Život na selu

Kalinovac

Sveukupno, 1725 duša živi u Kalinovcu, selu koje ima crkvu, poljoprivrednu zadrugu, općinu, tri dućana i tri birtije, i čak dva nogometna i jedan rukometni klub. Za razliku od Grginca, ADSL je tu, a proračun za 2006. godinu iznosio je 16 milijuna kunaStanovnici ruralnih sredina koji odluče kročiti nogom nešto dalje od svoje šume, među građanski puk, moraju biti pripravni na brojne neugodne razgovore. U tu kategoriju spadaju razgovori prilikom upoznavanja, što ću vam dočarati na primjeru. Seljanin ću biti ja, a građanin – prosječan stanovnik naše metropole. Seljanin: “Dobar dan, ja sam Boris.” Građanin: “Odakle si, Borise?”. Seljanin: “Iz Kalinovca.” Građanin (razrogačenih očiju): “Odakle?”. Seljanin (ravnodušno): “To ti je pokraj Đurđevca”. Građanin: “Gdje?” Seljanin (ravnodušno): “Pokraj Đurđevca. To ti je dvadesetak kilometara od Koprivnice.” Građanin (lica kao da se sjetio): “Aha, mislim da znam. Bio sam tamo jednom prije rata. Imali su lijepi korzo. Ma nisam dugo prolazio Slavonijom, pa sam već zaboravio sva ta mjesta.” Seljanin (kiselog osmijeha): “Koprivnica ti je u Podravini, stotinjak kilometara od Zagreba. Podravina ti je dio uz granicu s Mađarskom od koje nas dijeli rijeka Drava.” Da, Kalinovac… Tko bi čuo za takvo što?

Svi u Đurđevac

No Kalinovac zaista postoji, ucrtan je na svim kartama čije mjerilo može podnijeti veličinu od 35 četvornih kilometara površine, na koliko se istoimena općina prostire. Ako se izuzme par zaselaka koji spadaju pod općinu, samo selo Kalinovac, kao dio te općine, na još je manjoj površini. Prema posljednjem popisu stanovništva, Kalinovčana ima 1725. Usporedbe radi, stanovnika Mamutice, najmnogoljudnije zagrebačke zgrade, ima oko 5000, dakle gotovo tri puta više, i to na samo 240 metara dužine zgrade.

Silna razlika u prostoru na kojem su smješteni Kalinovčani i stanovnici Mamutice ima jednu jedinu prednost za one prve – veću slobodu kretanja. Eventualno još i manju mogućnost oboljenja od klaustrofobije. I to je to. U svim ostalim stvarima vezanim uz praktičnost ljudskog života – Mamutica pobjeđuje.

Recimo, običan odlazak u ljekarnu po kutiju šumećih C vitamina Kalinovčanima može izgledati kao pravi podvig. Jer u Kalinovcu nema ljekarne. Najbliža se nalazi u sedam kilometara udaljenom gradiću Đurđevcu. (Premda bi se i o pojmu Đurđevca kao gradske sredine dalo razglabati.) Pretpostavimo li da su zadovoljeni idealni uvjeti, tj. da čovjek posjeduje automobil (alternativa je 7 kilometara pješačenja ili vožnje biciklom – jer jedini javni prijevoz je vlak, do kojega opet treba nekako stići, s obzirom na to da se željeznička stanica nalazi na samom rubu sela smještenog na 35 četvornih kilometara), potrebno je još imati na umu i radno vrijeme ljekarne – od ponedjeljka do petka od sedam ujutro do tri sata popodne (dežurnih nema) i, naravno, imati sreće da će C vitamina biti na polici…

Istaknuo bih još samo jednu sitnicu. Ako se netko bez automobila odluči zaputiti iz Kalinovca u Đurđevac (što je izvedivo jedino lokalnom cestom kroz šumu uz prelijep geografsko-botanički rezervat “Đurđevački peski”, ostatak nekadašnje hrvatske pustinje znan još i kao “Hrvatska Sahara”), mora uzeti u obzir da ga odmah pri ulasku u Đurđevac očekuje simpatično romsko naselje koje broji nekih stotinjak stihijsko izgrađenih kuća-zemunica, iz kojih redovito istrčavaju razjareni psi-čergari i lavežom plaše svakog putnika-namjernika koji se usuđuje proći kroz njihov areal…

Kukuruz-disko

Identična je situacija po pitanju zadovoljavanja svih ostalih svakodnevnih i povremenih potreba. Nema mesnice, ribarnice, tržnice sa svježim povrćem i voćem, kioska ako netko poželi kupiti tiskovine, a da ne govorim da nema ni videoteke, a kamoli kina, teretane, noćnih klubova… Moram se ispraviti, postojao je zapravo jedno kratko vrijeme noćni klub u Kalinovcu, udaljen nekih pet kilometara od centra sela, tj. od onog dijela sela u kojem se nalazi crkva, poljoprivredna zadruga, općina, tri dućana i tri birtije.

Dakle, gotovo kao do prvog od dva noćna kluba u Đurđevcu. Njegova lokacija bilo je polje kukuruza pored relativno velikog niza staklenika s različitim vrstama voća i povrća, koje većinom završava po zagrebačkim placevima. Dotični klub, od milja zvan “Disko”, nalazio se i na pola puta prema vinogradima, omiljenom odredištu velikog dijela Kalinovčana – omiljenog u toj mjeri da neki smatraju popularne “gorice” svojim drugim domom, a imaju ga gotovo svi ili barem netko iz šire obitelji. Naravno da obrada vinove loze ima dugogodišnju tradiciju među mještanima, a odlazak u vinograd nije samo povezan s feštanjem i uživanjem u dobroj kapljici. Berba grožđa u jesen svake je godine vjerojatno još jedini razlog za okupljanje kalinovačkih obitelji na jednom mjestu, no i taj običaj polako iščezava. Naravno, okupljanja su tradicionalna i za vrijeme velikih crkvenih blagdana, jer su gotovo svi mještani rimokatolici (prema popisu iz 1996., od 1735 stanovnika, 1715  bilo ih je katoličke vjere).

Mnogi Kalinovčani otišli su sa sela u grad. I to zbog posvemašnje potrebe koju nameće današnji ubrzani stil života, dajući prednosti gradskom ritmu – od mogućnosti zapošljavanja do brojnijih sadržaja upražnjavanja slobodnog vremena. Trenutačno u selu u prosjeku žive stanovnici prosječne starosne dobi iznad pedeset godina, a onih (čak!) 58 studenata vraća se samo vikendom. Naravno da je upitno hoće li se, zbog svih nabrojenih razloga, na kraju školovanja vratiti kući.

Veliki u malom

Osim triju krčmi u središtu sela, kojima su brodski pod na zidovima, narodnjačka muzika i stolnjaci s nadstolnjacima zajedničke karakteristike, u Kalinovcu postoji još par aktivnosti kojima bi svatko ili gotovo svatko mogao upotpuniti svoje slobodno vrijeme. To su DVD Kalinovac, KUD Grgur Karlovčan, Lovačko društvo Zeko, Udruga umirovljenika, ženski rukometni klub, i – pazite sad! – čak dva nogometna kluba. I to je to.

Da se razumijemo, uz sve nabrojeno, Kalinovac je debelo iznad prosječnog hrvatskog sela. Prema mojim saznanjima, postoje svega tri osobe koje se isključivo bave poljoprivredom, 107 osoba je nezaposleno, infrastruktura sela stalno se modernizira (upravo se dovršava kanalizacija), u poslovnoj zoni (!) nalazi se najveća i jedina tvornica komunalne opreme ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj jugoistočnoj Europi, informatička pismenost opisuje se činjenicom da selo ima ADSL (neki dijelovi Zagreba ga nemaju) i da postoje tri službene web stranice koje se redovito pune novim informacijama – stranice općine, osnovne škole i župe. Veliku zaslugu za dobro financijsko stanje proračuna Kalinovca zasigurno ima Industrija nafte, koja crpi zemni plin iz plodne podravske zemlje u vlasništvu općine, što kompenzira tzv. rentom. To izgleda otprilike ovako: proračun za 2006. iznosio je šesnaest milijuna kuna, od čega je renta bila oko sedam milijuna kuna, dakle gotovo polovica proračuna.

Kalinovac je samo dvadesetak minuta vožnje udaljen od Koprivnice ili Virovitice, a nešto više od sat vremena od Zagreba. Govoreći o ocjeni života u Kalinovcu u usporedbi sa životom u gradu, treba uzeti u obzir i činjenicu da je globalizacijom i novim tehnologijama komunikacije promijenjena svijest poimanja daljine. Svijet se iscrtava na dlanu, što gradu približava selo, kao i selu grad. No to ujedno umanjuje potrebu za fizičkim povratkom korijenima. Odlazak na selo smatra se trošenjem vremena, dakle i novca. No selo pruža i niz “nezamjenjivih sitnica” – čari prirode, tišinu, jedinstvene izlaske i zalaske sunca, zrak, neograničenu slobodu kretanja… Ne znam mogu li te nezamjenjive sitnice pobuditi želju za konačnim povratkom na selo, ali potajno se u to nadam.

Poznati Kalinovčani
Paradoks proporcija, u slučaju da ne postoji kao pojam, morao bi se uvesti u rječnike – ako ni zbog čega drugog, onda zbog ovih ljudi koji su potekli iz male kalinovačke sredine:
Ivan Lacković Croata – slikar, grafičar, crtač
dr. Ivan Golub – teolog, pisac i humanist
Zvonimir Rogoz – glumac i redatelj
Grgur Karlovčan – književnik
Ljubica Matulec – kiparica
Josip Manolić – drugi predsjednik Vlade RH
Zlatko Dominiković – nekadašnji ministar u Vladi RH

(Borja, Nebojša Grbačić, Boris Kovačev, Plan B 6)