FLORENCE FOSTER FAN CLUB (FFFC)
Saša Rajković (26) – sintesajzer, glavni vokal // glazbenik
Jasmin Mahmić (30) – udaraljke, vokal, sintesajzer // mirotvorac
Premda su dugi niz godina bili susjedi u Sisku, popularno zvanom Electro Cityju, Jasmin i Saša upoznali su se tek prije pet godina, kad su nastupali na festivalu Kontakt – Yas je DJ-irao, a Saša je nastupao sa svojim projektom Zarkoff. Poklopili su im se glazbeni ukusi, usprkos činjenici da Yas za prve glazbene ekstaze pamti Boney M, “Sweet Dreams” od Eurythmicsa i “Rudija” Bebi Dol, a Saša poklonjenu kasetu s albumom “Speak&Spell” Depeche Modea. FFFC je nastao spontano, kažu da su, ionako se baveći glazbom individualno, jednoga dana samo sjeli i počeli raditi zajedno. Ime su si, uz moto “važan je entuzijazam”, nadjenuli po najgoroj sopranistici svih vremena, neokaljanoj legendi falša – Florence Foster Jenkins.
Koliko su smutljive i osobnoj interpretaciji podložne mutacije glazbenih pravaca svjedočimo i na primjeru FFFC-a. Upitani da sami isporuče kovanicu koja najbolje opisuje njihov zvuk, Yas bira dark (electro) body pop, dok Saša preferira electro wave ili čak industrial wave, zbog velikog zvučnog naslanjanja na EBM. Preferiraju analognu obitelj alata pomagača, na nastupima se koriste velikim brojem raznih ritam mašina. Osnovu set-upa čine čine Rolandov Groovebox MC-307, elektronski padovi i synthevi, Microkorg (omiljen zbog vokodera), Roland JX-8P, KORG Poly-800. Miriši vam na Machine Love? U pravu ste! Yas priznaje određeni prisniji, androidski odnos prema ritam mašinama, dok Saša nabraja omiljene ili makar željene i bez grama srama priznaje: “Ne odnosim se emocionalno prema instrumentima, ali svaka se mašina može iskoristiti”. Pošteno!
Nakon dužeg vremena u kojem je kreacija FFFC-a živjela samo u sjećanjima konzumenata njihovih live nastupa, dvojac je posložio demo-materijal sa izuzetno zanimljivim izborom pjesama koje vrludaju od melodioznijeg popa do tvrđeg, mračnijeg electro bodyja. Pristojnom samopromocijom (jer samo takvu priznaju) došli su do plodnih pregovora s jednom nizozemskom izdavačkom kućom.
www.myspace.com/florencefosterfanclub
DEKOLAŽ
Ana Cvitaš (23), vokal // studentica
Lana Jastrevski (30), glazba // apsolventica biokemije
Ženski doprinos električnom doživljaju novoprobuđene plesne scene daju djevojke iz Dekolaža, koje su usred jednog euforičnog izlaska u poznatom sisačkom kazalištu, Daskalištu, odlučile da i same žele djelovati! Nakon nekoliko mjeseci uskrsnule su i prve kreacije s Lanom, koja dirigira glazbenim dijelom, i Anom, koja završava priču vokalno. Kombinacija dviju žena na stageu uvijek je dobar prizor, a ovdje je začinjena i vrlo zanimljivom mješavinom sirove, marširajuće elektronike i sugestivnog i odlučnog ženskog vokala.
Same svoju glazbu svrstavaju pod električni minimalni pop, drugi ih često zovu D.A.F.-ovkama, na što reagiraju puno bolje nego kad ih se usporedi s Clientom. Dok Lana kao prvi album svog formativnog glazbenog života pamti “True Colors” Cindy Lauper, kod Ane to mjesto zauzima “Oxygene” Jeana Michela Jarrea. Lanini svevremenski favoriti su Sonic Youth, Einestuerzende Neubauten, D.A.F., Front 242, Throbbing Gristle i Clock DVA, Anini su zvukovno mekši i vokalno lepršaviji Pixies, The Smiths, PJ Harvey, The Beatles, Sarah Vaughan i Serge Gainsbourg. Usprkos kratkotrajnosti i rijetkosti ženskih bendova kod nas, Dekolažicama se smiješi prvi studijski album koji izlazi krajem travnja u okviru Home Made Elektronike. Uspjeh izvan domovinskih granica ne isključuju, no svjesne su pravog stanja: “Vani su ljudi čuli sve! Teško ih je iznenaditi.
Javljaju se struje koje doživljavaju svojih pet minuta i sve je izvan tih struja u tih pet minuta – neprimjetno. Baš to, izvan trenutne struje, ali u pravom vremenu, ono je što je zanimljivo”, kaže Ana. Realna doza optimizma i brige za mentalnu higijenu izvire iz odgovora na pitanje bi li se odlučile na život od glazbe: “Možda, ako živjeti od glazbe ne podrazumijeva neko savijanje i prilagodbu koje bi me oštetile kao osobu”, kaže Lana.
www.myspace.com/dekolaz
ETUI ETUI SONICZOIL
Glavne uloge: Etui Etui Soniczoil i Skvr
Godine: studentske
Mašta: beskonačna
Etui Etui Soniczoil i partnerica Skvr glazbeni su performeri koji slučajnim prolaznicima i vjernim obožavateljima već neko vrijeme isporučuju glazbeni žanr kojeg su sami nazvali ŠKRIPZIK jer im se nekad korišteni crunch-electro više nije sviđao. Partnericu Skvr pronašao je “prolazeći starim rasklimanim kolima u žurbi na neki pučki nastup”. Bijelo umrljanih faca, poput klauna u cirkusu, gegajući se, skakućući, iznad svega se uvijek i iznova sprdajući, Etui Etui Soniczoil i Skvr izvode svoj groteskni glazbeni performans.
Nije vam baš sve najjasnije? Krenut ćemo od djetinjeg doba – odrasli su na Branku Kockici i rudarskim himnama uz pijano zavijanje prolaznika pod prozorom, što je rezultiralo procesima inspiracije i kreacije koji nalikuju slapstick komedijama. Ulični je to teatar s urnebesnim stihovima, popraćen zafrkantskim, a ponekad i opakim električnim zvucima. Na nastupima im je majka Improvizacija, a Trema, ako se i pojavi, “biva svečano pozdravljena i s guštom zajahana!” Na ovaj su nastup svi dobrodošli, bilo da ga odobravaju, bilo da truli paradajz bacaju – glavno da je živo! Kao vrhunsko zadovoljstvo navode kreativni kontakt i ne kriju ambiciju za filmskim kratkim prugama. Dosadašnjim crno-bijelim spotovima vjerno im dirigira talentirana i još uvijek mlada nada Josip Visković, a isti zovu na legende C. Chaplina i B. Keatona.
Album prvijenac realizirali su u prosincu 2007. za label Slušaj najglasnije. Materijal je nastajao dvije-tri godine, a nastupe očekujte kada polože fakultetske ispite kojima trenutačno robuju.
myspace.com/etuietuisoniczoil
soniczoil.blog.hr
MONOFONIK
Goran Jemrić (42) sam radi sve // inženjer elektrotehnike
Glazbeno putovanje započeo je jednim rođendanskim poklonom – albumom “The Dark Side of The Moon” Pink Floyda, nastavio je s Kraftwerkom i The Man Machine. Priznaje – od tog trenutka njegovo srce kuca pulsirajućim jednoličnim ritmom ritam mašine.
Krajem osamdesetih, točnije od 1987., zajedno s prijateljem Mišelom Đuričićem nekoliko je godina djelovao kao dark bend Minimal Disease, a onda se krajem devedesetih oprostio od glazbe, oženio, postao otac, zavolio letenje… – i 2004. godine ponovno vratio glazbi. Ovaj put kao Monofonik – projekt koji čine jedan čovjek i jedna ritam mašina. Mašina je Roland MC-505, zvuk je prljav i jednostavan, a nadopunjava ga prepoznatljiv Monofonični vokal koji podjednako koristi engleski i hrvatski vokabular. Simpatije publike definitivno su kupljene obradama hitova Joy Divisiona, Videosexa i Parafa, dok žešći fanovi urlaju na novu HR EBM himnu “Arbeit” ili pak stariji hit “Song About Love”.
Inspirira se trenutno, radi brzo, nastupe voli i “vozi” ih bez previše treme: “Moj nastup je jednostavan i iskren, bez filozofije i pretencioznosti i većina ljudi to osjeti”, kaže. Pamti onaj na EXIT-u 2005. jer ga je publika fenomenalno primila dok se on pitao želi li itko uopće slušati njegovu glazbu. Od domaćih bendova voli riječke: Klaus i f.O.F., zagrebačke: Narrow, Umrijeti za Strojem, Lollobrigida, LeZbor, sisačke: Dekolaž, Chocolate Noir, Florence Foster Fan Club… U susjedstvu cijeni srpske projekte Videododir, Ilegalne Emocije, Margita je Mrtva, Sixth June.
Nije pretjerano ambiciozan oko komercijalizacije svoje glazbe, radije djeluje pod geslom: “Vratimo u glazbu pojam ZABAVA, a izbacimo pojam INDUSTRIJA”.
www.myspace.com/monofonikmusic
(Inesa Antić, Plan B 6)
