“Hrvatska ubrzano postaje društvo znanja”, pričao nam je bivši i sadašnji premijer u reklamama tijekom nedavne izborne kampanje, objašnjavajući da se to vidi po tome što Hrvatska otvara nove škole i sveučilišta te dijeli besplatne udžbenike.
Takvo tumačenje društva znanja ostavlja nas bez komentara.
Premda je činjenica da je Hrvatska postavila postizanje društva znanja kao svoj strateški cilj izuzetno pohvalna, prostituiranje tog pojma više je nego iritantno – jer njime se barata bez reda i rasporeda. Zasad se još uvijek nitko od vladajućih, ali ni medija, nije udostojao objasniti ni što je to uopće društvo znanja, a kamoli koliko mu je Hrvatska blizu ili daleko, te što još moramo napraviti da bismo ga postigli i zašto uopće želimo biti društvom znanja.
Premda je Hrvatska krenula naprijed, mnogo je još posla pred nama prije nego što uđemo u odabrani krug zemalja koje se mogu dičiti da su postale društvom znanja, a spominjani posao koji nas čeka zahtijeva mnogo širi pristup ovom problemu od onoga koji danas imaju vladajući političari.
Što je društvo znanja?
Najjednostavnije rečeno, društvo znanja je ono društvo u kojem je znanje glavna kreativna sila u osobnom, gospodarskom, društvenom, socijalnom, kulturnom i materijalnom napretku. U društvu znanja svi pojedinci imaju jednaku mogućnost da tijekom cijelog života znanju pristupaju i usvajaju ga (stječu znanje) te da ga dijele i koriste za osobno napredovanje (primjenjuju znanje). Usporedimo li ovu definiciju s percepcijom društva znanja u Hrvatskoj, uočavamo ključnu pogrešku: kad god se govori o društvu znanja u Hrvatskoj, govori se samo o komponenti njegova stjecanja, a i to samo djelomično!
A stjecanje znanja samo je jedan od čak četiri stupa društva znanja. Oni su, redom: obrazovanje i obuka (nužno je obrazovano i obučeno stanovništvo kao preduvjet da bi se stvorilo, dijelilo i koristilo znanje), informacijska infrastruktura (od radija do interneta, kako bi se informacije širile), pravni i ekonomski okvir (koji će poticati slobodni protok znanja, ulaganja u gospodarstvo, informacijsku i komunikacijsku tehnologiju te ohrabrivati poduzetništvo) te inovacijski sustav (mreža istraživačkih centara, sveučilišta, privatnih poduzeća i društvenih skupina kako bi se prihvatila globalna znanja i prilagodila se za lokalne potrebe, odnosno da bi se stvorila nova znanja).
Od nabrojena četiri stupa u posljednja se tri znanje primjenjuje, što dovoljno ilustrira jaz između onoga što društvo znanja jest i kako nam ga prezentiraju političari i mediji.
Postaje li Hrvatska društvom znanja?
Hoće li Hrvatska zaista ubrzano postati društvom znanja? Analizirat ćemo svaki spomenuti stup i ustanoviti gdje Hrvatska na tom putu zaostaje te što još treba učiniti da bi išla pravim putem. Za početak, najbolju ilustraciju o tome gdje se Hrvatska na ljestvici društva znanja nalazi daju nam takozvani indeksi društva znanja (KI ili knowledge index) Svjetske banke (www.worldbank.org).
To je u svijetu najprecizniji alat za pozicioniranje zemalja na ljestvici društva znanja, obnavlja se svake godine, a ukupan indeks društva znanja dobiva se prema indeksima četiri stupa – edukacije, inovacije, regulative i ICT-a. Uz njih, Svjetska banka generira i indeks gospodarstva znanja, koji pokazuje koliki utjecaj znanje ima u gospodarskom razvitku pojedinačne zemlje. Indeksi se izražavaju brojkama od 1 do 10.
Na ljestvici je 140 zemalja, a Hrvatska zauzima 38. mjesto s indeksom 7,05. Ako gledamo linearno, rezultat nije loš. Međutim, promatramo li Hrvatsku u kontekstu EU 27+2 (27 zemalja Europske Unije te Norveške i Švicarske, kao država čije je unutarnje zakonodavstvo i praksa ujednačeno s onim u Uniji), iza Hrvatske su samo Bugarska i Rumunjska. Međutim, te nam se dvije države opasno približavaju, pa su u zadnjih deset godina na toj ljestvici napredovale za 10, odnosno 12 mjesta, dok je Hrvatska u isto vrijeme nazadovala za 6 mjesta (preskočili su nas Litva, Letonija i Barbados).
Prosječni godišnji rast naših indeksa je u donjem prosjeku rasta indeksa Unije, što također nije dobro, jer moramo rasti brže ako želimo doseći indeks 8 – poziciju s kojem možemo početi govoriti o Hrvatskoj kao društvu znanja.
Ključna pogreška u percepciji
Kao što rekosmo, kad naši političari govore o društvu znanja, naglasak stavljaju samo na komponentu stjecanja znanja, a i to samo djelomično – jer se time ne obuhvaćaju svi ljudi, kao ni cijeli njihov radni vijek. Besplatni udžbenici privilegija su samo nekih srednjih škola u Hrvatskoj, nove škole se ne grade u cijeloj Hrvatskoj, a pompozno najavljivani novi kampus u Zagrebu nema pristup za invalide, čime se te osobe dodatno zakida i diskriminira. Dakle, nakon završetka srednje škole nemaju svi jednake mogućnosti daljnjeg obrazovanja na fakultetima, a nakon fakulteta nemaju svi jednake mogućnosti daljnjeg usavršavanja (magisteriji, doktorati), kao što ni tvrtke ne nude svojim radnicima mogućnost takozvanog cjeloživotnog učenja, odnosno stjecanja daljnjeg obrazovanja i kvalifikacija.
