Nastavak programa Saljut
Nakon (ne)uspjeha svemirskih stanica, pozornost javnosti ali i svemirskih agencija dvaju ljutih neprijatelja usmjerila se na misije istraživanja Sunčevog sustava i planeta Marsa, Venere, Jupitera i Saturna. Međutim, daleko od očiju javnosti, u Sovjetskom Savezu vodio se mali rat između dvaju svemirskih programa – vojnog i civilnog. Vojska je odlučila da će nastaviti izgradnju Saljuta, pa je treća stanica pod tim imenom lansirana 1974. godine, a provodila je tajna vojna ispitivanja. Krajem iste godine u svemir je poslan i Saljut 4, na kome je uspješno proveden niz medicinskih, znanstvenih i tehnoloških ispitivanja. Godinu dana kasnije u neposrednoj blizini Saljuta 4 dogodio se povijesni trenutak – američka letjelica Apollo spojila se u svemiru sa sovjetskim Sojuzom i dvije su posade simbolički jedna drugoj pružile ruku mira u svemiru.
Saljut 4 svakako je najveći uspjeh u povijesti ljudske izgradnje svemirskih stanica, jer su brojni podaci i spoznaje vezani uz taj projekt korišteni i za uspješnu realizaciju Mira i Međunarodne svemirske stanice. Prije Mira, u svemir su poslane stanice Saljut 5, 6 i 7, na kojima su provedeni brojni vojni i znanstveni pokusi. Dvanaest godina nakon lansiranja perjanice Saljut 4, Sovjetski Savez je 1986. godine u svemir lansirao prvi modul buduće svemirske stanice Mir.
Mir
Mir (u prijevodu s ruskoga znači mir ili svijet) donio je promjenu u načinu konstrukcije i korištenja svemirskih stanica. Njegova konstrukcija i izgradnja temeljila se na iskustvima s prethodnih stanica Saljut, a sam Mir konstruiran je za duži boravak ljudi u svemiru. Novost u dizajnu stanice bio je modularni pristup, tako da je stanica nastajala dodavanjem novih modula na postojeću konstrukciju. Do danas je Mir najdugovječnija svemirska stanica, koja je u svemiru boravila od 1986. do 2001. godine, a na kojoj su ljudi proveli gotovo deset godina. Sama posada nije bila isključivo sovjetska, jer je po završetku hladnog rata Mir bio otvoren i za astronaute drugih zemalja. Inače, sama konstrukcija stanice trajala je deset godina, jer je tek 1996. godine spojen zadnji modul.
Mir je imao isključivo znanstvenu svrhu, premda se može naići na podatke o vojnim eksperimentima i ulozi stanice. Uglavnom su na stanici boravila tri člana posade, premda se nekoliko puta dogodilo da ih je bilo i više, do čak šest članova. Ukupno su na Miru boravila 62 astronauta iz deset zemalja, koji su svemirom plovili brzinom od 28 tisuća kilometara na sat, što znači da su Zemlju oblijetali svakih devedesetak minuta.
Moduli na stanici
Spomenuli smo da je Mir bila modularna stanica, a ime je dobila po prvom i glavnom modulu, koji je imao pet pristupnih točaka. Jedna je bila na osi stanice i služila je za pristajanje letjelica, dok su četiri porta bila razmještena po radijusu stanice, na međusobnom razmaku od 90 stupnjeva. Na njih su priključeni ostali moduli, a da bi astronaut prošao iz jednog modula u drugi – morao je proći kroz glavni, Mir. On je bio dugačak relativno skromnih 13 metara, a promjer mu je iznosio četiri metra. U tom je modulu bio smješten komandno-operativni centar stanice, kao i boravišna zona za astronaute – kabine za spavanje, WC-i i kuhinja. Boravišna zona uređena je – koliko je god to bilo moguće – kao prava soba, pa je imala i tepih na podu te obojene zidove. Usprkos bestežinskom stanju i svim ostalim uvjetima, mnogi astronauti su izjavili da ih je takav interijer podsjećao na kućnu atmosferu.
Stanica je imala ukupno pet dodatnih modula. Kvant 1 bio je astrofizički modul za istraživanja svemira, dok je Kvant 2 bio modul za biotehnološka istraživanja i promatranje Zemlje. Kristall je imao port za pristajanje shuttlea, a služio je za istraživanje ponašanja materijala u svemirskim uvjetima te kao staklenik za uzgoj bilja u uvjetima nulte gravitacije. Spektr je imao opremu za istraživanje atmosfere i površine Zemlje, dok je posljednji modul Priroda također imao opremu za detaljno snimanje Zemlje, prije svega njezine atmosfere.
Zanimljivosti s Mira
Duga povijest svemirske stanice Mir donosi i niz zanimljivosti. Tako je na Miru boravio prvi čovjek koji je šetao svemirom, a koji nije bio ni Amerikanac ni Rus – francuski astronaut JeanLoup Chretien. One je na Miru boravio 1989. godine, iste one godine kada je prvi novinar, Japanac Toyohiro Akiyam, poslao članak iz svemira. U vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, 1991. godine, te nekoliko godina kasnije, pala su i dva rekorda po duljini boravka u svemiru: Sergej Krikaljov proveo je na letjelici Mir više od 15 mjeseci, a 1995. godine Valerij Poljakov vratio se s Mira nakon 438 dana! Na Miru je boravila i prva svemirska turistkinja, Helen Sharman, prva osoba čiji je put u svemir bio privatno sponzoriran. Jedna druga žena, Shannon Lucid, postavila je američki rekord u boravku u svemiru od 179 dana.
Mir je u svojoj povijesti imao i nekoliko havarija i katastrofa, od kojih su se one najopasnije dogodile 1997. godine, kada je najprije buknuo požar, koji je ostavio trajna oštećenja, a zatim se nekoliko mjeseci kasnije dogodio svemirski sudar: u Mir je udarila opskrbna letjelica Progres. Stanica Mir počela je puštati zrak i pravo je čudo da su ruski kozmonauti na vrijeme pronašli rupu i popravili je. Ipak, nakon toga postalo je jasno da se život dotrajale svemirske stanice bliži kraju. No Rusi su Mir ipak namjeravali spasiti – spajanjem s Međunarodnom svemirskom stanicom, čime bi Mir postao poligonom za gradnju, ali i priručnim laboratorijem dok se Međunarodna svemirska stanica dovoljno ne izgradi. Amerikanci tu zamisao nisu prihvatili, a godinu dana nakon havarija na Miru, 1998. godine u svemir je krenula Zarja, prvi modul ISS-a. Godinu dana kasnije posljednja posada napustila je Mir, koji je u ožujku 2001. godine srušen u Tihi ocean. Njegovu misiju u svemiru danas nastavlja ISS.
ISS
Projekt o ISS-u, Međunarodnoj svemirskoj stanici, na stolu se našao i prije nego što je Sovjetski Savez u svemir poslao svoj Mir. Naime, 1984. godine američki predsjednik Ronald Reagan predložio je da Amerika, u suradnji s drugim zemljama, pokrene gradnju trajno nastanjive svemirske stanice, koja bi služila za znanstvena istraživanja, ali i buduća svemirska osvajanja. Projektu su se pridružili Kanada, Japan, Brazil, te europske zemlje – Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Belgija, Italija, Nizozemska, Danska, Norveška, Španjolska, Švicarska i Švedska.
ISS će, kad bude završen, imati kontrolni modul, tri čvora povezana s glavnim dijelovima stanice, servisni modul koji će sadržavati dokove za opskrbljivanje i rakete te šest znanstvenih laboratorija.
Prvi modul, Zarja, postavljen je u svemir 1998. godine, a u sljedeće dvije godine dodani su Unity i Zvezda. Tada je, 2000. godine, na stanicu došla i prva posada (Expedition 1). Godinu dana kasnije dodan je Destiny, prvi znanstveni modul, a u vrijeme pisanja teksta i Harmony. Do kraja ove godine bit će dodan i europski Columbus, a početkom sljedeće i japanski Kibo. Do kraja 2009. godine bit će dodatni i posljednji znanstveni moduli – američki ExPRESS i ruski multifunkcionalni znanstveni modul.
Sama stanica dugačka je 58 metara, široka 44,5 metara; raspon solarnih ćelija iznosi joj 73,15 metara, visoka je 27,4 metra, a kompletan životni prostor obuhvaća 425 kubičnih metara. Kao i Mir, kreće se brzinom od gotovo 28 tisuća kilometara na sat, a Zemlju obiđe za 91,20 minuta. Dana 14. kolovoza ove godine ISS je obišao Zemlju po jubilarni 50-tisućiti put. Međunarodnu svemirsku stanicu već danas možete golim okom vidjeti kao najsjajniju točku na nebu s bilo kojeg dijela Zemlje, pa tako i iz Hrvatske, a kada bude u potpunosti završena – sjat će na nebu još jačim sjajem. (Dražen Jurman, Plan B 3)
