Orion umjesto shuttlea
Prvotna ideja bila je samo naizgled jednostavna: do 2018. godine Lockheed Martin izgradit će novu letjelicu, zvanu Orion, koja će biti kombinacija shuttlea i dijelova gotovo zaboravljene rakete Apollo. Ta će letjelica Amerikance odvesti na Mjesec, gdje će oni početi graditi svoju bazu. Pri tome su stručnjaci NASA-e odjednom dobili zeleno svjetlo za sve planove koje su godinama predstavljali oni sami ili neki svemirski entuzijasti, a koji su redovno padali u vodu zbog neslaganja predsjedničkih savjetnika ili nekih drugih visokopozicioniranih “stručnjaka”, nalik na sve one civilne i vojne tipove koji u američkim filmovima redovito kompliciraju stvari, a onda na kraju jedan junak (Bruce Willis naš je favorit!) sam spašava stvar.
Tako su odjednom postali aktualni polovi Mjeseca kao mjesto na kojem će se baza smjestiti: ondje je jača Sunčeva svjetlost, stoga će baza tamo imati više energije, a i prisutnost leda koji skriva vodu pa i kisik (čak 43 posto Mjesečeve kore čini kisik), te dokazana prisutnost vodika mnogo će značiti za funkcioniranje ljudske baze. Plan sadrži i dijelove plana Mars Express Roberta Zubrina, koji predviđa da astronauti sa sobom ponesu što manje stvari, a što više koriste prirodne resurse Mjeseca. U početku će baza na Mjesecu imati četiri stanovnika, koji će se mijenjati svakih šest mjeseci. Do 2024. godine tako bi ljudska prisutnost na Mjesecu moglo postati stalna.
Pripreme su već počele – spomenuli smo da je počeo rad na Orionu, a NASA će krajem 2008. godine lansirati letjelicu Lunar Reconnaissance Orbiter, s ciljem izrade mape Mjeseca visoke rezolucije, potrage za prikladnim lokacijama za spuštanje na Mjesec, kao i istraživanje prikladnosti dosad predloženih lokacija (dvije lokacije na Južnom i jedna na Sjevernom polu), a ujedno će tražiti led i ostale potrebne resurse.
Opasna konkurencija
Još je jedna misija planirana za sljedeću godinu. NASA će poslati sondu težine dvije tone koja treba udariti u Mjesec, što će stvoriti krater dubok oko pet metara i raspršit će oko 100 tona Mjesečevog materijala koji će skupiti i analizirati Lunar Reconnaissance Orbiter. Cilj misije je utvrditi nalazi li se zaista voda na polu i može li se koristiti za dobivanje kisika.
Međutim, Amerikanci će u svom planu osvajanja Mjeseca imati kao nikad jaku konkurenciju. Osim Kine, na mapi zemalja zainteresiranih za istraživanje i osvajanje Mjeseca pojavio se i Japan, koji planira misiju Selene (lansiranje je predviđeno za sredinu kolovoza, ali je otkazano zbog greške na letjelici, pa će biti pomaknuto za nekoliko tjedana) te Indija, koja namjerava u veljači sljedeće godine poslati prvu letjelicu na Mjesec, a za koju godinu i rover, a do 2030. i čovjeka!
Naravno, ne spavaju ni Rusi ni Europljani. Rusija je najavila da će probuditi odavno zamrznuti projekt Luna-Glob, koji predviđa slanje robotskih letjelica, zatim rovera i na kraju čovjeka na Mjesec. Zajedno s Rusijom u igru se uključila i Europa, pa je nedavno Njemačka najavila da će do 2013. godine poslati misiju bez ljudske posade na Mjesec, a i Europska svemirska agencija planira isto – najprije slati letjelice i sonde, zatim rovere, a u razdoblju od 2020. do 2025. godine i čovjeka.
Čemu sve to?
Ovakva gungula oko odlaska na Mjesec nije se događala ni za vrijeme hladnog rata, kad je velik dio proračuna Amerike i Sovjetskog Saveza bio na to usmjeren. Jasno, postavlja se pitanje – čemu sve to, čemu takva strka oko odlaska na Mjesec, na kojem je čovjek uostalom već bio!? Odgovor je jednostavan: razlog je novac.
Naime, Mjesec je prebogat izotopom koji se zove helij 3, vrlo rijetkim na Zemlji, a koji bi se mogao koristiti za proizvodnju “prave” nuklearne fuzije. Koliki je potencijal tog izotopa govore jednostavne brojke: na Mjesecu ga ima u milijunima tona, a samo 25 tona helija 3 moglo bi zadovoljiti energetske potrebe Amerike i Europe za nekoliko godina! Helij 3 idealan je za buduće elektrane na nuklearnu fuziju, jer nema radioaktivnog otpada, a reakcija fuzije dvaju atoma helija 3 vrlo je efikasna.
Sam helij 3 nalazi se u vanjskim slojevima Sunca, koje ga izbacuje po cijelom Sunčevom sustavu. Budući da Zemlja ima svoj štit, atmosferu, od nje se odbija. Mjesec pak tog štita nema, pa se na njemu helij 3 akumulira. Stoga je jasno zašto odjednom tolike nacije žele ići na Mjesec. Ona država koja uspije sagraditi bazu koja je ujedno rudnik helija 3 te taj izotop prenijeti na Zemlju, riješit će svoje energetske potrebe za cijeli niz godina, a energiju će moći prodavati i ostalima. Rusija tako ne skriva da je helij 3 razlog zbog kojega ide na Mjesec, te optimistično najavljuje da će do 2020. godine gore imati i rudnik te početi s isporukom na Zemlju.
Osim helija 3, na Mjesecu ima čitav niz geološki zanimljivih resursa, a sama kolonizacija Mjeseca nudi brojne mogućnosti. Jedna je i svemirski turizam, zamisao u kojoj prednjače Japanci. Japanska svemirska agencija JAXA tako planira do 2030. godine sagraditi naselje na Mjesecu, a japanski građevinski gigant Shimuzu javno je objavio da 2020. godine planira otvoriti orbitalni hotel na visini od 450 kilometara iznad zemlje, sa 60 soba, uz spektakularan pogled na Zemlju, kao prvi korak prema hotelu na Mjesecu. Sve je to zagrijavanje za najambiciozniji projekt čovječanstva – teraformiranje Mjeseca! Ali o tom-potom…
Svi ti planovi odlično zvuče ako ih se čita uz kavu, opušteno. Međutim, stvarnost je drukčija i puna problema. Japanci zaostaju u lansiranjima, s Kinezima i Indijcima se ne zna na čemu su jer svoje planove kriju kao zmija noge, Europa i Rusija svoje misije tek pripremaju, a Amerikanci šapuću da Orion baš i neće biti završen prema planu te da je ljudska misija na Mjesec do 2020. godine preambiciozan projekt.
PlanB na Mjesecu
A što možemo očekivati u Hrvatskoj po pitanju osvajanje Mjeseca? Ništa posebno u ovom trenutku, osim uživanja u njegovu promatranju iz naših zvjezdarnica ili kroz teleskope pojedinaca entuzijasta. Promatranje ne isključuje otkriće; nedavno su tako braća Stefan i Aleksandar Cikota otkrili rijedak asteroid iz skupine takozvanih Marsovih trojanaca. A jeste li znali da je jedan od kratera na Mjesecu nazvan i prema našem Ruđeru Boškoviću?
Stavimo li samo malo Mjesec na stranu i posvetimo se cjelokupnom svemiru i svemirskim pojavama, jasno je da postoji mnogo korisnog potencijala. Istina, teško da ćemo sami kopati helij 3 na Mjesecu, ali možemo sasvim dobro iskoristiti priču oko NLO-a na Pagu za znanstvenofantastični turizam. Osim toga, inicijative kao što su izuzetno pohvalno ovogodišnje Dalmatinsko svemirsko ljeto mogle bi prerasti u godišnji događaj koji bi privukao i strane posjetitelje i predavače. Prilika ima, samo ih treba iskoristiti.
A što se pak nâs u PlanuB tiče, mogli bismo najaviti – ako se svi ovi ambiciozni planovi ispune – da bismo do 2050. godine i mi mogli imati redakciju na Mjesecu.
A čiji je Mjesec?
Nešto stariji internauti možda se sjećaju da je prije nekoliko godina kružila priča o nekom tipu iz Amerike koji putem Interneta prima narudžbe za parcele na Mjesecu. Riječ je o potpunoj nebulozi koju je – pogađate – smislio jedan Amerikanac. Naime, međudržavni sporazum pod patronatom Ujedinjenih naroda, a koji se zove Outer Space Treaty, zabranjuje državama i pojedincima pravo na posjedovanje nebeskih tijela, kakav je i Mjesec. To ipak nije bilo preprekom hohštapleru pod imenom Dennis M. Hope, pa je prijavio svoja vlasnička prava na Mjesec u gruntovnici San Francisca. Budući da tijekom osam godina, koliki je rok za žalbe na upise u gruntovnicu, nitko nije osporio njegov upis, Hope je otvorio Lunar Legal Embassy, tvrtku koja je sama sebi odobrila pravo prodaje parcela na Mjesecu. Činjenica da nitko – ni Amerika ni UN – to ne priznaje, dotičnog Hopea, čini se, ne zanima.
Slično je i s još jednim Amerikancem, izvjesnim GWB (to su mu inicijali). I on je, kao i Hope, do svog ureda došao na prijevaru, a nedavno je predstavio National Space Policy ili novu američku svemirsku politiku. Na temelju nje, GWB namjerava onemogućiti pristup svemiru svima onima za koje smatra da ugrožavaju interese SAD-a, bez obzira na Outer Space sporazum. Sreća u nesreći, mandat mu uskoro istječe. (Dražen Jurman, Plan B 1)
