuju prstenje), ona će skinuti svoju bijelu haljinu, pelerinu i pregaču i obvezati se da će je čuvati sve do kraja svog života. Tu će odjeću nositi kada je polože u lijes. Odjela i haljine nemaju gumbe jer ih to podsjeća na vojničku odoru, što se kosi s njihovim pacifističkim principima. Ne sviraju nikakve instrumente i ne žele se fotografirati. Vjeruju da fotografije na kojima se vidi nečije lice nisu u skladu s Biblijom, odnosno biblijskom zabranom idolopoklonstva. Vjerujem da možete zamisliti kako im je onda sa svim tim turistima koji im se svaki dan motaju oko farmi, željnih dobre fotke tih “čudaka”. Čak su i meni bili naporni…

Jedno selo, jedna učionica

Amiši ne vjeruju u sustav formalnog obrazovanja. Barem ne onog iznad zakonskog minimuma. Svako selo (odnosno, svakih nekoliko farmi, jer se one protežu miljama daleko) ima školu koja se sastoji od samo jedne učionice – u kojoj zajedno sjede i uče amiška djeca od prvog do osmog razreda. Predaje im, uz dozvolu federalnih vlasti, učiteljica koja je i sama pripadnica amiške zajednice i nema više škole od osmoljetke. Djeca po završetku osmog razreda ne idu na daljnje školovanje, nego se posvećuju životu na farmi. Time njihovo obrazovanje ne prestaje; nastavlja se u neformalnom obliku na farmi, gdje se važnost pridaje stvarima koje će im vjerojatno biti od koristi u budućem životu.

Zaista, s aspekta naših shvaćanja, mnogo je – najblaže rečeno – čudnih stvari vezanih uz amiše. Njihova se zajednica temelji na obitelji, a brakovi unutar zajednica i očinske linije nasljeđivanja učvršćuju društvenu strukturu amiške zajednice. Genetska izolacija amiške zajednice dovela je do brojnih nasljednih bolesti i fizičkih anomalija kao što su distrofija mišića, hemofilija, patuljast rast ili pretjerana dlakavost (primjerice kod žena). Žene rađaju vrlo mlade (već sa 16-17 godina), a svaka obitelj u prosjeku ima osmero djece.

No mladi Amiši ipak imaju mogućnost izbora. U 16. godini života, naime, iskušavaju vanjski svijet. Godinu dana ne viđaju roditelje, a omogućena im je i potpuna sloboda (alkohol, veze, putovanja…). Nakon jednogodišnjeg testa mladi amiš odlučuje hoće li ostati u zajednici ili ne. Uglavnom se vraćaju životu iz kakvog su potekli. Tek tada se krste – i službeno postaju dijelom zajednice. Međutim, ako amiš prekrši moralni ili vjerski zakon, zajednica odlučuje hoće li ga izbaciti ili ne. Bude li izbačen, nitko iz zajednice ne smije kontaktirati s njim, niti se on više ikada smije vratiti natrag.

Osim po specifičnom načinu života, amiši se od svojih susjeda razlikuju i po jeziku. U svojim domovima i svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji amiši koriste tzv. Pennsylvania Dutch, koji je zapravo dijalekt njemačkog jezika. Njihove Biblije pisane su goticom na arhaičnom njemačkom jeziku iz 16. stoljeća, a i njihove službe održavaju se na tom jeziku. Djeca u školi uče engleski.

“Je li moguće pristupiti amiškoj zajednici?”, pitam T. J.-a nakon ukusnog vegetarijanskog ručka u obližnjem restoranu. “Da, moguće je. Ali vrlo teško. Mislim da sam čuo samo za jedan takav primjer, muškarca koji je oženio amišku djevojku i priključio se zajednici”, odgovara T. J. “Prvo, osoba ne bi smjela biti krštena do trenutka ulaska u zajednicu, morala bi živjeti neko vrijeme među amišima i dokazati svoju predanost vjeri i želju za promjenom načina života, morala bi naučiti njihov dijalekt, i, naravno, ne bi smjela imati više od osam razreda škole…”

Usprkos teško shvatljivoj filozofiji života, amiši su na mene ostavili veoma pozitivan dojam. Dojam da se radi o jednostavnim i dragim ljudima, koje nije iskvario današnji moderan konzumeristički svijet u kojem živimo. Odlazeći iz Lancaster Countyja osjetio sam da ima nešto mistično i uzvišeno u njihovoj predanosti obitelji, Bogu i vlastitim uvjerenjima.
„Želja mi je da svi ljudi koji dolaze u posjet amiškoj zajednici odu odavde s osjećajem mira, spokoja i zadovoljstva koje su pronašli među nama”, govori mi na rastanku Samuel Stoltzfus, farmer i vlasnik trgovine rukotvorinama. „Nadam se – i bolje razumjevši kako smo to postigli”.

Koliko god se iz perspektive modernog života doimali čudacima, amiši su svojim održanjem dokazali da se bez tehnologije, očito, može. I da mogu paralelno koegzistirati dva svijeta – svijet danas i svijet otprije 300 godina. Ma koliko mi to smatrali nevjerojatnim…

(Igor Roginek, Plan B 9)