10. PUSTINJSKI ŠKORPIONI

Hugo Pratt
Kraj je listopada 1940. – početak ožujka 1941. Vladimir Koinsky, nekadašnji poručnik poljske konjice kojemu su nacisti spalili i pobili sve što je imao u Varšavi, vuče nas zavojitim putovima sjeverne Afrike u trenutku kada ključa sukob između Italije i Velike Britanije oko svojih kolonijalnih posjeda. Nakon što se zaputio preko Rumunjske u Perziju i Palestinu, u lipnju 1940. Koinsky postaje član ”privatne vojske” koja angažira isključivo dobrovoljce: radi se o LRDG-u (Long Range Desert Group) engleskoga majora Bagnolda u kojoj on formira sekciju Pustinjskih škorpiona čije je poznavanje pustinje posebno dragocjeno u borbi protiv talijanskog neprijatelja. Poljski poručnik, tek jedan od vojnika, mogao je biti samo jedan od mnogih zaglavljenih u paklu rata da nije bilo Huga Pratta. Koinsky je tipičan antijunak, s jasnim osjećajem za pravdu, a čije su privatne avanture motivirane osobnom osvetom i snovima o blagu. Hladnoga karaktera, za neke posve predan misiji kojoj služi, a za druge pas rata u kojega treba sumnjati, Koinsky neodoljivo podsjeća na Corta, možda ciničniji, ali jednako romantičan.

Remek-djelo velikoga Huga Pratta manje se bavi besmislenošću rata, a više je orijentirano na akciju i osobne drame pojedinaca. Tipično za Pratta, strip je prepun mističnoga i okultnoga, a Afrika koju Hugo tako dobro poznaje (1937. godine, kada s majkom napušta Veneciju kako bi se pridružio ocu u Etiopiji, Hugo ima samo 10 godina, a s 13 godina otac ga uključuje u bataljun kolonijalne milicije u Adis Abebi, u Abesiniji, današnjoj Etiopiji, i on tako postaje najmlađi Mussolinijev vojnik) podneblje je kao stvoreno za jednu takvu priču.

Izdavač: Bookglobe

9. MA DAJ…

Josip Sršen
Ima tu nešto lokalpatriotsko, ono, kad ti je nekako drago da netko tvoj, koga znaš, pa i koga ne znaš, ali je tvoj, tvoje gore list, uspije u nečemu što radi. Nekako te prođu trnci miline i ugode kada vidiš ili čuješ da toga nekoga i u tuđini cijene i poštuju. Ono, kad je Mandžukić zabio gol Borussiji u finalu Lige prvaka, bez obzira na to što sam navijao za crno-žute, osjećao sam se kao da sam ja tu loptu gurnuo u mrežu. Jebiga, prvi Hrvat strijelac u finalu najvažnijeg klupskog natjecanja na svijetu. Ili kako smo se svi kurčili kada je jedan Jack Nicholson, alooooooo, jedan Jack Nicholson doveo Laru Flynn Boyle da s 4 milijuna Hrvata osvoji Goranov Wimbledon. Nije to mala stvar. Eto, tako ja guštam, kad netko naš, a posebice netko koga znam, napravi nešto genijalno u nečemu što je moja strast, moja ljubav. I baš sam sretan tada. I sretan sam jako što je izdavačka kuća na izdisaju, Mentor, svoj labuđi pjev otplesala izdavanjem zbirke genijalnih pasica Josipa Sršena, malih, ali velikih stripova koje posljednje tri godine svaku nedjelju čitamo u Jutarnjem listu.

Kunst je napisati nešto genijalno i pametno u velikoj formi, onoj koja ti omogućava da se stvaralački i scenaristički razmašeš, razradiš sve, ispričaš priču, a posebno je problem sve to svesti na tri, četiri kadra te u njima biti pametan, edukativan i smiješan. A Josip Sršen nas je vratio u prapovijesno doba stripa, onog novinskog, Yellow Kida – stripa od kojega je sve krenulo. Sršen nas poučava jeziku gluhih, tumači nam što su zapravo ispisali svojim tijelima Beatlesi na kultnom albumu Help, objašnjava nam što su palindromi i tko je zapravo bio Groucho Marx. I još mnogo toga. Ali ono što je najvažnije, svojim već prepoznatljivim smislom za geg, slatko nas nasmije svaki put. Josip Sršen je majstor, a Ma daj… predstavlja najnoviji proizvod ”made in Croatia” na koji sam ponosan.

Izdavač: Mentor

8. TINTINOVE PUSTOLOVINE: KNJIGA 5

Kada je 10. siječnja 1929. belgijski majstor Georges Remi (mnogo poznatiji pod pseudonimom Hergé, što je zapravo čitanje Remijevih inicijala unatrag) u dječjem prilogu Le Petit Vingtième belgijskih katoličkih novina Le Xxe Siecle objavio prvu epizodu neustrašivoga pustolova – reportera Tintina i njegova vjernoga pratitelja psa Čupka, vjerojatno ni u najluđim snovima nije slutio da je ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj strip-baštini, a da će Tintin postati jedna od nezamjenjivih ikona cjelokupne pop-kulture dvadesetoga stoljeća.

Čitajući ga iz današnje perspektive, možemo se složiti da je Tintin donekle naivan, djetinjast strip, no zar je to nešto loše? Pa zar najbolji filmovi Stevena Spielberga nisu bili i pomalo naivni i djetinjasti? A bili su divni. Indiana Jones, E.T., ah, tako divni filmovi, šarmantni, dječji. Jer je dječji um jedini neiskvaren, a Tintin je dječak. I pametan i sladak. I gušt ga je čitati. Pa što god mnogi mislili o tome. Peta knjiga Tintinovih pustolovina sadrži epizode Blago Crvenog Rackhama, Sedam kristalnih kugli i U hramu sunca. Čitanje Tintina čisti je užitak vraćanja u djetinjstvo, slušanja Queena, jedenja Eurokrema iz kreveta uz Pet prijatelja ili Adriana Molea, a sve to uz urnebesan prijevod Darka Macana. Tko ne vjeruje, ne mora. Meni je Tintin super. Eto.

Izdavač: Algoritam

7. PYONGYANG, PUTOVANJE SJEVERNOM KOREJOM

Guy Delisle
Ako ste sućutan, dobro odgojen, ako znate razlikovati dobro i zlo te ako u vama nema oholosti i cinizma, zajebano je uhvatiti se u koštac s jednom kulturom koja je možda najveća enigma suvremenoga svijeta, s iskustvima ljudi čije stravične sudbine i egzistencija predstavljaju misterij zapadnoj civilizaciji. Pisati o Sjevernoj Koreji iz perspektive običnoga čovjeka teško je iz više razloga. Kao prvo, gotovo je nemoguće probiti se ispod ”zidina i bedema” tog najvećeg legaliziranog konclogora na svijetu, a onda, ako ste se nekim čudom tamo i provukli, što napisati, koji pristup preuzeti. Kako biti jasan, precizan, objektivan, a istovremeno se ne iščuđavati, ne rugati se i ne patiti s onima o kojima pišete. Zahvaljujući radnoj vizi odobrenoj radi proizvodnje crtanih filmova francuski animator Guy Delisle jedan je od rijetkih stranaca koji je imao priliku boraviti u Sjevernoj Koreji, točnije u njezinoj prijestolnici Pyongyangu. Ni on, poput nas koji čitamo ovo malo remek-djelo, kada je došao u ovaj i od Boga i od vraga zaboravljeni kutak planeta Zemlje nije znao ništa o njemu, o Korejskom poluotoku, o povijesti te zemlje, o postojanju i ustroju tamošnjih gulaga…

Iskustva Guya Delislea slična su iskustvima svih onih koji su imali sreću ili nesreću posjetiti tu tužnu zemlju: pamti nebo bez aviona, identično odjevene ljude, zamračene aerodrome i mračne hotelske sobe, gigantske sablasno prazne ulice bez prometa koji bi zahtijevao postojanje semafora, ulice bez kafića, novinskih kioska i novina, fasade bez reklama i grafita. Sve je nekako prečisto, jezovito čisto. Jedine poruke koje se mogu vidjeti su političke. Nadrealni plakati s kimilisugijom i kimijonglijom, cvijećem u počast Dragog i Voljenog vođe, svojevrsna svastika jedine komunističke monarhije na svijetu. Komično strancima, no za narod itekako jasan podsjetnik da nema mjesta na kojemu se možeš sakriti. Delisle je bio smješten u izoliranom hotelu u kojemu rade isključivo Kinezi.

Jedini kontakt sa Sjevernokoreancima bio je s onima koji su prošli poseban trening, poput tumača, Kapetana Sina, kako ga je zvao Delisle. Već i sama sumnja da su prekršili zadane im bizarne ovlasti može ih stajati života, a Delisle je polako toga počeo postajati svjestan. Sama pomisao da nekoga ugrozi zbog puke znatiželje uništavala ga je. Delislea je zanimalo sve: kako je izgledalo njihovo školovanje, kako formiraju identitete, pa na koncu i vjeruju li uistinu u ta silna sranja kojima ih filaju, no nije bilo ni najmanje šanse da im postavi bilo kakvo pitanje. Jer je shvatio da je jedino mjesto na kojemu se ne može razgovarati o Sjevernoj Koreji upravo Sjeverna Koreja. Guy Delisle došao je u Sjevernu Koreju naoružan prokrijumčarenim radiom i primjerkom 1984. Georgea Orwella. Na kraju, možda i nesvjestan toga, pišući samo istinu i ono što je ondje vidio napisao je distopijski klasik ravan Orwellovu.

Izdavač: Fibra

6. LEGIONAR

Dino Battaglia
Alžirska Sahara, 1921. Usamljena patrola Legije stranaca napadnuta je od strane alžirskih pobunjenika na putu za Sidi Bel Abbes, ali legionar Moreau uspio je spasiti svoje drugove. Kapetan Desay pamti Moreaua. On je njegov krimen, grižnja savjesti, noćna mora i podsjetnik na to da izdaja ne može i ne smije ostati zaboravljena. Desay je izdao svoje ljude, ostavio ih je da se pretvore u prah i pepeo u kaljuži Meusea. Ta priča ga je progonila, uništavala, zbog težine iste je i prihvatio tri godine pijeska, misleći da će se sve zaboraviti, da će je on zaboraviti i bilo tko drugi. No još uvijek postoji netko tko se sjeća. Moreau se sjeća. On je bio jedan od onih petnaest pješaka koji su završili na sudu zbog kukavičluka i koji su bili osuđeni na godinu dana strogoga zatvora. A sve to zbog čega? Sve to zbog toga što je njihov zapovjednik podigao bijelu zastavu bez borbe. Desay pokušava iskoristiti priliku da se stvari pomire, da se priča zaboravi. Uvjerava Moreaua da je svjestan svojih pogrešaka te da je Verdun daleko iza njih. ”Zec je postao lav”, kaže Desay. ”Zec ostaje zec, Desay… Ljudska narav se ne mijenja”, gorka je replika Moreaua. A alžirski pobunjenici pripremaju furiozni napad na opkoljenu tvrđavu i pružaju priliku dvojici vojnika da konačno razriješe stare račune. Na ovaj ili onaj način.

Legionar možda nije najbolje ni najvažnije djelo Dina Battaglije, no jednostavno sam morao barem na ovaj način odati počast meni osobno najvećem majstoru grafičkoga izražaja u stripu (možda uz Sergija Toppija), čovjeku čiji su crteži bili mnogo više od samoga crteža, Gustavu Klimtu svjetskoga stripa.

Izdavač: Fibra

5. SIN CITY – VRIJEDNA UBOJSTVA

Frank Miller
Nekoć je i Frank Miller bio normalan. Nekoć, dok ga nije pogodio meteor američkoga fundamentalizma i dok nije postao fašist u službi paranoične sveameričke histerije Georgea Busha mlađega, Miller je radio čuda. U stripu naravno. Revitalizirao je američki strip koji je polako odlazio u kurac, pristupio je mediju prislonivši se na rame Alana Moorea i redefinirao ga iz temelja, udahnuvši mu prijeko potreban kisik. Ono što je Moore napravio sa svojim Watchmenima (Čuvarima), Miller je ponovio s kolosalnim stripom o Batmanu (Batman: The Dark Knight Returns), poremetivši čitav superjunački univerzum koji je do tada vladao. A u sličnom tonalitetu pristupio je i noiru. Opsesija žanrom koji su iz pepela podigli fanovi avantura Mikea Hammera ili Philipa Marlowea, opsesija tamnom stranom velegrada, poznata još iz filmova Fritza Langa, polako se prenosila iz generacije u generaciju putem jeftinih romana koji su se brzo iščitavali i još brže bacali.

I tada na scenu stupa Miller. Razbucava sve što se moglo razbucati i stvara jedan sasvim novi svijet. Svijet na tragu onog prošlog, ali i svijet koji je posve drukčiji. Odričući se tradicije šarenila i pojednostavljene borbe između dobra i zla, Miller u Sin Cityju gradi brutalan noir-svijet koji s tematikama onog prošlog nije imao gotovo nikakve veze. Roman Vrijedna ubojstva donosi još jednu priču o osveti čiji se protagonisti izvrsno uklapaju u poznati nam svijet Basin Cityja. Millerovi likovi brutalniji su izdanci gubitnika iz pjesama Toma Waitsa. No dok se kod potonjeg ti naši luzeri ograničavaju na bespomoćno utapanje u alkoholu i melankoliji klavirskih tipki, Millerovi antijunaci uzimaju puške u ruke i kreću u osvetničke pohode. Šteta za Millera, stvarno šteta.

Izdavač: Strip centar Tino

4. TRANSMETROPOLITAN

Warren Ellis i Darick Robertson
Otkad nas je Philip K. Dick upoznao s Blade Runnerom, gradovi budućnosti postali su košnica svega onog najljigavijeg što hoda, puže, gmiže. Ljudi, beštija, tuđinaca, hibrida. Takav je i Transmetropolitan. Distopija cyber-punk poetike Warrena Ellisa možda nije ona fašistička orvelovska, no zastrašujuća simbioza pomahnitale znanstvene fantastike omotane u plašt globalno računalnih komunikacijskih mreža, tehnoloških, bioloških i inih usavršavanja čovjeka, virtualne stvarnosti i holografskih simulacija, umjetne inteligencije i sučelja između čovjeka i računala jednostavno plaši, užasava. Ona je odbojna i jeziva. Možda zato što smo svjesni da nas u skoroj budućnosti nešto tako zaista i čeka. I upravo taj strah, ta bol, bol je zbog povrede ljudskog carstva tehnologijom. Ljudska vrsta gubi korak za onim što je sama stvorila i sve ovo što nas čeka, ako nas dočeka, posljedica je korporativnog kapitalizma što smo ga sami stvorili zbog ničeg drugog nego zbog pohlepe.

Revolucija jede svoju djecu, barem je to poznato još od onih Kubrickovih majmuna. Korporativni monopol nad bogatstvom i vlašću nužno vodi ekološkom kolapsu, tehnokolonizaciji ljudskoga tijela i uma, eroziji civilnoga društva koje prestaje postojati, radničkoga pokreta i javnoga prostora. O moralu da i ne govorim. Apokalipsa je neminovna i nije nužan nuklearni armagedon da se sve izokrene. Ona je samo logičan nastavak onoga što se godinama, desetljećima, pa i stoljećima korak po korak stvaralo. Ona je postepena i otvara put hiperkomercijalnoj korporativnoj oligarhiji. U takvome svijetu sloboda kapitulira pred kontrolom totalitarnih elita putem tehnologije, ali uz otpor pojedinca. Tehnologija je sve. I vlast i simbol otuđenja i glavni vodič prema sve jasnijoj i čišćoj dehumanizaciji. Monopol nad tehnologijom koriste vladajuće elite radi društvene kontrole i ona je glavno oružje koje vodi ka cilju vladajućih – gubitku individualnog suvereniteta. Masovni mediji također su u službi, dobro nauljeni kotačići dobro uhodanog mehanizma manipulacije i propagandnog zatupljivanja. Ipak, opor pojedinca postoji. Kakav takav, ipak postoji.

U Transmetropolitanu taj je teret na leđima Spidera Jerusalema, novinara, nadrkanog gada bez moralnih skrupula, luđaka koji će za vijest učiniti sve. Gotovo sve. On je možda odbojan, divlji, lud, opasan, no da bi ”pokret otpora” barem prividno postojao, netko mora biti i takav. Njega ne želimo poznavati, njega zaobilazimo u širokom luku, no jedino njemu vjerujemo. Jer njega nije briga kome će stati na žulj, koga će raspizditi, tko će mu staviti metu na ćelavu glavu. Štoviše, njega to veseli. Što ga više mrzite, on je zadovoljniji. A što je on zadovoljniji, tekstovi su mu bolji, oštriji, opakiji, istinitiji. A mi, čitatelji onda u tome sve više i više guštamo. Dakle, ako želite uživati u Transmetropolitanu, mrzite gospodina Jerusalema jer on mrzi vas. Ili, kako sam kaže: ”Da me volite, ubili biste se još danas.”

Izdavač: Fibra

3. RABINOV MAČAK

Joann Sfar
Zatvorite oči i zamislite, jer je bajke, one najdivnije i najčarobnije najbolje tako doživljavati. Samo ih tako treba iščitavati. Tako ih se jedino može uistinu osjetiti, tada su opipljive, mirisne, tada nam se zavuku pod kožu, uđu u naš krvotok, kolaju našim venama i čine nas sretnijima nego što zapravo jesmo. Valjda je to i uloga bajki. A Rabinov mačak je bajka. Vjerojatno najljepša koju sam ikada pročitao, a sigurno najpametnija.

Sada zamislite jednoga rabina, najčudnijeg i najsmješnijeg rabina kojega možete zamisliti. Taj naš dragi, dobroćudni, šeprtljavi i neortodoksni rabin živio je u alžirskom gradiću Oranu, po ničemu posebnom mjestu koje je bilo pod vlašću francuske kolonijalne uprave. I ne bi taj gradić Oran bio ni bitan ni poseban da taj naš dragi rabin nije imao mačka. Pa eto, ni taj mačak nije bio ništa drukčiji od bilo koje mačketine koja je po oranskim ulicama lovila miševe. No imao je rabin i kćer. Prekrasnu kćer koja je izazivala uzdahe i privlačila poglede. Ali, Zlabija, tako se kćer zvala, nije bila za svakoga. I naš rabin bio je zabrinut. A kako i ne bi. Trebalo ju je udati, jer godine lete, a što će svijet reći. A Zlabiju je najviše volio rabinov mačak. I ona je voljela njega. A bio je tu i jedan papagaj. Dosadni, brbljavi papagaj koji je zapravo samo svima smetao. I tako jedne noći naš mačak, da svima učini uslugu, a najviše svome želudcu, proždere papagaja i tako počinje naša bajka.

Zapravo, bajka velikoga meštra francuskog ”novog vala” u stripu Joanna Sfara, no ona je toliko dobra da je red da je prihvatimo kao svoju, kao što se to i radi s velikim, najvećim djelima, bila ona skladana, napisana ili nacrtana. Kako ga je proždro, mačak progovori. I ne staje. Samo je govorio i govorio. I to pametne stvari, ozbiljne, o teologiji, filozofiji, o bar micvi. Eto, ako je on mačak Židova, onda je i on Židov i onda je zaslužio bar micvu. Zar ne? E sad, naš rabin ni sam nije bio siguran drži li ta priča vodu, lupeta li mačak gluposti, je li u njega ušla Sotona ili zapravo tu ima nečega i tko zna, možda je mačketina u pravu. I odvede rabin mačka svome rabinu (svaki rabin ima svog rabina, svog učitelja) da mu da savjet što mu je činiti. I tu počinje urnebes. I tu počinje Sfarova čarolija. I tu ja prestajem. Jer na vama je da pročitate ovaj strip, ovo remek-djelo, jer ako vas vrag odnese, a niste pročitali Rabinova mačka, zaista vas žalim. Ja znam da ću biti sretan i na onome svijetu, ako ga uopće ima. Hm, trebalo bi mačka pitati što misli o tome. On zna. On sve zna.
E da, a onaj dio kada se pojavi Tintin. Neprocjenjivo.

Izdavač: Bookglobe

2. BLAST 2 I 3

Manu Larcenet
Manu Larcenet bez sumnje je, barem na ovom našem tržištu zahvaljujući Fibri, ali i svome bezgraničnom talentu postao jedan od najomiljenijih, najčitanijih i najočekivanijih autora. Nakon što je prije nekoliko godina Fibra objavila na prvi pogled malenu, osobnu priču o životu jednog malog čovjeka u svijetu surove stvarnosti zvanu Svagdanja borba, sve se izokrenulo. Svagdanja borba istovremeno je egzistencijalna drama koja propituje uvjete života i identiteta u okrutnom svijetu zapadne civilizacije, intimna drama o odnosu između članova obitelji, priča o odrastanju, sazrijevanju i razumijevanju te gorko-slatka komedija o svemu navedenome. Čudo. Usmenom predajom taj je strip postao senzacija, prvi tom Svagdanje borbe bio je za divno čudo rasprodan (Fibra je za ovogodišnji Interliber zbog ogromnog interesa izbacila reprint u jednom integralu), a sve ostalo je povijest.

Larcenet je postao stripaški pandan grupi The National – stranac, a naš. Godina 2013. je godina Manua Larceneta. Zahvaljujući Fibri dobili smo simpatičnu suradnju Larceneta i još jednoga wunderkinda francuskog ”novog vala”, Lewisa Trondheima, Astronaute iz budućnosti, te svojevrsni spin-off Svagdanje borbe, genijalni i urnebesni Povratak zemlji (mogao je mirne duše i on biti na ovoj ljestvici, ali eto). Ipak, sve je to ostalo nekako u zaleđu, u pozadini onoga što se najviše očekivalo, klasika u nastajanju, monumentalnog djela koje se gradi pred našim očima, serijala Blast, serijala što ga i sam Manu naziva svojim životnim djelom. Priča zapravo počinje u jednoj policijskoj stanici.

U istražiteljskoj sobi Polza Mancini sjedi pred dvojicom detektiva koji pokušavaju doći do odgovora zbog čega je Polza učinio nešto stanovitoj Carole. Upravo to nešto i upravo to ZBOG ČEGA, ključ je svega, ključ čitave napetosti koja prati ovo djelo. Inspektori znaju što je Polza napravio toj ženi, no mi to ne znamo, a ni mi ni istražitelji ne znamo zbog čega, ne znamo razloge, a Polza ih pristaje nuditi, ali samo i isključivo u kompletu sa svojom životnom pričom. Smatrajući ga neuračunljivim, inspektori Polzu puštaju da se otvori, nadajući se da će tako što prije doći do potrebnih odgovora koji plutaju negdje po površini i tako što prije zatvoriti slučaj. No ni ne slute što ih zapravo čeka u Polzinoj priči. A mi čitatelji samo čitamo, gledamo i šutimo. Jer nakon onoga što će Manu ispričati kroz Polzina usta, riječi postaju suvišne.

Izdavač: Fibra

1. ČUVARI

Alan Moore i Dave Gibbons
Ti Britanci. Prešlo im je u naviku da Amerikance naguze, i to upravo tamo gdje su najranjiviji. I tamo gdje najviše boli. Da im naturaju nove stare stvari, da im pokažu kako se neke stvarčice zapravo rade. Recimo, rock and roll. Američko čedo. I tu nema rasprave. No Ameri ne bi bili Ameri da nisu i to sjebali. Elvisa poslali da uči pucati i bacakati se po blatu u neku vojarnu u Njemačkoj, Jerryja Leeja Lewisa okovali u limb šoubiznisa zbog žene, Buddyja Hollyja, Ritchieja Valensa i Big Boppera opjevao je Don McLean u American Pie, Chuck Berry završio je u ”booksi” zbog Mannova zakona, a Little Richard ostavio se glazbe i prihvatio križa. I nastao je vakuum, a da Amerikanci toga nisu bili ni svjesni. Slušali su smeće i utvarali da je to njihova beba, njihov rock. No onda su došli Britanci i sve okrenuli naglavačke. Oni su slušali američke stare ploče, počeli svirati onako kako se nekada sviralo, tu i tamo ubacili koju svoju foru i sve to poslali natrag preko bare. I sve je otišlo u nepovrat. Beatlesi su postali najvažniji bend u povijesti svemira, a Stonesi su pokazali domaćinima korijene čitave stvari.

Godinama poslije, jedna mnogo tiša, ali podjednako moćna infiltracija odigrala se u svijetu stripa. Stripa! Da, stripa. Pobogu. Pa i strip je američki, zar ne? Oni su ga izmislili onomad, davno, kada je Al Capone još slavio Valentinovo na svoj način, ali eto, opet su bili potrebni Britanci da sve nauče kuda se sve u stripu može otići. I opet, kao i u slučaju rocka, Amerikanci su imali monopol nad stripom kojim su žarili i palili pedesetih, ali licemjeri kakvi jesu pustili su ”dementorima” senatora McCartneya da preuzmu stvar u svoje ruke i u ime morala, obitelji, kurca, palca razjebu sve. Američki strip u šezdesetima i sedamdesetima? Što je to? To ne postoji. I kako to već biva, da bi se spasilo što se spasiti da, Ameri željni novih impulsa i žestokih oštrica prepuštaju Čudovište iz močvare u ruke jednoga stranca. Hereza! Ali, moralo se, voda je došla do grla. I ostalo je povijest. Alan Moore preuzeo je lik, odnosno postavku za koju su svi mislili da je odavno iščezla, i udahnuo mu novi život. I hvala Bogu na tome.

Čuvari su sagrađeni na sličnim temeljima. Inspirirani nekadašnjim američkim superjunacima u tajicama i šarenim plaštevima, postali su mnogo više od samoga stripa. Postali su klasik ne samo pop-kulture, postali su opće mjesto svega što je nastalo u 20. stoljeću. Jednako važni kao i Teslini izumi, kao i Maradonin gol Englezima, Coppolina mafijaška trilogija ili Jordanova zakucavanja. Priče o superjunacima danas su najjasnija manifestacija nesvjesnoga, bilo u stripovima, bilo u drugim medijima. To nisu priče o de facto bogovima (jer ni Rorschach, Komedijaš, pa čak ni Doctor Manhattan nisu bogovi, štoviše), to su priče o tome kakvi bi ljudi željeli biti – i kakvi bi trebali biti.

Malo mi je deplasirano pisati o čemu se zapravo radi u Čuvarima. Zaista jest. Kao da sada idem laprdati o čemu se radi u Kumu ili u Povratku u budućnost. I neću. No samo ću reći da je magija čudesnog pripovijedanja Alana Moorea, naizgled posve zamršenog, ali na koncu posve jasnoga, izrodila djelo koje je podjednako i umjetničko, stvoreno za uživanje elita, ali i, što je najvažnije, toliko jasno i jednostavno da funkcionira kao najjednostavnija i najljepša razbibriga. A strip na koncu i jest razbibriga, zar ne?

Izdavač: Fibra